Nakon 13. „Dječjega Kranjčića“

Slušajući tekst „Domovini vjeran biti“ Karla Pintarića oči su mi se napunile suzama. Od ganuća, od radosti, od onog uzvišenog osjećaja pathosa... Pathos je bio najcjenjeniji osjećaj u Grka koji se doživljavao pri pogledu na nevinu žrtvu koja se daje za sve, koja otkupljuje naše grijehe.

Meni se to dogodilo u Križevcima 27. travnja 2024. Osjećala sam se kao prvi kršćanin, ali sam osjećala da sve to skupa ima smisla.

Duhovno stvaralaštvo koje pišu djeca ili mogućnost odabira

Bila je to svečanost dodjele nagrada na 13. Susretu hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić”, to je tzv. mali Kranjčić, namijenjen osnovnim školama jer postoji i „veliki Kranjčić”. Taj je natječaj pokrenula Tanja Baran, a u križevačkoj ekipi dvije su joj osobe neprocjenjive: Marina Valec Rebić i Danijela Zagorec. One osim ta dva natječaja organiziraju i Dane svetaca i blaženika (koji su uskoro, 24. – 26. svibnja), Dane Stjepana Kranjčića, znanstveni skup na temu duhovnoga stvaralaštva… u dvije riječi: čuda i čudesa!

Organizacijski odbor: Danijela Zagorec, Tanja Baran, Martina Valec-Rebić

U „velikom Kranjčiću“ već sam nekoliko godina u povjerenstvu, a na ovaj „mali“ došla sam prvi put držati radionicu za mentore pa sam nazočila završnoj svečanosti i čula nagrađene i pohvaljene radove. I ostala zapanjena. Doslovno!      

Na raspisani natječaj stiglo je 178 književnih (proza, poezija i igrokazi) i 135 likovnih radova iz 73 škole iz cijele Hrvatske! Sjedeći u toj dvorani i slušajući te radove shvatila sam kako je ovaj natječaj važan… Kako ta djeca pišu! Imaju i kršćansku poruku i književnu kvalitetu i mudrost i srce… i dušu! Kako su oni svi talentirani!  

Proza, izvedba nagrađenih radova

Ove godine tema je bila hrabrost. U prozi me se najviše dojmio spomenuti Karlo Pintarić, dječak iz 7. (!) razreda OŠ Petrijanci (mentorica Željka Rabuzin). On je opisao prisegu svog brata policajca u tekstu „Domovini vjeran biti”. Ta ljubav prema bratu, obitelji, domovini… koja je ne samo u  njemu nego i u članovima njegove obitelji, a posebice u njegovu velikom bratu koji polaže prisegu na vjernost domovini, i po cijenu života!, natjerala mi je suze na oči. One suze plemenitoga pathosa… Evo cijeloga teksta:

Karlo Pintarić: Domovini vjeran biti

Danas je četvrtak. Mama, tata i ja brzo se spremamo, požurili smo jer moramo još po moju sestričnu Klaru. Danas je važan dan. Svi smo se dobro obukli jer je hladno. Uputili smo se u Zagreb.

Idemo u Zagreb na prisegu policajaca. Moj brat je mladi policajac. Putovali smo dva sata i tata je bio lud od gužve u prometu i uzbuđenja, samo što on to ne bi priznao. Mrmljao je više za sebe „otkud ste se pak si zmogli” i mislio da mi ne primjećujemo njegovu nervozu. Mama je samo uzdisala. Stigli smo, no pronaći parking u Zagrebu je poput nemoguće misije, kao da tražiš iglu u plastu sijena, no i to smo pronašli. Trčećim hodom stigli smo pred Policijsku akademiju. Uslijedila je kontrola i pretres naše odjeće. Klara i ja osjećali smo se važno. Bili smo čisti i zauzeli svoje mjesto na tribinama. Danas priseže mamin i tatin sin, moj brat!

Bilo je jako puno ljudi. Počela je padati kiša. Ljudi su otvorili kišobrane. Petnaestak minuta osluškivali smo kišu, a onda smo začuli zvukove koračnice. Osjetio sam silan ponos. Ne poznajem nikog tako hrabrog kao što je moj brat. Budući policajci koji će danas prisegnuti, stupali su u dugačkoj koloni posloženi po odjelima. Svaki odjel izgledao mi je poput kutije šibica, koliko sam mogao vidjeti kroz male trokutiće vidnog polja koji nisu bili zaklonjeni kišobranima. Znam da moj brat korača s odjelom 12. Ukupno je bilo 589 policajaca. Pokušavao sam sve snimiti i fotografirati mobitelom, no jedna gospođa ispred mene imala je uistinu ogroman kišobran. U sebi sam govorio: „Dej, mekni totu ambrelu, nišči nikaj ne vidi.” Kad je odjel 12 bio u blizini, prestala je kiša. Sreća prati odvažne i hrabre. Moj brat je predzadnji u zadnjem redu odjela broj 12. Spazio me i nasmijao mi se. Drhtao sam iz sto razloga… a onda je završila koračnica i svi policajci bili su posloženi.

