Fra Stipo Kljajić, Smutnje po Mateju

Knjiga fra Stipe Kljajića Smutnje po Mateju, koju je izdala Kršćanska sadašnjost (drugo, zasad – drugo!, izdanje) sastoji se od 45 primjera biblijskih stihova, koji izazivaju smutnju, iz Evanđelja po Mateju, koje raščlanjuje fra Stipo Kljajić.

Čitanje biblijskih redaka iz navedene knjige može poslužiti za duhovne vježbe u trajanju od mjesec i pol dana. Prednost je tih duhovnih vježba najmanje trostruka:

odvijaju se pod vodstvom triju vrsnih učitelja

obavljaju se u vlastitom domu

omogućuju duhovni rast poboljšavajući odnos sa sobom, s drugima i s Bogom.

(Ako se odlučimo za duhovne vježbe s biblijskim stihovima i riječima fra Stipe Kljajića, tada je to najbolje činiti između pet i sedam ujutro, uvijek u isto vrijeme. Kažemo li kako nemamo vremena, prijesna je laž jer precizna misao (o vremenu) kojom dobacujemo sudjelovanje u duhovnim vježbama glasi: Nemamo vremena za te duhovne vježbe. Rečenica Nemam vremena. pripada među laži koju smo toliko puta ponovili da je i ne smatramo lažnom.)

Smutnje po Mateju vrsta je duhovne hrane koju bi trebalo postupno uzimati, u jednom danu jedan biblijski ulomak s autorovim objašnjenjem.  

Što se događa s riječima kad izviru iz skromnosti, poniznosti i ljubavi?

Zašto bi knjiga Smutnje po Mateju trebala biti u trajnom vlasništvu? Kljajićeve analize precizno pogađaju prolaz u naša srca, ako su ona otvorena. Znanje samo po sebi ne dotiče srce; nedostaje mu jednostavnost i neposrednost. Postoje autori čije riječi dolaze iz uma, ali nisu povezane s osjećajima. Takvi tekstovi nemaju snagu mijenjati svijest, dok Kljajić svjesno bira riječi koje odražavaju osjećaje. A. Lowen ističe da prava riječ dolazi spontano kad smo otvoreni za osjećaje, a govorenje iz srca odražava integritet govora i stavova: samo slaganje među njima događa se spontano [podebljao a.]. Prave riječi kliznu na svoje pravo mjesto, katkad sasvim neočekivano, kad smo otvoreni za osjećaje, i dopuštamo im da protječu. Pa nastavlja dalje Lowen: Govorenje iz srca očituje se kroz ton i korištenje riječima koje jednostavno i izravno izražavaju osjećaje onoga koji govori. Kad osoba govori iz srca, odmah smo impresionirani [podebljao a.] njezinim integritetom i integritetom njezinih stavova.

Kljajićevi tekstovi otvaraju srca i donose svjetlo u mračna mjesta u nama.

Iz interpretacije Mt 5,27-28 (Smutnje po Mateju, str. 51) autor piše: … a srce u biblijskom rječniku označuje središte čovjekove osobnosti, izvor želje i čežnji, odnosno izvor svega: upravo iz čovjekova srca, a ne izvana izlaze – ponovit će Isus na drugome mjestu – sve dobre i loše stvarnosti.

Sve dobre i loše stvarnosti, a crta koja dijeli jedne od drugih katkad se pomiče prema jednima, a katkad prema drugima i tko bi se usudio odrezati dio koji je loš, kad on sutra može postati dobar (prema A. Solženjicinu).

Prispodoba o žitu i  kukolju simbolički prikazuje suživot dobra i zla na ovom svijetu do kraja vremena. Kukolj, iako na prvi pogled djeluje kao nešto što bi trebalo odmah ukloniti, ima svoje mjesto i svrhu u Božjem planu. Bog dopušta kukolju da raste zajedno sa žitom kako bi svima dao priliku za pokajanje i promjenu. Prerana intervencija mogla bi uništiti i ono što je dobro.

Kukolj na kraju – služi kao gorivo kad se spali. Time se pokazuje da i ono što je negativno ima duboki razlog u Božjem stvaranju i ispunjenju plana.

Fokus na srce omogućuje autoru da točno pogodi prolaz u naša srca. U njegovoj analizi prevladava dinamičnost, izmjena kratkih i dugih rečenica, te kombinacija uspravnih i kosih slova, što pisani izraz približava govoru.

