Mile Pešorda, "Sloboda, mir meju nami – Eurogledi"

U srijedu, 15. siječnja, na dan međunarodnoga priznanja nezavisnosti RH i tome u čast, u velikoj dvorani Matice hrvatske, dupke ispunjenoj s preko 200 posjetitelja, nakon jednoipolsatnoga programa, blistavo Slobodaje završeno predstavljanje knjige Mile Pešorda: Sloboda, mir meju nami – Eurogledi. Program je započeo svečano, izvođenjem nacionalne himne Lijepa naša, koju je dojmljivo odpjevala naša prekrasna sopranistica Sandra Bagarić, uz glazbenu pratnju pijanista Darka Domitrovića. Nakon pozdravnih riječi dr. Boškovića, predsjednika MH u Stolcu, i riječi predstavljača, sveučilišnih profesora Boštjana Marka Turka, Josipa Jurčevića i Stipe Kutleše te riječi samoga autora, cijela je dvorana pjevala skupa sa Sandrom. Program je svojim čitanjem odabranih eurogleda obogatio glumac Boris Svrtan. Zamjetna je bila nazočnost mnogih uglednika hrvatskoga javnog života.

Iako Mile Pešorda (1950) nije nepoznat hrvatskoj akademskoj javnosti ipak nije neumjesno podsjetiti na neke važnije dionice iz njegova života i rada. Gimnaziju je završio u rodnim Grudama u Hercegovini, studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poslijediplomske i doktorske studije pohađao je u Zagrebu i Parizu. Radio je kao novinar u kulturnoj redakciji Radio-Sarajeva te kao zagrebački dopisnik za kulturu dnevnika "Oslobođenje" u Sarajevu. Od 1979. do 1990. godine radio je kao nakladnik u izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu. Objavio je i uredio mnoštvo knjiga, između ostalog i knjige Milana Kundere zbog čega je javno etiketiran kao "kunderist, antikomunist i neprijatelj Jugoslavije" (1984). Još i prije toga Pešorda nije bio politički podoban jer je zagovarao pokretanje neovisnih hrvatskih novina (1967), pokrenuo je, uredio i izdao prvi broj revije Ogledalo, koju su komunističke „demokratske“ vlasti uništile i trajno zabranile. Godine 1970. bio je idejni začetnik i pokretač Šimićevih susreta održanih u Grudama i Drinovcima. Godine 1990. uputio je javni poziv na obnovu HKD Napredak u Sarajevu, a od 1990. do 1994. godine bio je lektor-predavač Mile Pešordau Francuskoj te koordinator za UNESCO i savjetnik za kulturu u Ministarstvu vanjskih poslova, glavni urednik u "A. G. Matošu" Samobor-Zagreb te jedan od utemeljitelja, zamjenik glavnoga urednika i urednik za književnost tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. U Francuskoj je osnovao Društvo francusko-hrvatskoga prijateljstva (1991) koje je tijekom rata humanitarno pomagalo Hrvatskoj i B i H. Sudjelovao je na znanstvenom simpoziju „Sudbine nacija bivše Jugoslavije“, održanog pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova Francuske (1992). Bio je ravnatelj Hrvatskoga kulturnog centra u Sarajevu (1999 – 2000) i sudionik prvih Europskih književnih susreta u Sarajevu 2000. godine. Bio je jedan od pokretača edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga i član Uredničkoga vijeća. Član je više kulturnih i strukovnih udruga (Matice hrvatske, HKD Napredak, Društva pisaca BiH, Društava hrvatskih književnika u Zagrebu i Mostaru, Hrvatskoga društva klasičnih filologa, Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost Bosne i Hercegovine i dr.). Godine 2017. izabran je u Europsku akademiju znanosti, umjetnosti i književnosti u Parizu. Dobitnik je više nagrada za književnost (nagrada Dubravko Horvatić 2007, godišnja nagrada Antun Branko Šimić 2009, godišnja nagrada za najbolju knjigu Književne omladine Bosne i Hercegovine 1981, nagradu dnevnika "Oslobođenje" 1976, nagrada izdavačke kuće "Svjetlost" u Sarajevu 1972, nagrada prvih "Šimićevih susreta" 1970), a 1996. godine dodijeljeno mu je najviše državno odlikovanje Republike Hrvatske za osobite zasluge za kulturu, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Vječna ljudska pitanja

