Od Edipova kompleksa do apokalipse i natrag

Tako bi se u naslovnoj misli mogao opisati roman „Slomljeno srce“ Alojza Pavlovića, napisan u pedeset ravnomjernih poglavlja, objavljen u prosincu 2024. u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Zadru . Nakon što čitatelj zaroni u Veli Zrčosod, u državi Sanoželj, već od prve stranice bit će mu jasno da se pripovjedačeva narativna linija kombinira s onom fantazmagoričnom. Jer, čini se da je naizgled moguće i ono najbolje i ono najgore. Umjesto očekivane ljubavi dvoje gimnazijskih profesora, Darka i Meri, Pavlović nas odvodi u samo njemu poznate svjetove, a u njima iz čovjeka izlazi i dobro i zlo, kako se već zatekne u kojoj situaciji. Nakon spoznaje da je Darkov otac Marko, glumac na pragu šezdesete godine, napravio dijete sinovoj učenici Emi pred nama se otvara čitav niz kaznenih djela, prešućenih obiteljskih kronika, s kojima se Pavlovićevi junaci najčešće nose bijegom u inozemstvo, ako je to uopće moguće, ako ih prije toga ne ubiju, ako se poslije toga sami ne ubiju. Najednom se obiteljska idiličnost pretvara u začarani krug, praćen nepoznatim činjenicama (primjerice, Ema je posvojeno dijete čiji su biološki roditelji poginuli u prometnoj nesreći), i tek biološka smrt zločinca može spriječiti pravno sankcioniranje počinjenih gnusoba na stranicama Alojzova romana. Ima zlodjela koje ni jedna oporuka ne može opravdati. Ima molitava koje ne vrijede jer su nedugo zatim pogažene sa sedam smrtnih grijeha. Ispovijed? Da, ali uz pokajanje da grješnik ne će više griješiti, nakon što odleži zatvorsku kaznu. Pravosuđe je veoma upitna kategorija u Sanoželju. Svaka sličnost sa stvarnim državama je namjerna, dakako.

Autor je izmaštao svijet (ili ga prokazao) u kojemu više ništa nije sveto, gdje svatko uzima svoje prema trenutačnom nagonu, što Darkovu obitelj Žilavić neminovno vodi prema sveopćoj propasti. Glavni junak prvoga dijela knjige jednostavno se ne uspijeva othrvati osjećajima da je plod u utrobi voljene gimnazijalke (da ne bude zabune, riječ je također o pedofiliji) zapravo njegov polubrat, i ta ga spoznaja nakon očeve smrti odvodi u Legiju stranaca, a onda još dalje od Sanoželja – u Nedođiju, kojoj nema ni kraja ni početka. U pojedinim trenutcima učini se da čitamo grčku tragediju bez klasične dramske podjele likova i kora, on ostaje skriven iza zavjese, nedohvatljiv i šutljiv. Istodobno lukava Ema uz blagoslov svojih posvojitelja podmetne dijete kao kukavičje jaje pomorcu Marinku i tek tada nastaje kataklizma. Trajna borba Dobra i Zla vjerojatno je najvidljivija upravo kod opisa Marinkova lika, jer se od bogobojazna čovjeka, pouzdanoga u molitvu, preko noći pretvori u zvijer, spremnu na ubojstvo trudne supruge. Svjesno je Pavlović ušao u paradoks koji može i zbuniti čitatelja, ali radnja nas vuče nastaviti istraživati, ogoljena do svoje srži, do najsitnije čestice od koje smo stvoreni. Poigrava se pisac sa svim mogućnostima, svakom stranicom iznenađuje, i kada zašušti pomisao da su stvari blizu raspleta – one se ponovno zapetljavaju unedogled. Otvara ova knjiga pred nama mnogo dublja pitanja od ona tri osnovna – tko smo, što smo i kamo idemo, jer Pavlović propitkuje u što vjeruju oni koji misle da vjeruju i što pokreće one koji ne vjeruju u Stvoritelja. Nezaobilazno se u Sanoželju lome i društveno-političke okolnosti, bliske događajima iz daleke, ali prijateljske Republike Hrvatske i njezine nedavne prošlosti. Uostalom, svaka država prolazila je kroz razdoblja diktatura prije uspostave demokracije, jedinoga optimalnoga oblika kojemu tehnokracija stavlja ispočetka na muku sve one kušnje koje su svijetu poznate iz antičkoga doba. Iste komplekse, iste radnje, iste zločine, različite kazne.

Roman se u drugom dijelu bavi siromašnim životom triju žena, bake Ane (Markove udovice), kćeri joj Tuge (upropaštene općenjem voljenoga mladića s vlastitom majkom) i unučice Zite, njihovom svakodnevnom potragom za koricom kruha, prihvaćanjem mobinga na usputnim poslovima, bitkama za završetak studija i stalnim zaposlenjem. Nastavljaju tri žene, svaka na svoj način, nositi breme ispripovijedano u prvom dijelu. Baka Ana posve je posvećena molitvi, Tuga dopušta različita, pa i seksualna poniženja od gazdarice Ruže, karikirano prikazujući kako čovjek nikada dovoljno bogato ne može izgubiti svoje dostojanstvo i rijetko dostojanstveno može nositi svoje siromaštvo. Uvijek može dublje. Tugine nevolje s moćnikom Božom bit će riješene jednim Ružinim telefonskim pozivom. Autor lako razotkriva dominirajuću struju ovoga svijeta, pod sloganom „u se, na se i poda se“, jer moćnicima je sve dopušteno, i oni su mahom iznad zakona, odnosno, dovoljno su umreženi na svim razinama da mali čovjek ne može visoko odskočiti.