Poniznost, uz ljubav, potrebna je za duhovnu analizu. Istinska poniznost nalazi se u srcu, ne u riječima, više u šutnji nego u govoru.  Mnogi je izgovaraju kao da mačem vitlaju, dok je stvarno poznaju samo oni u čijim srcima živi. Takvi su spremni oprostiti i žrtvovati se za druge, čuvajući vlastito dostojanstvo. S. Márai piše da dostojanstvo postaje iskrivljeno ako iza njega nije prisutna svijest o vlastitoj poniznosti. Isus je rekao: „Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29). Pitanje je trebamo li od drugih tražiti poniznost ili je dovoljna skromnost koja dolazi iz nas. Najbolja su djela djela poniznosti i ljubavi, jer ona donose mir duše i službu bližnjemu.

Poniznost nam također donosi pravu spoznaju o sebi i približava nas Bogu, dajući nam pravu veličinu koju često tražimo izvan Njega (L. Lallemant). Kljajić, u analizi Mt 4,1 piše da treba s oprezom i skromnošću tražiti odgovore, dok u Mt 5,3 ističe da siromaštvo duha znači svjesnost vlastite ograničenosti i nedostataka, što omogućuje traganje za Božjim bogatstvom.

Skromnost daje težinu riječima, jer osoba koja piše o duhovnim temama ne traži priznanje, nego prenosi poruku. Skromnost omogućuje veću iskrenost i dublje izražavanje, čineći poruku autentičnijom. Ova poniznost postaje gotovo fiziološka kategorija, antistresni alat koji nije samo vrlina, nego način života.

Autentičnost teksta i njegova uvremenjenost i uprostorenost u današnjicu i svagdašnjicu 

Autorovo razmicanje prostora i vremena u tolikoj je mjeri da nas gotovo čini suvremenicima biblijskih zbivanja.

U tom razmicanju nisu potrebna samo temeljna i temeljita znanja mnogih znanstvenih disciplina, sposobnost raščlambe i sinteze, čitanje znakova vreménā… Autorove osobne refleksije daju snagu njegovim riječima. Tako on čuva dubinu, smisao i autentičnost – onaj dublji sloj koji ni skeptici ne mogu ignorirati, farizeji današnjih dana, profesionalni ocrnjivači.

Kad autor raščlanjuje Isusovo rodoslovlje (Manjkavo rodoslovlje, str. 13, Mt 1,1-3.16), ukazuje na grešnika iz Isusove genealogije: Crkveni otac Jeronim u grešnicima je iz Isusova rodoslovlja vidio naznaku da će Isus otkupiti grešni rod, sve grešnike svijeta: prošle, sadašnje i buduće. Nije nevjerojatno – štoviše, prilično je moguće – da pisac Matejeva evanđelja na ovaj  način želi reći kako zapravo ne postoji čisto rodoslovlje – čak ni u Isusovu slučaju – kako ne postoji čista rasa, ni čista vjera, ni bezgrešna prošlost, odnosno povijest. To, naprotiv, ne priječi Boga da ostvari svoj naum… da nesavršenim i grešnim ljudima daruje savršeno – sebe.

Kojom nepodnošljivom lakoćom, ponajprije sintaktičkom (kad se javljaju prave riječi i slaganje među njima, rečeno je ispred), i dubljim analitičkim uvidom u značenje biblijskoga teksta autor razrješuje rodoslovlje Isusovo! Silnice teksta koje bi nas mogle šokirati ili čak sablazniti (iako u obama slučajevima već postoje u nama klice šoka i sablazni koje smo sami posijali) pisac poništava dubljim smislom Božjeg nauma s nama i životnim smislom u kojem nema čistog rodoslovlja, kao što ne postoje ni čisti tonovi u prirodi.

Dakle, spasenje dolazi kroz Božju milost, a ne kroz ljudsku nesavršenost. To je duboka poruka nade i pomirenja: bez obzira na to koliko naši životi bili nesavršeni ili grješni, Božja ljubav i milost ne poznaju granice. Bogo-spasenje je dano svim ljudima, bez obzira na njihove nesavršenosti. On dolazi k nama, ne zbog naše nesavršenosti, nego unatoč njoj, nudeći nam savršeno – sebe.

Kojim bi pogledom bilo potrebno gledati na svoja djela? Onim kojim pokušavamo proniknuti kakvo je značenje naših djela sub specie aeternitatis, sa stajališta vječnosti. Koji je za katolike, mi vjerujemo i za sve ostale, krajnji cilj našega života sa zrenika vječnosti? Zajedništvo s Bogom. Kako o tome govori autor? To, naprotiv, ne priječi Boga da ostvari svoj naum … da nesavršenim i grešnim ljudima daruje savršeno – sebe.