Ogranak Matice hrvatske Stolac, BiH, kao nakladnik objavio je, u sunakladništvu s Milom Pešordom, njegovu knjigu Jezikpod naslovom Sloboda, mir meju nami: Eurogledi (Stolac – Zagreb, 2018). U prilično opsežnoj knjizi od 570 stranica nalaze se tekstovi koje je autor pisao u kolumni Eurogledi za Hrvatsko slovo u razdoblju od početka 2007. do druge polovice 2011. godine. Nešto malo manje od 250 tekstova podijeljeno je u pet cjelina: Croatia caritas est (Hrvatska je ljubav), Istina i pomirba, Mir meju nami, Crvena omča i Izlazak. U dodatku je Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku iz 1971., čiji je Pešorda inicijator, sutvorac i podpisnik, te zahvala i biografska bilješka o autoru.

U knjizi se problematiziraju neka vječna ljudska pitanja kao npr. pitanja slobode, opće nacionalne i pojedinačne, ljubavi, pravde, i nepravde, jezika, kulture, dijaloga, nasilja, ideologije, rata i sl., govori se o ljudima kulture i vjere, znanosti, mučenicima, svecima, običnim ljudima ali i zlikovcima, ratnim zločincima, nasilnicima, ideolozima i sl. Pešordina knjiga je poziv na promišljanje i razgovor, na upoznavanje s nepoznatim ili manje poznatim činjenicama kao i posvješćivanje svima dobro poznatih ili prešućivanih događaja.

Jedna od misli ove knjige mogla bi biti moto cijele knjige kao npr. „Oslobođeni, a još ne slobodni, slijedimo naš put u slobodu. Koliko se još slobodara na tome putu mora ugraditi u temelje slobodne nacije…odgovorit će povijest budućnosti čovječanstva koja se sveudilj stvara.“ (str. 156). Ali se slobodno smije kazati da se sličnih navoda može naći na mnogim mjestima ove knjige.

Upozoravanje na duh vremena i stanje svijesti

Knjiga je napisana s namjerom da se upozori na duh vremena i stanje svijesti kada je knjiga nastajala i da se sve to otme zaboravu. Današnje vrijeme je vrijeme zaborava davnih, ali i nedavnih događaja i zaborav bitka (M. Heidegger). Svi smo danas, a posebice mladi, izloženi suvremenim načinima komunikacije gdje su opasnosti od manipulacije višestruko veće nego prije. Ljudima se, paradoksalno, može više manipulirati iako imaju veće mogućnosti dolaženja Komunizamdo informacija, ali nažalost i do dezinformacija. Manipulacija se očituje ne samo u proizvodnji tzv. lažnih vijesti (fake news) nego i u programiranom prešućivanju, tj. širenju zaborava. U tome Pešorda vidi jedan od najvećih problema naše stvarnosti. Zaboravu je izložena povijest, kultura, najistaknutiji ljudi, mnogi događaji prošlosti i sadašnjosti.

Najočitije se ideologija zaborava prakticirala u sustavnom i programiranom prešućivanju povijesnih događaja, posebice onih iz nedavne prošlosti. Posebno se to odnosi na događaje poslije drugoda svjetskoga rata kada je hrvatskim narodom zavladala udbosfera, Srboslavija, crvena omča, čopor zločinaca, barbarogenij i osveta, totalitaristi, istragaši opće prakse, krivotvoritelji Croatiea, komfašizam (sve su to izričaji koje Pešorda, uz još mnoge druge, korist u svojoj knjizi). Tipični su primjeri zaborava Bleiburg i tragedija križnih putova, Huda jama, Tezno za koje se nije smjelo ni čuti. U novije vrijeme krivotvorine o Vukovaru, Domovinskom ratu i sl. O tome Pešorda govori na mnogo mjesta u svojoj knjizi. Čak se i miroljubivu propovijed kardinala i drugih biskupa tijekom obljetnica na Bleiburškom polju gledalo s prezirom i događala se „orkestrirana, zasad verbalna, potjera koju su zbog toga … pokrenuli majstori obučeni u totalitarnim strukturama grijeha…“ (str. 55). „Prostaštvo i mržnja, sadržani u nekim od tih napadaja … ne mogu ne podsjetiti na zlozračje one, ne tako davne, čudovišne, hajke kojoj je bio izvrgnut nadbiskup Stepinac…“ (str. 171). Nije se smjelo znati ni o Bulešiću, Šufflayu, Pilaru, Hebrangu i tolikim drugima. Nije slučajno da se o mnogim velikanima duha iz hrvatske prošlosti, ali i iz sadašnjosti malo zna ili se uopće ne zna. Prešućivanje i ignoriranje se pokazalo kao dobra metoda totalitarnih umova. A ako se nešto o ljudima i događajima zna onda su to najčešće krivitvorine i laži. Zatiranje svijesti o vlastitom biću i njegovoj prošlosti grijeh je protiv istine i slobode.

