Osvrt na knjigu «Nedovršena Hrvatska»

Pravnik, filozof i političar dr. Branimir Lukšić u knjizi «Nedovršena Hrvatska» objavljuje niz svojih predavanja održanih od početka ovoga stoljeća u kojemu živimo opterećeni prtljagom iz nesretnoga dvadesetog stoljeća koje i dalje traje kao nedovršena knjiga i krupan razlog nedovršenosti hrvatske države. Branimir Lukšić jedan je od onih autora koji pronicljivo analiziraju stanje duha u Hrvatskoj, postavljaju prava pitanja i nude odgovore, s upornim lajtmotivom nedovršene dekomunizacije, neprevladanog poslušničkog mentaliteta i opasnosti koju donosi ravnodušnost i pasivnost većine hrvatskih građana, što otvara put beskrupuloznom samovlašću i nagriza ionako krhku demokraciju u Hrvatskoj.

Ne slučajno, među krucijalnim pitanjima jest ono zašto su u Hrvatskoj izostala kažnjavanja komunističkih zločina počinjenih pod vodstvom megaubojice Josipa Broza. Autor nalazi odgovor u psihološkom stanju ljudi kojima je teško priznati da su služili u najkrvavijoj utopiji u povijesti čovječanstva, dakle onih koji nisu ubijali, nisu bili egzekutori, ali su bili kukavički, karijeristički suputnici sustava i šutke pristajali na komunistički totalitarizam. Takvi, eto, a ima ih vrlo mnogo, pa i u politici i pravosuđu, nastavili su egzistirati u samostalnoj, demokratskoj hrvatskoj državi i zdušno su se brinuli da i najgori zločini sistema kojemu su bili podrepaši – ne budu istraženi i kažnjeni, jer bi onda isplivala sva strahota njihovih zabluda.

Lukšić široko zahvaća razdoblje neljudskih totalitarizama u Europi i svijetu tijekom 20. stoljeća, kako bi još jednom na mnogobrojnim primjerima i s pouzdanim dokazima bacio u prah i pepeo tezu da je komunizam bio humaniji od fašizma i nacizma, te drugu tezu da je lenjinizam bio ljudskiji od staljinizma. Usput autor razotkriva i aktualnu floskulu o komunističkom antifašizmu koji je u stvari prozirno legitimiranje komunističke represije i jednopartijskog sustava. Nema razlike, zaključuje Lukšić, izmešu marksističke utopije besklasnoga društva i nacističke utopije čiste rase, jer obje u srži imaju ideologiju čistki, obje teže likvidiranju onih koji su se rodili na pogrješnoj strani. Današnje rasprave o antifašizmu Lukšić presijeca tvrdnjom da fašizma, nacizma, kao i komunizma više zapravo i nema u ideološkom obliku, pa je posthumni antifašizam jednostavno arhaičan. A zašto i dalje živi? Zato jer je moderni antifašizam samo sredstvo kojim se otvaraju vrata medija, ali i zato da se opravdaju i prikriju komunistički zločini. Nasuprot tome, Lukšić zahtijeva da se otvoreno iznesu podatci o komunističkim zločinima i zločincima, što bi pridonijelo pravednosti – jer su oni drugi i bez suda kažnjeni i poznati, a samo na pravednosti i istini može se graditi pomirba.

No, Lukšić ispravo ukazuje da totalitarizmi nisu samo stvar prošlosti i prošloga stoljeća, nego da nam prijeti novi totalitarizam, koji se veže uz želju nadnacionalne elite da vlada svijetom. Obrisi se već naziru, kaže, u diktatu medijskih carstava koji nije manje opasan od diktata partije – razara se, naime, obitelj, razaraju se nacija i vjera, posebno kršćanska vjera, promovira se otupjelost i bezvoljnost, te zatvaraju usta novinarima koji drukčije misle i pišu. Dakle, razmišlja autor, još nismo svladali ostatke starih totalitarizama, a već je na pomolu novi. Sa starima u svezi, Lukšić predlaže prvo: da se zakonom zabrani veličanje bilo koje totalitarne ideologije, dakle i komunističke, da se uklone svi spomenici, oznake ulica i trgova povezanih s njima, i drugo: da se iz izvorišnih osnova hrvatskoga Ustava izbriše spominjanje odluka ZAVNOH-a, jer je ZAVNOH bio samo fasada one Komunističke partije koja je isključivo sebi prisvojila borbu protiv okupatora, one partije koja se borila za sovjetsku Jugoslaviju, a ne za samostalnu Hrvatsku.

Dok proces dekomunizacije ne bude dovršen, Hrvatska će ostati nedovršena država, dok god hrvatsko društvo bude ideologizirano i politizirano, Hrvati će ostati nedovršen narod, smatra Lukšić. O činjenici da se komunistički mentalitet i nadalje održava u političkoj praksi, Lukšić daje brojne dokaze – spominje paranoidni mentalitet koji svugdje vidi urotu, spominje vođe političkih stranaka koji se ponašaju diktatorski i netolerantno, koji čiste oko sebe sve što misli drukčije, te što su ti vođe beznačajniji kao ljudi i političari, to više traže od poslušnika potpuno sluganstvo. U stvari radi se o velikoj opsjeni: nekada lažni komunisti postaju lažni globalisti, truju i nadalje um i dušu naroda koji se miri s idejom da javni život u Hrvatskoj mora biti zagušen mediokritetima, te da oni koji bi trebali odgovarati za svoja nedjela u komunizmu, danas imaju visoke položaje u politici, gospodarstvu, medijima i školstvu. Ja bih dodao – i u kulturi.

Nadalje, Branimir Lukšić ulazi u isto tako aktualnu temu prilaza Europskoj uniji, odnosno spora eurounionista i euroskeptika. Priklanja se točnoj tvrdnji da je Europa, duhovna Europa, dio hrvatskog identiteta, ali da Europska unije nije isto što i ta duhovna Europa, te da se ne smije naglavce bacati u tvorevinu koja pokazuje ambicije da preraste u naddržavu. Lukšić brani ideju nacionalne države kao najsavršenijeg oblika društvenoga dogovora, te citira Solženjicina koji kaže: «Nestanak nacija jednako bi nas osiromašio kao kada bi svi ljudi bili jednaki, imali jednaku narav i izgled.« Uz to, Lukšiću je nepoželjna Europa bez Boga, ne samo nepoželjna nego i nemoguća, te snažno poantira rečenicom «Europa ne može preživjeti smrt kršćanstva». Rečenicom koju bi trebalo uklesati na sva vrata duhovne Europe, kao memento. U svemu, ova knjiga potvrđuje status dr. Branimira Lukšića kao nepotkupljivog intelektualca, a takvi su, premda prekriveni prašinom bojkota i prešućivanja, oduvijek u novijoj hrvatskoj povijesti bili stupovi hrvatskoga društva.

Hrvoje Hitrec