Pismo samostalnoga umjetnika

Draga Republiko Hrvatska,

piše vam jedan samostalni umjetnik, ne želeći remetiti ustajalost dnevnopolitičkih prepucavanja i(li) godišnje odmore do jeseni kada krene predizborna kampanja za Predsjednika RH.

Život samostalnoga umjetnika ima svoju usmjerenu putanju, ona je regulirana različitim pravnim aktima, što omogućuje izdvajanje za njegovo mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz proračunskih sredstava. Njegov rad, ako biologija ne presudi prije, s obzirom na koeficijent 1,2 (vraćen s 0,8, u nadi zahtijevanoga 1,8) bit će „nagrađen” varirajućom mirovinom, u pojedinim slučajevima i manjom od 120 eura. Teško je zamisliti nakon šezdeset i pete godine (ili dvije više-manje) da se s prosječnim iznosom od dvjestotinjak eura mogu platiti i režije, kamoli otići na ribarnicu ili tržnicu u nabavu. Ali, taj put sami ste izabrali, reći ćete vi, Republiko Hrvatska. Mogli ste ostati u stalnom radnom odnosu, ili tražiti posao u dalekim i prijateljskim državama, nitko vas nije tjerao na umjetnost. Svaki argument pokorno ću švejkovski prihvatiti, no ipak želim skrenuti pozornost na važnost kulture i umjetnosti u podizanju vaše državnosti i suverenosti, sada već višedesetljetne.

Život samostalnoga umjetnika pretpostavka je vrijednoga i kvalitetnoga umjetničkoga stvaralaštva, građenja onih djela koja ostaju izvan gabarita ovozemaljske prolaznosti. Ona nisu mjerljiva novcem, ali bez sredstava dostojnih čovjekova življenja teško je, gotovo hamsunovski, biti osuđen na glad i žeđ. Oprostite ako zvuči patetično, poštovana Republiko Hrvatska, no vi u svoju kulturu i umjetnost ulažete jedan posto državnoga proračuna, a godišnji priljev ostvarenoga gotovo pet puta nadmašuje uloženo. Možda sam vam već i dosadan od ponavljanja, no bez kulturno-umjetničkoga stvaralaštva nema ni silnih obljetnica o kojima vaši predstavnici sjedaju u prve redove, nasmijani fotoreporterima, željnima uhvatiti predizborni i izvanpredizborni kadar. Neovisno je li riječ o predstavljanju knjige, scenskom uprizorenju, filmskoj premijeri, glazbenom spektaklu, rado preko svojih posrednika obećavate velika djela velikim riječima, no ona, i djela i riječi, ostaju mrtvo, doduše zabilježeno slovo.

Podsjeća me priča na gradnju nacionalnoga stadiona čiji će dovršetak pričekati naraštaji rođeni ovih dana. I dok nogometaši imaju novca, jer to su im tržišne prilike omogućile u njihovim vremenski ograničenim karijerama (uz iznimku Luke Modrića, da se i našalim), samostalni umjetnici imaju isključivo sebe, svoju tišinu i stvaranje djela koja na hrvatskom jeziku (srećom odnedavno i zakonski zaštićenom zahvaljujući Matici hrvatskoj, ma što sarajevski Jugoslaveni mislili o tomu) pokušavaju ostaviti trajni znamen onima koji će doći poslije nas. Znam, prekratko je šezdeset godina postojanja jedne udruge kakva je Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, i ne bih ovom prigodom tupio što je sve u kulturi i umjetnosti stvoreno od hrvatskoga doseljavanja u sedmom stoljeću do 1965. godine, ali dopustite mali vapaj prema budućnosti. Maleni smo narod, zemlja u kojoj se gotovo svatko poznaje, dogovorno gradi koaliciju ili jedan drugom staju na žulj, no u svemu je potrebno odrediti prioritete.

Trebaju li vama, o, mila, o, draga Republiko Hrvatska, samostalni umjetnici, prihvaćeni sa svim svojim vrlinama i odbačeni sa svim vašim (i vaših stanovnika) predrasudama da je riječ o lijenčinama koje uhljebljeno sisaju vaše cijenjene državne grudi? Postoji li mogućnost dogovora glede života samostalnoga umjetnika, poboljšanja njihova statusa, povećanja koeficijenta, izdvajanja više sredstava iz državnoga proračuna?

Svjestan sam proturječnosti, najdraža Republiko Hrvatska, stvarati duhovna, materijom neopterećena djela, a ovisiti (da ne napišem prositi) o sredstvima koja namjenjujete za sve potrebne državne resore. Svejedno, ne vidim drugoga načina nego da konstruktivno sjednemo za stol i raspravimo o vašim cijenjenim prioritetima. Život samostalnoga umjetnika, kao i svaki drugi život, ima nepredvidljiv vijek trajanja. I broj djela napisanih u petogodišnjem razdoblju (ovo napisanih odnosi se na književnike, da ne nabrajam svaku granu zasebno) ima svoju namrijetu zadanost u broju dva, dakle, u dvadeset godina potrebno je napisati osam knjiga relevantne kritičke recepcije. Ne, neću smatrati da pojedinac može napisati jednu vrhunsku knjigu i dignuti sve četiri u zrak, samo naznačujem da je sve mjerljivo i prilagođeno određenim paragrafima. Jer, tako društvo funkcionira.

