Hrvoje Hitrec: Talac

Malo je onih koji danas pišu povijesne romane, a pisati tradicionalni hrvatski povijesni roman i zaputiti se u tajanstveno i izazovno 11. stoljeće, o kojem ni povjesničari, arheolozi, antropolozi i jezikoslovci nisu sastavili cjelovit mozaik, vjerojatno bi se jedva tko usudio. No upravo se takva teška i zamršena posla uhvatio Hrvoje Hitrec s romanom Talac (Naklada Bošković, 2024., 219 str.), sedmim u nizu svojih povijesnih romana.

Naslovnicu je oblikovao Nikola Listeš

Kraljevska loza i neostvareni hrvatski kralj

U pripovijest o 11. stoljeću, u 11 poglavlja romana, uvodi nas osmogodišnji Stjepan (Stefano Sclavorum), sin hrvatskoga kralja Suronje. Prisjeća se kako je kao petogodišnjak odveden u Mletke, kao talac, ratni trofej mletačkoga dužda Petra II. Orseola nakon njegova osvajanja dalmatinskih gradova i otoka.

Pravocrtno pripovijedanje glavnoga lika prošarano dinamičnim dijalozima, uz nekoliko razboritih prekida i uvrštenja koje retrospektivne epizode, rastvara nam veliku priču davnoga stoljeća u kojoj doznajemo o tadašnjim kraljevstvima i carstvima, o ratovima i savezima, o rođenjima, ženidbama i smrtima, uopće, o životu svilenih (plemstvo) i vunenih (puk). Istodobno pratimo njegov život, oblikovan voljom drugih, u kojem on ostaje promatrač i kroničar događaja, tuđinac u stranom svijetu koji se čvrsto drži svojega identiteta i odbija zaboraviti svoje podrijetlo. Nižu se godine: boravak u benediktinskom samostanu na otočiću u venecijanskoj laguni, odrastanje u duždevoj palači i ženidba s duždevom kćeri Hicelom, rođenje sina Dobromira, propast Orseolâ i progonstva, rođenje unuka Dmitra Zvonimira i, na koncu, simbolično, posljednji Božić.

Preko nesretnoga Stjepana, neostvarenoga hrvatskoga kralja, uz povijesnu podlogu i autorske interpretacije i dopune, iscrtava se prekinuta izravna nit nasljeđivanja na hrvatskom prijestolju koja povezuje kralja Stjepana Držislava s kraljem Dmitrom Zvonimirom (kralj Stjepan Držislav – kralj Suronja – Stjepan – Dobromir – kralj Dmitar Zvonimir).

Raskošno znanje i pripovjedački talent

Hitrec, znamo to, nije zamoran pripovjedač. On složenu priču o 11. stoljeću i sumornu privatnu priču nesretnika koji život provodi u tuđini, a o hrvatskom domu doznaje samo preko trgovaca i posjetiteljâ, obogaćuje mnogim zanimljivostima i zagonetnim zgodama, puštajući čitatelju da sam otkrije pripadaju li povijesnomu ili fikcijskomu sloju.

„Otkako se bio vratio iz Konstantinopola, i inače tašti Giovanni postao je nesnosan, gledao je i braću svisoka a mene nikako. Venecijanske seljačine, čuo sam ga jednom kako govori, blag i umiljat samo prema ženi Mariji, koja je koračala u oblacima miomirisa, a meso koje bi joj narezali eunusi ubadala malim ostima i ljupko ih prinosila ustima, što se nikada prije nije vidjelo.“ (str. 31. – 32.)

Tako, primjerice, posve opušteno i bez dodatka u kojem bi što objasnio, uklapa povijesni podatak o dolasku vilice iz Bizanta na mletački dvor, odakle se proširila po Europi.

Ili ovo o učitelju Anselmu iz samostana sv. Zaharije:

„On nam je uglavnom predavao zemljopis i uputio nas u granice svijeta, na zapadu je svijet završavao blizu Campostela u Hispaniji, na istoku u Indijama kojih je bilo tri. U prvoj su trideset i četiri državine, a ljudi dva lakta visoki ali dobri ratnici. U drugoj su Indiji dvanaest lakata visoki, imaju grive kao lavovi, papke i perje po svemu tijelu. Ondje su i ljudi koji ubijaju oca i mater kada ovi budu stari, pa ih skuhaju i pozovu prijatelje te svi jedu i vesele se. Oni u trećoj Indiji imaju pete naprijed a prste otraga, osamdeset prsta na nogama i osamdeset na rukama. U mladosti su sijedi, u starosti crni. A neobični su i neki ljudi s rogom na čelu, ispod roga im jedno oko.“ (str. 45. – 46.)

Pomislilo bi se da je Hitrec u tom izvatku sve do riječi izmislio, no podloga su mu drevne legende o tajanstvenoj i egzotičnoj zemlji Indiji koje su ušle u srednjovjekovne spise, kronike i književnost.

