To je bio pravi Zagreb, to su bili pravi ljudi

Gordana Turić, «U viteza krunica»

( Zagreb u hrvatskom obrambenom i osloboditeljskom ratu – Spomenica životima darovanim idealu hrvatske države )

Dva dana prije Cvjetnice održana je u dvorani «Globus» Zagrebačkoga velesajma promocija pet knjiga autorice Gordane Turić pod zajedničkom naslovom «U viteza krunica «. Pred oko dvije tisuće nazočnih o ovom velikom nakladničkom pothvatu Udruge roditelja poginulih branitelja i Gordane Turić govorili su Ante Žužul, Hrvoje Hitrec, mr. sc. Željko Sačić, dr. Josip Jurčević, akademik Dubravko Jelčić, dr. Andrija Hebrang i biskup Juraj Jezerinac.Objavljujemo u cijelosti govor predsjednika Hrvatskoga kulturnog vijeća, Hrvoja Hitreca.

Sjećam se kako netko reče u samom početku tek tinjajućega rata : «Eto, sada još znamo imena i prezimena poginulih. Strašno će biti kada bude toliko mrtvih da ćemo registrirati samo broj.» Tako se na žalost i dogodilo: kada se rat rasplamsao, vijesti su govorile o broju poginulih, a i brojke iz shvatljivih razloga nisu bile pouzdane. Imena smo mogli pročitati u novinskim obavijestima što su ih davale obitelji ili postrojbe, a samo su neka opširnije zabilježena u napisima – uglavnom onih ljudi koji su već otprije bili poznati hrvatskoj javnosti. A lavlji dio branitelja činili su takozvani mali, obični ljudi i njima je prvenstveno posvećena ova tužna ali i te kako potrebna antologija jer su rat, žrtva i smrt jedino zapamtljivo razdoblje u njihovim životopisima, jer je njihov životopis igrom tragične sudbine sveden gotovo isključivo na smrtopis.Čitam, eto, u jednom portretu vrlo mladoga čovjeka – «bio je miran i volio je voziti bicikl».

Čitam pozorno i pravim bilješke: očevi su im bili radnici, vozači, ratari, pekari, postolari, kondukteri, konobari, majke prodavačice, krojačice, domaćice, a oni sami, mladi branitelji – elektrotehničari, monteri, zidari, grafičari, naftaši…Naravno da je bilo i ljudi iz svih slojeva hrvatskoga društva, ali i ove tisuće stranica su dokaz da je Hrvatsku branio i obranio hrvatski puk, da su radnička i seljačka djeca bila na prvim crtama , a mnogi od njih nisu se vratili kući ili su poslije podlegli ratnim traumama. No nisu to bili neškolovani, neobaviješteni dečki. Bili su moderni, mladi Zagrepčani, išli su na rock koncerte, u disco-klubove, družili su se u kafićima, vozili automobile, imali su djevojke, imali su planove i snove. Koju godinu prije, pa možda i koji mjesec prije nisu ni u najgorim noćnim morama pomišljali da bi njihov naraštaj mogao biti zahvaćen ratom. Sjedili su na terasama , pijuckali pivo ili kavu, navijali za svoje klubove, šalili se i zadirkivali.

A dežurni mudraci ,vjerojatno i plaćeni da šire malodušnost, govorili su i meni:» Gledaj ih, pa valjda ne misliš da će ovi braniti Hrvatsku.» Onda su jednoga dana terase bile manje napučene. Mladi su se javili u Zenge, a oni mudraci koji u njih nisu vjerovali, pobjegli su u Beč ili u Beograd. Mi koji smo od prvih dana pratili rađanje Hrvatske vojske,odnosno prvobitno Zbora narodne garde, sjećamo se tih vedrih zagrebačkih fakina koji su se jedva odvojili od plišanih igračaka –štoviše neki su ih nosili i u rat –koji su pod dojmom stripova i akcijskih filmova izgledom oponašali Ramba ili kojeg drugog junaka, oko podulje kose nosili su vrpcu s trobojnicom , a oko vrata krunicu. No da, i one pločice za identifikaciju , koje djeluju zlosutno.

I njihove postrojbe, ponekad kvartovski, ponegdje strukovno skrojene, imale su isto tako u nazivima djetinjastu mješavinu vedrine, ironije i prkosa – ti su nazivi navedeni u knjigama Gordane Turić, naime : fantomi, gremlini, kojoti, lukavi štakori, tuljani, vidre, štraseri, a oni stariji nazvali su se Stari plesnivci. Tipično zagrebački. Jer i starijim je dečkima uzavrela krv, pa se sjećam društva iz slastičarnice na uglu Zvonimirove i Tuškanove, društva u kojemu je bio i moj prijatelj, crtač stripova Radovan Domagoj Devlić _ dakle i oni su , ljudi u već zrelim godinama, isto tako jednoga dana nestali s toga ugla i otišli u pravcu zapadne Slavonije. To je bio pravi Zagreb. To su bili pravi ljudi.Koliko sam samo zagrebačkih, hrvatskih književnika , slikara, kipara, plesača, pjevača, koji su se javili u dragovoljce, morao nagovarati da odustanu jer su prestari ili suviše bolesni i da ih ne mogu primiti u onu stotinu koja će navući odore. Od mlađih, dvojica su ovoj antologiji , glumac Roland Šuster i plesač Marijan Babić. Da ne govorim o Svenu Lasti, koji se također nalazi u Gordaninoj knjizi jer ona obuhvaća i ratnike koji su preživjeli rat,ali umrli prije l998. odnosno prije stvarnoga počtka mira.

To je dakle bio Zagreb, i radnički i službenički i umjetnički i liječnički, to je bio Zagreb koji nije ostao u Zagrebu, ni u podrumu. I zato je nas Hrvate nemoguće pokoriti. I Hrvatice, naravno, jer bilo je i djevojaka i žena. U ovim knjigama nisu zaboravljeni ni mladi ljudi iz Svetošimunske koji su tek završavali policijsku školu ili su bili akademci, još djeca svakako, koja su izdržala najveće kušnje u prvim agresorskim naletima. Mnogi od njih su poginuli, mnogi su ranjeni. Što je rat dalje odmicao, hrvatski su vojnici bili manje šareno odjeveni, manje pustolovni, sve bolje naoružani ratnici koji su bili sposobni izvoditi najteže operacije,a znali su već i kako s malo sreće sačuvati glavu.

U ovim su knjigama oni kojima sreća nije bila sklona – i oni iz prvoga, strahovito važnoga i odsudnog razdoblja, i oni iz doba kada je već stvorena snažna, respektabilna i trijumfalna Hrvatska vojska. I da se na kraju vratim na početak i onaj razgovor o imenima i brojkama: ovim pothvatom je Gordana Turić pretvorila brojke u imena i prezimena na način koji izaziva poštovanje i divljenje jer je baš svaki poginuli branitelj iz Zagreba dobio portret kojim će njegov lik i njegova sudbina biti zadržani u trajnom kolektivnom sjećanju.

Hrvoje Hitrec