Slobodan Prosperov Novak, "Oživjela Hrvatska"

Za knjigu 'Oživjela Hrvatska' čuo sam gledajući emisiju 'Podcast Velebit' koju vodi Marko Jurič. Knjiga 'Oživjela Hrvatska' daje povijesni, politički i kulturni uvid u hrvatsku narodnu i državnu stvarnost u rasponu od oko 100 godina tijekom 17. i 18. stoljeća. Dok je autor kao povjesničar književnosti upućen u sadržaj o kojem piše, ja sam još jednom shvatio po tko zna koji put koliko je moje neznanje golemo dok sam čitao knjigu. Objasnit ću to jednostavnom računicom.

Recimo da prosječni intelektualac pročita godišnje dvadeset knjiga i da počne čitati u 20. i završi u 80. godini života, u 60 godina može pročitati samo 1200 knjiga. Ako se godišnje tiska više od dva milijuna novih knjiga onda prosječni intelektualac može pročitati tijekom svog života 0.00001 % knjiga od onih koje su tiskane tijekom tih 60 godina njegovog čitanja. Zaokruženo, tijekom svog života taj bi intelektualac mogao pročitati tek svaku sto-tisućitu knjigu od svih tiskanih knjiga tijekom 60 godina njegovog čitanja. Isto tako ne bi imao vremena pročitati niti jednu knjigu tiskanu prije nego što je počeo čitati. Zbog ovih obeshrabrujućih činjenica ljudima je lakše ne pročitati ništa, a o svemu imati svoj stav. Zbog toga mediji caruju. No krenimo dalje s osvrtom na knjigu.

Nisam siguran da će knjigu čitati osobe koje ne propuštaju nijednu tursku ili meksičku sapunicu, no posebna vrijednost knjige su slike (portreti, zemljovidi, pisma, pjesme, itd.), a mnoge od njih zaista impresioniraju, pa bih savjetovao ljubiteljima malih ekrana da nabave knjigu i uživaju gledajući brojne umjetničke slike i na taj način upoznavaju hrvatsku prošlost kako bi bolje mogli razumjeti sadašnjost, a i predvidjeti budućnost. Primjera radi, na stranici 152. nalazi se prikaz hrvatskog vojnika u konjičkom okršaju s Turčinom ili izuzetan zemljovid Dalmacije iz 1737. na stranici 224. ili pak Vitezovićev spis Croatia rediviva (Oživjela Hrvatska) iz 1700. na stranici 311.

Knjiga je svakako namijenjena intelektualnoj populaciji, jer upravo učeni mogu iz nje najviše naučiti. Zbog specifične dubrovačke povijesti bio sam upoznat s mnogim činjenicama vezanim za Dubrovnik, no neke koje autor spominje meni su bile nepoznate. Treba znati da je Dubrovnik izuzetnim diplomatskim umijećem uspio preživjeti stoljeća između čekića i nakovanja. Čim bi turski pritisci prema Dubrovniku oslabili, krenuli bi mletački.

Kroz dinastiju Zrinskih bolje možemo razumjeti odnose Mađara i Hrvata. Primjera radi, kad je knez Gornje Ugarske, suprug Jelene Zrinske, poveo pobunu protiv habsburškog dvora, sultan ga je imenovao kraljem Srednje Ugarske tako da je za vrijeme opsade Beča bio saveznik Turaka. Da bi preživjeli, mali su se narodi udruživali i prilagođavali trenutnoj situaciji. To je konstanta koja vrijedi i danas.

'Navik on živi ki zgine pošteno' kaže Fran Krsto Frankopan, najznačajniji pjesnik iz kontinentalne Hrvatske. No manje je poznato da je on bio i erotski pjesnik. Autor knjige kaže da Frankopanova lasciva ni po čemu nije iznimkom u svjetskoj zatvoreničkoj poeziji.

I o preporoditeljima jezika i zagovornicima nove nacionalne strategije ima se štošta za reći. Za Belostenca u skladu s feudalnom idejom harmoniziranja različitoga najprirodnija je bila standardizacija stapanjem svih triju hrvatskih narječja u jedan jedinstveni.

Vrlo je zanimljiv islamski aljamiado na hrvatskom jeziku.

Čitatelje će posebno zanimati neke činjenice glede knjiga u poglavlju 'Književnici iz Dalmacije i Dubrovnika u vrijeme prvih oslobodilačkih ratova protiv Turaka'. Ne znam je li populacija EU-ja upoznata s činjenicom da je Sobjeski pod Bečom zapravo porazio podrijetlom kršćansku vojsku Kara Mustafe.

Preko smješnica i duha Scaramuccia dolazi se do dubrovačke, splitske i zadarske književne akademije. Kad danas netko spomene riječ 'isprazni', odmah pomislim na hrvatske političare. No tako nije bilo uvijek.

Koga zanimaju pjesme o lukjernaru ili vrapčiću ili pak o frančezi, u knjizi će ih naći.

Pavao Ritter Vitezović, čovjek koji je odredio smjer hrvatske nacionalne ideologije, zaslužuje posebnu pozornost čitatelja kako bi se ispravno shvatila sadašnjost. Hrvatska gledana s Velebita je zaista nešto posebno.

Na prostorima gdje većinom žive Hrvati povijesno gledajući nije bilo lako. Pritisnuti su bili sa svih strana, često u borbi za goli život. U takvim se uvjetima književnost nije mogla značajno razviti, no ima je, i o njoj treba pisati i približiti je puku.

I na kraju bih samo htio napomenuti da bih i ovu knjigu nažalost propustio pročitati da nije bilo 'Podcast Velebita'. Čestitke svima, autoru profesoru Novaku, izdavaču i Projektu Velebit. Knjiga živi dok se čita, a ne umire, ako se o njoj govori i piše. Također bih htio ovom prilikom pohvaliti gospodina Vjekoslava Krsnika zbog njegovih odličnih tekstova na 'Projektu Velebit'.

dr. sc. Ivica Tijardović