(Mnogi preskaču dijelove navedenog rodoslovlja, neslušljiva i nečitljiva s obzirom na jednolična ponavljanja ne samo židovskih imena, neki se zadržavaju na 1,3 ili 1,5 zbunjeni vlastitom reakcijom na biblijske riječi, a mnogi objašnjavaju spomenute stihove s izrazom faccia funebra.)

Prava je mjera autentičnosti vezana uz nutarnju provjeru onoga o čemu se piše, tzv. nutarnjim testom ulazi se u sferu osjećaja i refleksije i ne prihvaća se ono što se ne procijedi kroz taj test. Tako procijeđene riječi daju sadržaju smisao, dubinu i autentičnost, onaj dublji sloj koji se ne može ignorirati.  

Tekstura djela 

Spomenuo bih samo jedno svojstvo teksture djela: (retorički) epilozi, iako ono što je bespogovorna vrijednost ne pripada ni jednom kalupu, a dodiruje svaki, tako i epilozi nisu samo epilozi. Oni su i zaključci, i poticaji za razmišljanje, i duhovna nadahnuća da se trgnemo iz pasivnosti, i dostojanstveni poziv da se uključimo u dijalog s autorom… U njima prevlada jasnoća, zaokruženost, učinkovita sinteza, nada, lakonsko sentenciozno kazivanje, prava ljubav, kako je opisuje Biblija, koja nas potiče na duboku unutarnju promjenu.

Tako, primjerice, tekst Jao povlaštenima, str. 100, Mt 12,22-24, „… Isusov jao odnosi se na sve one koji misle da su bolji od drugih, da su samo oni zaslužili Božje milosrđe, da Bog u konačnici pripada samo njima.“ Sada autor nabraja mjesta za koja bi se moglo reći da su se u njima dogodila Božja čudesa i ona za koja se ne bi moglo reći da su se u njima dogodila Božja čudesa. I završava trima točkama pa nastavlja: Na mjesto triju točaka valjalo bi staviti sva naša privilegirana mjesta, sve kršćansko / katoličko čiste gradove i sela. Valjalo bi, što je još važnije, staviti same sebe, nas, nas koji smo doista privilegirani, jer imamo Isusa među sobom, ili barem mislimo da ga imamo. Pitanje je ima li on nas i što je konačni rezultat svega toga: obraćenje ili oholost; život iz svijeta vlastite malenosti i darovanosti svega ili umišljena samodopadnost i samodostatnost; djelatna ljubav prema svima ili grozničavo zatvaranje u sebe i svoje; dovođenje drugih do praga susreta s Bogom ili odbijanje drugih i od sebe i od Boga; na koncu ljubav ili mržnja, nada ili beznađe; vjera ili nevjera? 

Dubina biblijske univerzalnosti

Univerzalnost je svojstvo 'koje se odnosi na sve, koje je zajedničko svima'.

Kako o biblijskim univerzalnim istinama, univerzalnoj mudrosti, univerzalnim slikama i univerzalnim načelima piše fra Stipo Kljajić?   

Dijabolično ocrnjivanje dobra

Obrušiti se na dobro poput hijena na strvinu pokazano je u Mt 12,22-24, str. 105 u Smutnjama po Mateju. Farizeji, nakon što je Isus ozdravio opsjednuta, slijepa i nijema, rekoše: „Ne može ovaj izgoniti đavle osim po Beelzebulu, poglavici đavolskom.“ Dakle, kad netko pomogne drugomu u bolestima, i tjelesnima i duhovnima, kao što je to činio Isus, tada ne samo da se ta pomoć, zapravo, čudo niječe nego se dobro proglašava zlim i od Zloga.

Što Isus odgovara? „Ako Sotona Sotonu izgoni, u sebi je razdijeljen.“ Ako zlo ustaje protiv zla, tada je zlo podijeljeno i ono neminovno slabi. Svako kraljevstvo slabi sukobljavaju li se jedni protiv drugih u kraljevstvu. Ako se sukobi nastavljaju, kraljevstvo ide svomu kraju. Zlu se kraja još ne vidi. Nema, dakle, logike da Isus po Beelzebulovoj zapovijedi izgoni đavle.

Ocrnjivanje Isusa prestalo je prije nego što je započelo.