Glavni policajac viknuo je: „Pozor!” Svi su stali kao ukopani, a zatim se okrenuli prema zastavi Republike Hrvatske. Onda je onaj glavni izgovorio: „Pozdrav domovini!”

Mladi policajci uglas su odgovorili: „Pozdrav!” Osjećao sam se tad kao domovina i silno sam ju volio, kao mamu, tatu, kao Karlu, ali ne toliko koliko volim brata. Zaorila je tim velikim otvorenim prostorom najljepša pjesma na svijetu, „Lijepa naša“. Svi su se policajci iz Zagorja, Primorja, Slavonije, Gorskog kotara i Like, Dalmacije… postrojili i krenula je prisega. Sigurno više nikad u životu neću čuti jednu riječ izgovorenu toliko puta, prisežem, prisežem, prisežem, prisežem… sve sam im povjerovao.

Na kraju je svaki od njih izgovorio: „Prisežem da ću u svakoj zgodi pa i u slučaju vlastite pogibli, braniti i štititi svakog građana Republike Hrvatske.” Kad sam čuo tu prisegu, zastao mi je dah. Može li čovjek prisegnuti na više od vlastitog života? Bio sam istovremeno sretan i prestravljen.

Prostorom se prolomio silan pljesak, tati i mami zasuzile su oči. Kao po dogovoru, uslijedila je tišina, a nakon riječi glavnog policajca: „Svi vježbenici naraštaja B 17, čestitam vam na svečano danoj prisezi”, novi policajci uzvraćaju, „Hvala, domovini vjerni!” Bacili su kape u zrak, a mi na tribinama prepoznali svatko svoga junaka.

Slavlje je završilo kod kuće. Obitelj je napravila veliku feštu za mog brata, za moju domovinu, za svakog građanina kojeg će štititi. Dugo u noć nisam mogao zaspati, mučile su me riječi u slučaju vlastite pogibli… bojim se za svog brata, neka mi ga čuva Bog!

Isus koji hoda kraj malenog dječaka

Bilo je još puno zanimljivih radova, prikazan je prvonagrađeni, jako dobar igrokaz „Sestre hrabrost” Ele Baneković iz 8. razreda OŠ Visoko o Anđeli Merici, jedna scena u kojoj Anđela nagovori sestru da pobjegnu od kuće u misije jer silno želi napraviti nešto i nije ju strah izazova, a onda sestra usne san u kojem se naznači njihova dalja sudbina... Igrokaz je nastao pod vodstvom Tibora Martana, dramskog pedagoga iz te osnovne škole koji čuda čini s malenima u Dramskoj družini Ozana i koji ih je zainteresirao za živote svetaca.

Prvonagrađeni igrokaz

U poeziji me je najviše dotaknuo prvonagrađeni Mika Brkić, dječak iz 3. razreda OŠ Frana Galovića iz Zagreba (mentorica Janja Škraba Stanešić) koji je napisao tako izvrsnu pjesmu „Odrekao sam se straha“, koja kao da je nastala u radionici velikog pjesnika Rajmunda Kuparea:

Mika Brkić: Odrekao sam se straha

Odrekao sam se straha
Od visine i od mraka,
Da plivam i ronim
Više se ne bojim.

Ni pauk ni zmija
Ni mačka ni pas
Kada mi priđu
Ne tražim spas.

Ali još uvijek
Malo me prene
Kad odem van
Bez ikog uz sebe.

Ali nekako mislim
I to će proći
Jer kad ostanem sam
u tamnoj noći
I počnem brojat
Korake svoje,
Vidim da u stvari
ide nas dvoje.

To Isus uvijek hoda uz mene
Svojom svjetlošću
Tjera zle sjene.
I tada se odričem
I zadnjeg straha,
Kad Isus kuca na moja vrata.