Dinamičnosti radnje svakako pridonosi i unos komičnih predaha u osjećajnije dijelove priče, što je prepoznatljiv autorov postupak kojim nastoji izbjeći moguću patetiku ili pretjeranu dramatiku. Takve elemente imamo od samoga početka romana. U prvom poglavlju (str. 9.) stoji zvučna poruka koju Stjepanu na rastanku, prije nego što ga dužd odvede u Mletke, upućuje otac, kralj Suronja: „Čuvat će te Bog koji sve vidi… I zapamti: nikomu se ne klanjaj. Nikada.“ No odmah slijedi i domišljat autorov dodatak koji sve okreće na smijeh jer maleni ocu kroz plač dobacuje: „Ti si se tomu knezu naklonio, oče.“ Kralj odgovara: „Drugo je to. I nisam duboko…“

Nakon toga ponovno se vraćamo ozbiljnosti trenutka pa Suronja dodaje: „jednom ćeš razumjeti“, a slične riječi dječaku poslije ponavlja i benediktinac Venancije kad mu pripovijeda kakav važan povijesni događaj ili ga čemu poučava. Tako govoreći mu o duždevu tajniku Giovanniju (riječ je o Ivanu Đakonu, autoru Venetske kronike) upućuje prijekor Hrvatima jer ne pišu o svojoj povijesti:

„Ti ne znaš puno o tim vremenima, a ja, vidiš, dosta toga znam. Tvoji Hrvati ništa ne zapisuju i to je loše po njih, drugi će pisati i već su pisali, a pišu i sada, sve će izvrnuti tako da oni ispadnu veliki, a vi Sclavi neslavni. No, barem će i takvim zapisima sačuvati imena nekih knezova i kraljeva.“ (str. 16.)

Sitnim zanimljivostima, a napose duhovitostima autor razigrava i vrtložan odnos između Stjepana i duždeve kćeri Hicele. Par se isprva, kad ih odluče vjenčati, rubno podnosi (Hicela se smije Stjepanovim riječima da će ga morati slušati kad se ožene, poslije mu prijeti bodežom i uglavnom odmahuje na njegove prijedloge, a on se ne prestaje čuditi toj neukrotivoj naravi). S vremenom se između njih razvija blaga privrženost, ali ne izostaju podbadanja (tepaju si moj pescatore i moja Hicela, prvo s podsmijehom, a zatim toplije i nježnije). Tek nakon ženine smrti Stjepan zaključuje da ju je volio više nego što je toga bio svjestan, no to je vrhunac sentimentalnosti.

Hitrec uglavnom izbjegava elegičan ton, popušta mu tek na kraju, kad starac Stjepan nakon Božića za koji zaključuje da mu je posljednji izgovara svoju tužaljku prebirući po uspomenama. Još uvijek je u tuđini, u mađarskoj utvrdi nedaleko od Drave, no s druge je strane Slovinje (Slavonija), a to je hrvatska zemlja (autorova intervencija u duge međunarodne znanstvene rasprave o tome komu je u 11. stoljeću pripadalo to područje).

Literarizirana kronika 11. stoljeća

„Tema iz hrvatskoga i ne samo hrvatskoga 11. stoljeća, vrlo dobro skrivanoga u znanosti i u književnosti, te sam imao grdnih muka u prekapanju presušenih izvora“, pisao je Hitrec u tekstovima koji su najavljivali izlazak romana i već smo tada mogli doznati da ga je pripremao dvije godine. Posegne li tko za tom knjigom i malo se unese u njezin sadržaj pa pokuša možda i sam proniknuti u taj vremenski odsječak srednjovjekovlja – vladarske obitelji i kronologije, nepotpuna rodoslovna stabla, nasljedna pravila, prava, običaje, bračne i ratne saveze, granice i posjede, darovnice, bitke, spletke, urote, epigrafske spomenike, dokumente, knjige i povijesna istraživanja – uvjerit će se zašto je rad bio toliko zahtjevan. No autor je majstor sažimanja i ne opterećuje čitatelja velikim brojem stranica, na kojima bi se tko drugi možda pohvalio svojim naporima i podastro izvore otkrivene u privatnoj istrazi po arhivima, knjižnicama, muzejima i raznim povijesnim lokalitetima, nego roman ispisuje kao literariziranu kroniku suvremenika događajâ.

Vrijedna zbirka povijesnih romana

Nakon povijesnoga romana Što Bog dade i sreća junačka (2010.), o 19. stoljeću i banu Jelačiću; romana Špilberk (2017.), o 18. stoljeću i barunu Trenku; Samo sreća, ništa drugo (2018.), o 17. stoljeću i Nikoli VII. Zrinskom; Luka od Sigeta (2019.), o 16. stoljeću i Nikoli Šubiću Zrinskom; Vladar Bosne (2020.), o razdoblju na prijelazu 14. u 15. stoljeće i Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću; Dux Chroatorum (2022.), o 9. stoljeću i knezu Branimiru, posljednjim povijesnim romanom Talac Hrvoje Hitrec samo potvrđuje ozbiljnost svojega pristupa tomu književnomu žanru kojim obuhvaća stoljeća hrvatske povijesti. Poželimo mu da u Tomislavovoj godini dovrši roman o vremenu prvoga hrvatskoga kralja!

Irena Šupuković