Urotnička šutnja o kroatocidu bila je na djelu sve dok Sava nije potekla prema izvoru. Pa čak i nakon toga u tzv. slobodnoj neovisnoj ili nezavisnoj državi (ovo drugo je opasno upotrijebiti za današnju državu) šutnja o kroatocidu je još uvijek živa, sada radi političke korektnosti. Svaka nova spoznaja proglašava se revizionizmom, a oni koji se usude nešto novo otkriti etiketiraju se kao revizionisti. U malo drugačijim vremenima, kakva su već postojala, mjesto boravka bi im bilo poznato: neka tamnica ili goli otok. Tako mantra o revizionizmu služi za utjerivanje straha onima koji bi se eventualno usudili stvari tumačiti u svjetlu novih činjenica. Ali i za održavanje nasljeđenih položaja i povlastica. Zamislimo samo gdje bi čovječanstvo bilo da se one koji pronalaze nove prirodne zakone i njihove primjene naziva revizionistima i da im se onemogućava istraživanje kao što se u Hrvatskoj onemogućava istraživanje povijesti NDH i druge polovice 20. stoljeća.

Mnogolika su lica nasilja. U središtu Pešordinih promišljanja su nasilje prema jeziku, vjeri, Crkvi, kulturi, pojedincima, skupinama, konačno prema samoj istini. „Polustoljetna praksa totalitarizma, zasnovana na ubijanju Boga i njegove Crkve, porobljavanju čovjeka i razaranju hrvatskog jezika, proizvela je stanje nesagledive pustinje u zemljama našim…“ (str 175). Ipak se pustinja još uvijek nije pretvorila u posvemašnju pustoš zahvaljujući poruci ljubavi i slobode koja prožima hrvatski narod.

Nametanjem zaborava ruši se na najsigurniji način nacionalni i kulturni identitet. To nametanje Pešorda naziva zločinom zaborava ili strašnim licem zaborava; njime se ujedno poriče istina, ta općeljudska kategorija, bez koje se ne može dostojanstveno i slobodno živjeti (Istina će vas osloboditi). „Biti posvećenim u istini, svjedočiti istinu na način osobne pripravnosti takovoga nesebičnog žrtvovanja sebe sama za zbiljsko mirotvorstvo, jest onim ljudskim putom životom izkušane svetosti koji čovjekovo tjeskobno zemaljsko postojanje prožimlje vedrinom otajstvena izpunjenja.“ (str. 282). Za istinu treba hrabrosti koja često izostaje i u tome Pešorda vidi jedan od razloga našega zla. „U buci i bijesu nepluraliziranih medija, sve glasnijom biva hrvatska šutnja. Restrukturirana, postotalitarnnoj tranziciji prilagođena, nomenklatura obavlja totalni nadzor nad građanima i narodom.“ (str. 227). Navod iz 2008. godine odjekuje istom jekom i danas.

Do čega smo došli

Do čega je doveo taj još danas živući progran zaborava i krivotvorenja? Doveo je do raznih stazića, beljaka, pusića, matvejevića, mesića i mnogih drugih „slučajnih“ izdajica „slučajne“ države i „slučajnog“ naroda. Došli smo do veličanja jugodiktatora, do postavljanja simbola crvene petokrake u europski grad kulture Rijeku, do izjava kako posao 1945. nije obavljen savjesno, do žala za tim da je premalo Hrvata u dijaspori likvidirano od yugo-udbe i sl. A takvi koji to izjavljuju su prvotno kradljivci, obijači automobila a sada gradonačelnici, saborski zastupnici, vođe starih i nekada časnih političkih stranaka. Uz to bivaju nagrađeni nagradama SNV-a „Svetozar Pribičević“ za rad na unapređenju Upitnikhrvatsko-srbskih odnosa. O njegovoj mržnji prema Hrvatskoj Novosti ne govore, ali zato govore o „U“ i ZDS, o revizionistima i ustaškim studijima. Što se grada kulture tiče o njemu reče Matoš prije više od sto godina: „Rijeka je škulja bez kulture i mjesto bez narodnosti. Hrvati plemenom, Talijani jezikom, Ungarezi kesom...“