Taj pojedinac, ako poživi, s prosječnim iznosom od tisuću eura dobivenim za prvo izdanje svoje knjige, prisiljen je raditi druge poslove, od manualnih do intelektualnih, ovisno o psihofizičkoj sposobnosti. Nitko ne može živjeti od pisanja, točna je fraza koja se često čuje, no samim tim se samostalni umjetnik mora zapitati – a može li se živjeti od umjetnosti? Može li se pojedinac odlučiti, kao krovopokrivač, serviser klima, doktor znanosti, političar (ako vam je tako najdraže) ustrajati u svojem pozivu, obavljati ga časno s književno-umjetničkom vrijednošću i preživjeti? Ne može. Kratak je i jasan odgovor. Govorimo o čovjeku koji će u najboljem slučaju zaraditi desetak tisuća eura i mirovinu od dvije stotine eura. Tko mu kriv, voljena Republiko Hrvatska, što se nije rodio na engleskom govornom području, tako će se možda pravdati izostanak empatije za djela napisana na materinskom jeziku, ona koja (ako nisu prevedena) imaju domet-želju biti čitana u izumirućem hrvatskom narodu.

Život samostalnoga umjetnika tavorenje je, kao i svaki drugi ovozemaljski život, od prvoga do prvoga u mjesecu, prepuštenost vlastitim sposobnostima da iznađe najpogodnije kanale kojima će njegov talent, oplemenjen radom, zaploviti k sretnijim morima. Život samostalnoga umjetnika neobična je pojava u dobu koje uglavnom pruža naklonost menadžerima, trgovcima plinom i naftnim derivatima, sposobnim financijerima političkih stranaka koje, tako umreženo radosne, dogovorno opstaju vladajući vama, Republiko Hrvatska, s jednom rukom na srcu a drugom na novčaniku. Oprostite što poopćujem, nije mi namjera, ima u svakoj branši časnih pojedinaca, želim samo ilustrirati kako potkožene strukture bolje funkcioniraju od onih malih, kulturno-umjetničkih. A tako se rado busamo o prsa zbog svih napisanih, snimljenih, odigranih i odsviranih djela, častimo ih kao velikane, zanemarujući njihovo slabo imovinsko stanje, odnosno, pripovijedajući stereotipne priče kako umjetnik najbolje i stvara jer je rođen i umrijet će kao siromah.

Moja skromna želja upućena vama, ljubljena Republiko Hrvatska, ide za tim da preispitate vrjednote na kojima ste nastali, sredstva koja dodjeljujete onima koji vas ruše, a posredno oduzimate onima koji vam žele dobro, pronoseći vaše ime i kada se čini uzaludnim, ili nedovoljno odjekujućim ovim umreženim, a gluhim svijetom. Vaše ulaganje u samostalne umjetnike nije nešto vidljivo, opipljivo, projekt koji će niknuti kao divlja novogradnja ili pitoma turistička horda. Vaše ulaganje je poticaj onomu duhovnomu, tako zanemarenom u užurbanom životnom žrvnju, svedenom na poskupljenje artikala u hramovima trgovačkih centara i crnilu opustošenih poduzeća. Vaše ulaganje u samostalne umjetnike glas je onim nemoćnijima, drugačijima ako hoćete, osobama koje nemaju ništa drugo doli misli da svojim djelovanjem naprave ono pamtljivo stoljećima. Teško je danas povjerovati, Republiko Hrvatska, da imena većine vaših dužnosnika neće biti upamćena a ona umjetnička hoće, iako će i ona biti tumačena kako već kojemu kanonu odgovara – tu su glazbenici u većoj prednosti pred ostalim umjetnicima, njima najmanje prijeti bunkeriranje, što god se u futuru bude dogodilo s Bruxellesom i Europskom unijom. Ili vi znate samo za prezent, voljena RH?

Život samostalnoga umjetnika bio je i ostao mnogo više i od prethodno napisanoga feljtona sa sugovornicima iz svih područja umjetničkoga stvaralaštva. U njemu su iznesene natuknice glede pojedinoga umjetničkoga odjeljka, uostalom, kako je već navedeno, svaka priča samostalnoga umjetnika ima svoj uvod, zaplet i rasplet. Nije ih moguće ni svrstati pod istu egidu, ali sve su dio rijeke Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Lako je uočiti što ih muči i da, ponovit ću, nitko nije natjeran slijediti svoj poziv, nitko nije prisiljen kuhati i kusati varljivu umjetničku kašu.

Svakako vas molim, jedina Republiko Hrvatska, da pročitate ovo pisamce i ne bacite istoga trenutka u koš za smeće. Oprostite ako vam je djelovalo patetično, cinično, podbadajuće, jedina iskrena namjera bila je, u vašem stilu govoreći, revidiranje zatečenoga stanja. Jesu li sljedeća dva tjedna ključna? Hoćemo li, ako već izumiremo, dati snažniji zamah kulturi i umjetnosti, jer nas i po njoj pamte, kao i prema športskim uspjesima?

Život samostalnoga umjetnika ovisi o vašem odnosu prema njemu, Republiko Hrvatska. Ne mora se nužno sve strovaliti na leđa Ministarstva kulture i medija, ono je samo kap u moru koje pokušava ravnomjerno raspodijeliti sredstva, pritom darivajući više onima koji su u trendu, manje onima manjima. Tako je uvijek bilo.

Ali, kada bih morao u jednoj rečenici zaključiti, a vrijeme je, ovo pismo, rekao bih: poštujte samostalne umjetnike, poštujte kulturu i umjetnost, ne samo prigodničarski.

S poštovanjem i željom da postignete barem jedan konsenzus oko onoga što vas je stvorilo,

vaš samostalni umjetnik

Tomislav Šovagović