Mika Brkić, izvedba prvonagrađene pjesme

 Nagrade za poeziju učenicima i njihovim mentoricama u ime pokrovitelja „Glasa Koncila”, koji je i nakladnik zbornika najuspjelijih radova, uručio je urednik „Maloga koncila” Vojmil Žic

Najdraži kompliment ili radionica na kojoj se ne diše

Nakon te dodjele ja sam na radionici govorila mentorima (profesorima hrvatskog i razredne nastave) na temu „Kršćanske vrijednosti u dječjoj književnosti“ odnosno o tome kako smo izgubili lijepo/dobro/sveto u umjetnosti i zašto na to imamo pravo… Između ostalog govorila sam i o tome kako su upravo oni važni zbog toga što rade i što ne odustaju pa makar se nekad osjećali kao prvi kršćani. I njih su smatrali ludima jer rade bez novca, daju iz ljubavi, žive za ono u što vjeruju. Smijali su im se, ubijali ih, ali su ipak prvi kršćani bili u pravu, prenijeli nam vjeru koja  živi i danas.

Na radionici, koja je bila nakon ručka, dobila sam jedan od tri najdraža komplimenta. Počela sam govoriti i mahati rukama, a oni se svi nekako ukočili, sjede i ne miču se. Inače mi kažu da sam zanimljiv predavač, ali to je ipak teorija što sam govorila (o hijerarhiji vrijednosti, o kanonu i društvu, o kršćanskoj poruci...), a i ručak se probavlja, zatoplilo je i baš je pospano vrijeme… Ja se u jednom trenutku zabrinem: da nisu zaspali? Zastanem i kažem:

- Zanima li vas ovo što govorim?

- Da, da…

- Ali nekako ste se ukočili.

- Napeto slušamo, ne dišemo!

To mi je jedan od tri najdraža komplimenta. Drugi je bio na Filozofskom u Osijeku gdje sam na anglistici predavala o američkoj drami pa mi je nakon nekog vremena jedan student rekao: „Do sad je ta drama bila onako usput i bez veze, a otkako ste Vi došli postala je kao najvažnija. Evo i profesori na drugim odsjecima nude kolegije iz drame.“ A treći mi je dala studentica na osječkoj akademiji glume kad je rekla: „Vi ste, profesorice, jedina teorija na kojoj ne zaspim.“ Prvo sam se nasmijala, a onda shvatila kako je to veliki kompliment jer je ta prva generacija na UAOS pod vodstvom prof. Svibena često noću radila ili hodala okolo pa su na nastavi teorije svi uglavnom spavali. Ali, ovi profesori koji ne dišu ipak su vrh!

Radionica/predavanje mentorima

Dobro je biti kao prvi kršćani ili ide novi, „veliki Kranjčić“!

Dakle, nakon tog „Dječjeg Kranjčića“, bilo mi je drago da sam prvi kršćanin. I taj osjećaj nema veze s brojem ljudi koji vjeruju u Boga. Jer mi smo većina u Hrvatskoj, ali glavna europska struja je ateistička i mi se stvarno često osjećamo kao prvi kršćani. Ali to je zapravo dobro! Eto, vidi ovaj Kranjčić u Križevcima. Rub rubova, ali ima tu puno više.

Shvatila sam da je taj natječaj važan jer djeci daje izbor, jer im osvještava da je i ovo literatura pa kad na njih navali književni kanon s onim crnilom i destrukcijom, s porukom da nema dobra, da nema Boga, da je svaka država najgora na svijetu a svaka obitelj najstrašnije mjesto na svijetu… oni će se lakše oduprijeti, lakše napraviti svoj izbor. Ovaj Kranjčić nije samo književna priča, ovo je puno više od toga… 

A ljekovit je i za nas odrasle. Gdje možete pročitati, gdje možete izgovoriti ovoliko lijepih emocija, čistih emocija, ovoliko radosti zbog hrabrosti, ljubavi i snazi... Gdje možete vidjeti u umjetnosti sliku svijeta u kojem ne samo da postoji Bog nego je on i dobar, on se brine za nas, on nas tješi i hoda uz nas? Nigdje, zato vam preporučujem sve Kranjčićeve zbornike koje vam ekipa iz Udruge „Stjepan Kranjčić“ može dati kao knjigu, a dostupni su i na mrežnim stranicama (ovaj dječji na https://djecji.kranjcic.hr/).

Zato je najveća pobjeda prvih kršćana, pa tako i nas danas – ne odustati. Unatoč tome što smo na rubovima, bez novca, bez pompe, uz silan napor. Ne odustati!

Tanja Baran, zajedno s entuzijastičnim Križevčanima, pokrenula je sve to skupa u spomen na križevačkog župnika koji je umro na glasu svetosti Stjepana Kranjčića i sad nastavlja njegovu misiju. Srećom ne odustaje. Kranjčić ide i dalje. Upravo je raspisan natječaj za „veliki Kranjčić“, 16. natječaj duhovnog stvaralaštva, ovoga puta s temom savjesti... (https://kranjcic.hr/?p=6311).

Radujem se radovima koji će doći! Radujem se svim „velikim“ i „malim“ budućim Kranjčićima!

Sanja Nikčević