Studentica Zita pokušava na sve moguće načine osmisliti sebi bolju budućnost, no kada vidi da ne uspijeva, odlazi u London i stvari odlaze u nepovrat – do granice (u) kojoj ni terorizam ni promjena spola više nisu nikakva prepreka. Jer, ako su vrijednosti izokrenute, vrh anomalija pokreće lavinu koja se nezaobilazno zakotrlja i uništi posljednji tračak nade, zadnju mrvicu zdravoga razuma. Materijalno siromaštvo pokušava se nadomjestiti duhovnim krjepostima, no one kao da iščezavaju s novim iskušenjima, starim posrtajima. Zita se pretvara u najtragičniji lik ove dvodijelne tragedije s pjevanjem i pucanjem, jer ne uspijeva izgraditi osobnost i oplemeniti identitet, što je odvede u razaranje svega plemenitoga što je pokušavala, prijateljstvom s osobama drugačije vjeroispovijesti, prikupljanjem boca za obitelj, osuđena na mrvice hrane s kuhinjskoga stola i zadovoljenje očekivanje svoje majke i bake. Jednostavno joj nedostaje i očinska (iako edipovska) ruka koja će ju potapšati i učvrstiti u izgradnji dosljednoga karaktera.

Autor Pavlović vješto koristi predznanja sa svih područja svojega znanstvenoga i laičkoga interesa. Roman je premrežen biblijskim citatima, spoznajama iz teologije, filozofije, psihologije, fizike, kibernetike, a natopljen je i jedinstvenim pomorskim iskustvom, s referencama na morske zgode i nezgode, pa i one pomalo zaboravljene, kakva je priča o dubrovačkom pomorcu Nikoli Primorcu. Svoje bogato životno iskustvo Alojz je iskoristio za digresije, nužne da se dopusti čitateljski predah, a opet bojeći i karakter svojih likova. Unatoč apokaliptičnosti složenih obiteljskih drama, nalazimo u romanu i zrnce humora, putem viceva, doskočica, pošalica. Gdjegod se može učiniti da odmaci otežavaju čitateljski put, no Pavlović, vjerujem namjerno, krči tu šikaru zapletenih osobnosti kako bi ih i humorom približio svojoj publici. Potiče svakoga čovjeka dobre volje na promišljanje o svojim postupcima, i tragičnim posljedicama do kojih oni mogu dovesti. Zato je čitanje „Slomljenoga srca“ kao ispit savjesti pred mogućim izborima, jer ono što baštinimo, bili vjernici ili nevjernici, jest slobodna volja, i ona nas, ovisno o snazi čovjekove savjesti, usmjerava na djelovanje. U slobodnoj volji leži i sva zamka čovječanstva, koju Pavlović razgolićuje do kraja, kao da se svakom rečenicom pita: rađaju li se ljudi dobri ili zli? U kojem je trenutku u pojedinoj obitelji stvar pošla ukrivo? Jesu li to davna prokletstva i(li) blagoslovi neznanih nam predšasnika, kako molitvom smiriti zle duhove, učiniti da olujno more postane bonacom, barem u pravilnoj smjeni plime i oseke. Književnik nas vodi horizontom prema kojemu ne možemo ostati ravnodušni, jer postavljena (bio)etička pitanja tiču se biti i bitka svakoga čovjeka, kojemu autor pokušava proniknuti u prevrtljivu dušu, nakon što mu je (radnjom romana) opustošio još prevrtljivije tijelo.

Posljedice tehnološke revolucije i njihov utjecaj na čovjekovo mentalno zdravlje nisu nam posve dokučive, srljamo u dobu terabajta sve dalje od majke Zemlje, iskona, prirode, prilično osviješteni da će račune plaćati daljnji naraštaji. Ako ih bude bilo. Ili je, zapravo, oduvijek tako i ništa nova pod kapom nebeskom, samo mijena stalna jest. Kada i nije primjereno rabiti floskule, Pavlović nas „Slomljenim srcem“ iznova preispituje, ne bismo li barem pokazali želju tragača za ključem o(p)stanka. Autor, dojam je potpisnika ovih redaka, želi probuditi i ugašene emotivne svjetove, izazvati mučninu u pojedinim poglavljima, podsjetiti da smo misleća bića koja ne mogu i ne smiju slijeganjem ramena promatrati svijet koji se raspada. Ne, nije Pavlović teoretičar zavjere i zloguki prorok, već dijagnostičar neuralgičnih točaka, siguran da su i njegovi predci, kao što će i njegovi baštinici, sebi i svojim bližnjima postavljati ista pitanja. I misliti da se približava kraj svijeta. Ne znamo koliko je ostalo do apokalipse, ali krenemo li raščišćavati, dobronamjerno i kritički, ono što ruši civilizacijske dosege – možda još nije kasno spasiti dušu.

Roman se u pojedinim segmentima može usporediti s novijim djelima hrvatskih književnika o odlascima nezaposlenih hrvatskih građana s diplomama. Svijet siromaštva s nadama u bolju budućnost naglo se raspline kada se osobe suoče s institucijama i moćnicima koji njima drmaju. Ima li boljega života izvan Sanoželja? Ima li igdje pravde? Jesmo li mi svi obitelj Žilavić? Postavljamo li sebi ta pitanja?

Tomislav Šovagović