Došli smo do toga da hrvatska vlast svjesno i namjerno krši rezolucije i deklaracije EU o osudi komunističkog totalitarnog sustava. Umjesto osude događa se rehabilitacija crvene petokrake i svega što ona simbilizira, a simbolizira smrt i teror. To je, kaže ministrica kulture, umjetnička sloboda, a slovo U ili pozdrav ZDS ne bi spadali pod umjetničku slobodu nego pod govor mržnje. Došli smo i do toga da moramo ustvrditi da je stari Matoš bio u pravu kada je rekao „Srbstvo sve više postaje mjerilom hrvatstva“. Ako ne znate što je Hrvatska danas (to vam mediji neće prenijeti) onda čitajte A. G. Matoša. Došli smo i do toga da predstavnik AfD-a u Europskom parlamentu g. Maximilian Krah, prijatelj hrvatske nacije, poučava hrvatskoga premijera, Jugoslavena (on ga naziva dijete Jugoslavije) da ne radi u interesu svoga naroda. Nakon toga Krah biva upozoren u EU parlamentu da mu je vrijeme isteklo.

Pobjeda u ratu preokrenula se u izgubljen bitku u miru. Državu su dobili oni koji su se protiv nje borili. Oni koji su za nju ginuli (branitelji) postali su najomraženiji sloj društva. Na čelu državnih institucija su stari kadrovi. Za takva upozorenja početkom rata stradao je Ante Paradžik koji se pitao ima li ijednog čovjeka koji obnaša neku čak i manje važnu dužnost a da nije bio član bivše komunističke partije ili je služio u UDB-i. O saborskim zastupnicima, ministrima i visokim dužnosnicima da se i ne govori. Na slične stvari upozorava i Pešorda

Zašto je tome tako? Između ostalog i zato što: „Davno mi je već moj srbski prijatelj …rekao kako je sve do ovoga rata mislio da nema većih izdajica od Srba, ali da je sada bjelodano kako smo ih mi Hrvati u tome nadmašili.“ (str. 41). Istinu u Hrvatskoj ne ubijaju samo drugi nego upravo mi, tj. oni među nama koji imaju deficit ljubavi prema čovjeku, narodu, Bogu. Oni su ti koji su programirano vršili i vrše nasilje nad narodom. „Radovi na uzdrmavanju nacionalnoga kamena zaglavnoga … nastavljaju se odvijati pred našim očima, i to u okolnostima posvemašnjeg muka u javnosti, premreženog osuvremenjenim (paradržavnom „zapovjednom linijom“ upravljanja državom usmjeravanim) masmedijskim jednoumljem , o izvršiteljima sofisticirana nasilja nad narodom i njegovom nacionalnom državom…“ (str. 506). Drugačije i nije moglo biti kada je socijalizam bio zločin, kako kaže Pešorda citirajući ruskog pjesnika i nobelovca Josifa Brodskog koji je rekao: „Sovjetski sistem i konačno možda svi socijalistički sistemi u svojoj su ukupnosti zločin protiv čovječnosti.“ (str. 154). Ni naš socijalizam nije mogao biti drugačiji: mogao je biti samo laž i zločin. „Jedna je zakamuflirana paradržavotvorna ideologija laži i osvete zatirala istinu o hrvatskoj nacionalnoj veličini i likvidirala naše borce duha europskoga profila.“ (str. 156)

Ideologija krivotvorenja i nametanja zaborava

Tom programu zaborava valja se oduprijeti bez obzira na sve opasnosti koje su u naše doba i u našoj sredini postoje. Pešorda je jedan od onih hrvatskih intelektualaca koji se sustavno opirao ideologiji krivotvorenja i nametanja zaborava još od svojih studentskih dana pa do danas upozoravajući domaću i svjetsku javnost na hrvatski jezik (Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku), na stanje u Hrvatskoj u Domovinskom ratu, poslijeratno stanje i sl. Svi su ti otpori bili čak i egzistencijalno opasni kada su gušila sloboda riječi, prokazivalo se i etiketiralo one koji su nastojali odškrnuti, barem malo, vrata prema istini. I danas je puno toga ostalo gotovo isto.