Isus pita farizeje: „… po kome ih [đavle] sinovi vaši izgone?“ Farizeji ništa ne govore, ali je jasno da oni misle kako njihovi sinovi izgone đavle po Duhu Božjemu.

Farizeji u istim situacijama prosuđuju sebe na jedan način, Isusa na drugi: oni đavle izgone po Duhu Božjem, Isus po Beelzebulu. Njihova su djela dobra, Isusova nisu.

Podcjenjivanje Isusa prestalo je prije nogo što je započelo.

Evo univerzalnosti ljudske naravi: sebe se procjenjuje jednom optikom, a drugoga u istoj situaciji drugačijom, odvajkada. I u najbeznačajnijim situacijama te su optike žive.

Tko je uspio optike izjednačiti, zna kako je to dugačak proces, jako dugačak. A uspio je kad se ne zna što je naše, a što nije.

Kad upitate pojedine ljude zašto ne idu na svetu misu, odgovore da je to zato što na svetu misu dolaze bivši komunisti koji prije nisu ni ulazili u crkvu. Ako na pitanje zašto kuhaju odgovore pozitivno, promatraju vas sa svjetskim rekordom namreškanih mišića (kao u šar peija!) ako ih upitate zašto to čine kad mnogi nisu sposobni skuhati  ni ručak za prasca Joketina. 

Tko ima, dat će mu se još

Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. (Mt 25,29).

Primjerice, kad bi se trojici ljudi dalo sjeme pšenice da ga zasiju, jer se samo tako mogu prehraniti svi ljudi, tada, ako samo jedan sjeme ne zasije, ljudi će ostati gladni. Što je potrebno napraviti da se svi prehrane i prežive? Ili, primjerice, nekomu je dan dar da može liječiti bolesne. On živi u zajednici gdje su svi bolesni, ništa ne čini i pušta da taj dar ostane zamračen. Što je činiti da se ljudi zajednice počnu liječiti?

Talenti u navedenom citatu Matejeva evanđelja duhovne su prirode: empatija, strpljenje i ustrajnost, komunikacijske vještine, sposobnost motiviranja drugih… Nabrojeni i slični darovi imaju svoju svrhu kad se njima koristimo za opće dobro. Zakopavanje tih darova nije samo pogrešno nego i opasno za duhovni rast osobe, ali i za zajednicu u cjelini. Želimo li biti odgovorni prema onome što smo primili, dužni smo to dijeliti, jer samo tako primljeni darovi mogu rasti i donositi plodove koji obogaćuju sve nas, najvažnije: doprinose rastu Božjega kraljevstva.

Autor govori o univerzalnoj biblijskoj istini naših prostora: gusto posijanih vjernika koji rijetko niču. Prevladavaju tzv. papirnato verbalni vjernici: u popisu stanovništva rubrika vjerske pripadnosti gotovo je u potpunosti ispunjena, malo je vjernika na svijetu kao što smo mi, organiziraju se biblijske olimpijade, uzastopni su pobjednici već zauzeli mjesta na ljestvama Jakovljevim… A praksa? Življenje vjere debelo je ispod govora o njoj.

Draga braćo u Kristu počinju propovijedi, nekih ili mnogih?, propovjednika. Braća u Kristu povezana su duhovnim vezama. Ima li duhovnog opravdanja navedena sintagma ako se njome propovjednici obraćaju onim koji ih slušaju: mnogi ispred propovjednika žive kao podstanari, a oni koji se pozivaju na duhovno bratstvo ni u stanovima, ni u kućama, ni u vilama – u palačama.

Da bi se sve sjeme zasijalo i svi se mogli prehraniti, onomu koji neće zasijati sjeme treba ga oduzeti na korist svima da se svi prehrane; a onomu s karizmom liječenja bolesnih karizmu treba oduzeti i dati drugomu, što prije, da bi ljudi mogli ozdravljati.

Judin poljubac

U Smutnjama po Mateju na str. 220–224 susrećemo se s autorovom raščlambom izdaje svih izdaja, Mt 26,47-50.

Snaga te strašne izdaje ogleda se ne samo u riječima nego je opečaćena poljupcem, jednim od najnježnijih i najuniverzalnijih dodira među ljudima, koji nije ograničen ni na dob, ni na snagu, ni na srodstvo, ni na spol… i, čini se, najmanje je podložan onomu što nije. A ovdje je baš u najstrašnijem obliku ono što nije.

