Tadijine „Rabske pjesme“

Prije točno pet godina Gospodnjih dopala me je jedna zanimljiva i lijepa stihozbirka našega znamenitoga lirika Dragutina Tadijanovića (Rastušje, 4. studenoga 1905. – Zagreb, 27. lipnja 2007.). Tvrdo uvezana, korice otisnute zlatotiskom na plavoj podlozi, a stranice na kunstdruck-papiru. Nakladnik je riječki Adamić, godina izdavanja 2005., dakle, dvije godinice prije nego što je pjesnik, nakon što je dogurao do 102. godine, sklopio svoje umorne staračke oči.

Kad sam se posvetio proučavanju Tadijinih stihotvora, knjiga je pronašla svoje mjesto pored one prve koju sam u životu primio. Ma što primio, radio sam na njoj! Zapravo, kada sam se vratio iz vojske, vratio sam se istom u Ručnu slagarnu Riječke tiskare gdje sam radio na otiskivanju prvotiska olovnih slogova. To je bilo onako, metneš olovni slog na metalni stol, premažeš obojenim valjkom, zatim slog poklopiš komadom papira i povučeš teški valjak nošen zupčanicima na točnoj visini preko toga i – voilà – otisak na papiru za lekturu i korekturu spreman! Bila je to Tadijanovićeva stihozbirka „Prijateljstvo riječi“ (1981.) koja je u cijelosti napisana u Opatiji, a ova koju primih 2019. nastala je većim dijelom u Rabu davnih nekih godina te je Tadija pod svaku pjesmu ubilježio gdje je i kada nastala. „Rabske pjesme“...

Gledam Tadijin portret koji je uljem ostvario Oton Gliha 1941. – pjesnik s očalima i nešto tamnije kose, pred Veliki rat, možda baš u ono vrijeme kada je njegov književni sudrug Nikola Šop (Jajce, 19. kolovoza 1904. – Zagreb, 2. siječnja 1982.) teško stradao za bombardiranja Beograda i do kraja života zbog loma kralježnice ostao „prikovan“ za postelju…

Na sljedećoj stranici Tadijine stihozbirke počinje ogled hrvatskoga velikana pisane riječi, akademika Slobodana Novaka, koji daje svoje sjajno viđenje ove stihozbirke:

„Ako bih se sada usudio opisati sažeto Tadijanovićev pjesnički opus, posebno njegov današnji rukopis, morao bih prije svega zadivljen reći da je neusporedivo smion i rizično otvoren. Ili jednostavnije smiono otvoren. Niti A. B. Šimić, koji mi prvi pada na pamet, ili Sudeta, niti bilo čiji ispovijedani bijeli stih u hrvatskoj lirici, nije prodro do tadijanovićevske izvorne čistoće, oslobođene literarnih naplavina i konvencionalnog pjevanja. (...) Rabske pjesme sakupljene u ovoj zbirci nisu uvijek izravno otočke inspiracije, a poneke nisu uopće i ni po čemu, ali sve su one nastale na Rabu tijekom nešto više od trideset i tri godine, između svibnja 1954. i kolovoza 1987, i taj će, uvjetno rečeno, ciklus, zaključen prije osamnaest godina, a prividno mu je jedina poveznica mjesto nastanka, dakle, ono što bi u kreativnom procesu mogli imati katkad i najsporedniju ulogu. No, kada bi doista bilo tako, mogli bismo, dakako, samo uvjetno govoriti o ciklusnoj cjelini. Međutim, ipak nije sasvim tako, i dovoljno je samo malo više čitateljskog senzibiliteta, pa da se osjeti kako gotovo cijelu zbirku prožima specifičan dah Mediterana...“

Tadijina klupa u parku Komrčar

Eto, tako je govorio jedan književni velikan o drugom književnom velikanu, a obojica su nezaobilazni u suvremenoj hrvatskoj književnoj povijesti i sveopćoj hrvatskoj kulturi te mi je osobito zadovoljstvo slaviti njihova djela. U Tadije našega kadikad ćutim da je napisao samo onu jednu prekrasnu pjesmu „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć“, već bih ga smatrao velikim stihotvorcem, antologijskim pjesnikom, no kada štijemo druge njegove stihotvore, možemo naslutiti pregršt ljubavi i iskonske topline kakvu nam može pružiti samo uvjereni pjesnik kakav jest bio Tadijanović, Slavonac rodom, Mediteranac stihom, hrvatski pjesnik s dušom koji je obogatio čitavo jedno stoljeće. Bijaše on i vrhunskim urednikom velebnih izdanja kao što su, primjerice, sabrana djela Janka Polića Kamova i Antuna Gustava Matoša – opet je to nekakva magična veza dvojice svojevremenih pjesnika, jednoga iz Primorja, a drugoga iz slavonskih ravni, koji su nekoć davno prijateljevali na pola puta u zagrebačkoj središnjici, a svoj nesebični obol poznavanju njihovih djela hrvatskoj javnosti podario je pjesnik Dragutin Tadijanović. Eh, to je ona prava ljepota poštovanja spram stvaralaštva drugih majstora pisane riječi; ne misliti samo sebe, nego i na druge, one prije tebe i one oko tebe – to je pravi pjesnik, naš Tadija!

Eto, ljetna topla ponoć odzvonila je, a meni se rači popiti čašu hladnoga piva, pa svršimo ovaj skroman ogled Tadijinim stihotvorom iz stihozbirke „Rabske pjesme“ koji me je podsjetio na nekoja prošla i sadašnja vremena o razlikovnosti življenja siromaha, raspuštene mladeži i pjesnika-promatrača…

Siniša Posarić