To je Pešorda doživio na vlastitoj koži. Ideolog jugoslavenstva Predrag Matvejević, politički je optuživao i klevetao mnoge, među njima i Pešordu karakterizirajući ga kao "odgovornoga za zločine u BiH", "kvislinškog pisca", "kolaboranta fašizma", "sarajevskoga talibana" i sl. Iako je presudom Općinskoga suda u Zagrebu Matvejević osuđen i dalje je uživao zaštitu najviših državnih čimbenika, čak i predsjednika države.

Pored svega povijesnog i sadašnjeg zla i osobno mu nanesene nepravde Pešorda nije nimalo pesimističan. Vjera, nada i ljubav su nešto što ga obuzima i što ga tjera na aktivizam. Iako je na vlastitoj koži doživio verbalni atentat od čovjeka (a nije jedini) koji je širio laži o Hrvatima, i koji je bio čašćen u ovoj sadašnjoj hrvatskoj državi, Pešorda je ipak priklonio miru, pomirenju, dijalogu ne samo na osobnoj nego i nacionalnoj i međunarodnoj razini. „Dragocjeni su svi ljudski napori usmjereni k postizanju punine mira u dušama, pomirenja i iskrena dijaloga među ljudima, kao i na uzpostavljanje suradnje i razmjene među narodima.“ (str. 460). Pešorda vjeruje i u svoj narod bez obzira na mnoštvo izdajica u njemu. „Duhom da nije i junačtvom velik naš narod, bezimen bi nestao s povijestne pozornice svijeta.“ (str. 112). Spas vidi u narodnoj tradiciji i vjeri. „Okosnica našega spasenja od potonuća u krvavomu bezdanu osvete ortodoksnoga komunizma i „balkanskoga“ barbarogenija bila je vjera u Spasitelja, vjernost Riječi, bivstvena prisega onomu humanizmu što ga baštinimo u, glagoljicom i hrvatskim jezikom zapisanim, porukama Baščanske ploče“ (str. 108). I naravno u ljubavi i istini. „Samo dosljednim svjedočenjem istine u ljubavi za zemlju i ljude i ljubavi u istini, hrvatski će se čovjek, kao nasljedovatelj Riječi, obraniti od nutarnjega drobljenja svoje duševnosti i samosvijesti i očuvati domovinu u njezinu dostojanstvu države.“ (str. 251).

Njegova misao nije okrenuta samo uskim nacionalnim problemima nego je univerzalna, općeljudska. „Samo čovjekova zauzetost u službi riječi Gospodinovoj i njezinoj poruci ljubavi među ljudima i narodima svjesno privrženima Božjemu zakonu može spasiti čovječanstvo od razčovječenja , a čovjeka od svakodnevne ugroze punine njegove ljudskosti.“ (str. 251).

Pešorda piše stilom vrsnoga književnika. Zalaže se za mir, ljubav, slobodu i istinu i naslućuje bolji i pravedniji svijet kojemu teži svako ljudsko biće. Njegova je knjiga neka vrsta antologije događanja iz društvenog, političkog i kulturnog života. Autorovi su komentari zanimljivi, jasni, britki, istinoljubivi, ne libi se reći istinu pod bilo koju cijenu, kritički se osvrnuti na institucije i ljude. Kada npr. 2007. piše o Matici hrvatskoj (članak „Matica u plićaku“) Pešorda upozorava na opravdani Šegedinov strah od „stranačkoga „praktičnoga politiziranja“ Matice hrvatske“ u kojemu je politiziranju došao do izražaja nadzor nad Maticom koji je „lišio članstvo Matice ljudskoga integriteta i pretvorio ga u sredstvo...samovolje“. Da sličan članak piše danas o Matici hrvatskoj Pešorda bi ga vjerojatno morao nasloviti „Matica hrvatska u kaljuži“ umjesto u plićaku. U tom je smislu knjiga i neka vrsta povijesnog izvora i dokumenta vremena. Ona to može biti jer njezin autor piše ponajprije iz ljubavi prema istini.

Stipe Kutleša

 

 

Pet, 5-06-2020, 14:42:38

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.