Vrlo je zanimljivo što je autor ponudio književni (a nije filozofski ili religiozni) prikaz, odnosno dvije replike iz djela Le Judas Marcela Pagnola za moguće razrješenje Judine sudbine pa i naše, jer: baš svi mogu svoju slobodu izručiti đavlu, baš kao što svatko može izdati i učitelje i prijatelje, na koncu i Boga.

(…)     – Je li Juda u paklu?

Krist: – Ne mogu odgovoriti na vaše pitanje… inače bi ljudi na koncu 

             zlorabili moje milosrđe!

         U svom djelu „Put kojim se rjeđe ide" („The Road Less Traveled") M. S. Peck kaže da postoje samo dva završetka svijeta, u drugom se spašavaju svi ljudi i Sotona. M. Pomilio u „Petom evanđelju" („Il quinto evangelio“) gotovo kako je napisao da bismo svi mi trebali biti zahvalni Judi Iškariotskomu jer je „preuzeo" najtežu ulogu koja se može preuzeti. Iz Pagnolove drame navedene su replike čiji je smisao nalik na smisao Peckova i Pomilijeva djela.

Pitanjem Judine krivnje bave se književnici, filozofi i teolozi bez jasna odgovora. I mnogi koji nisu ni jedni, ni drugi, ni treći bave se Judinom krivnjom. Jer, možda nije samo Juda „kriv", već svi mi koji smo sposobni za izdaju i grijeh.

Prema mnogim interpretacijama, postoji prostor za nadu čak i za Judu. Može li prijateljstvo prestati, može li ljubav prestati? Duboko je filozofsko pitanje. Krist je Judu nazvao prijateljem. Ako vjerujemo da ljubav ne prestaje, onda ni prijateljstvo, u svom najuzvišenijem obliku, ne prestaje, čak i kad pretrpi najveću izdaju pa bi se Kristov prijatelju mogao tumačiti kao poziv na kajanje, na povratak, što ostavlja vrata milosrđa uvijek otvorenima.  Možda se u ovom kontekstu prijateljstvo između Isusa i Jude ne može nikada potpuno prekinuti, jer je Isusov poziv na ljubav univerzalni poziv za sve, bez obzira na ljudsku slabost.

Možda je odgovor i u tome da je i „izdaja" samo jedno od lica ljubavi, jer bez slobodne volje i mogućnosti grijeha, ni mogućnost otkupljenja ne bi postojala.

O kakvim bi ljudima mogla biti riječ koji Judu imperativno smještaju u pakao, dakle oni mu ne mogu oprostiti što je izdao Isusa. Što se općenito krije u pozadini neopraštanja, i na kakvom humusu raste ta duhovna bunika? Oprostiti je ponajprije zdravo jer smo otpustili nešto čime smo se otrovno mučili, onom mukom koja lijeka nema, u čemu smo bili zaglavljeni. Opraštanje je lijek, ali neki ne mogu oprostiti. Tko sebi ne želi zdravlje? Oholice koji smatraju da su nepogrešivi, 'koji se osjećaju vrjednijim od drugih'. Što su više iznad drugih, to im je teže oprostiti, jer se neopraštanje oholica temelji na iluziji njihove veličine. Još se nije našao tko bi tuđu iluziju pobijedio. Iluzija veličine utječe na veličinu oholice. I kako se netko usudio takvu veličinu uvrijediti. Grijeh koji se ne može oprostiti i koji vapije u vječnosti. Uzalud! Oholice bi možda i htjeli oprostiti, ali ih umišljena mjerodavnost u tome sprečava. Za njih bi bila potrebna neka božanska isprika, ako bi ih i ona zadovoljila.

Osoba koja teži normalnosti u životu, vlastitom zdravlju, oprašta zbog sebe, a ako joj se netko želi ispričati, onda to dvostruko treba napraviti. I zbog sebe i zbog drugoga. (Ne obratno!)

Put u čitanje Smutnja       

Svakom čitatelju Smutnja preostaje da se susretne s piščevom cizeliranom raščlambom inkriminiranih Matejevih stihova.

Jedna je od vrlo značajnih odrednica Smutnja što nas autor poziva na zajedničko čitanje, ali i na suradničko interpretiranje Matejevih stihova. Kljajićevo kazivanje stvara osjećaj ispunjenosti jer on prepoznaje istinu, ljepotu i dobrotu u riječima i idejama. Njegove nas riječi otvaraju prema dubljem razumijevanju, promišljanju i dijeljenju, ne samo biblijskih istina.

Često smo zatečeni što njegove riječi, kad su izgovorene, nose težinu svijeta, ali i nježnost trenutka.        

Rudolf Ćurković