Prof. dr. Zdravko Tomac na promociji knjige akademika Josipa Pečarića

Akademik Josip Pečarić jedan je od najplodnijih hrvatskih publicista, pravi kroničar hrvatskog društva. Akademik Pečarić je istaknuti matematičar, ugledni svjetski znanstvenik. Zato su njegove publicističke knjige o bitnim procesima u političkom i društvenom životu Hrvatske, o borbi za istinu o Domovinskom ratu, o obrani hrvatskog identiteta i naše slobode vrlo zanimljive, jer u njegovim knjigama nema relativnih ocjena manipulacije, skrivanja istine ili prešućivanja istine. Pečarić je neposredan, jasan i ubojit u svojim ocjenama. U pogovoru knjige Damir Pešorda s pravom ističe kao bitnu činjenicu moto Pečarićevog publicističkog i intelektualnog djelovanja: "Istina je samo jedna, dva i dva je četiri, a neistinâ imaš koliko hoćeš, i tri, i pet, i šest...". U društvenim znanostima - politologiji, sociologiji i drugima, postoji mogućnost manipulacije, postoji mogućnost relativizacije istine, postoji mogućnost prešućivanja pa i svjesnog iskrivljavanja istine. U matematici takva mogućnost ne postoji. U matematici dva više dva su uvijek četiri.

Matematika ima gvozdenu logiku, tako da se činjenice ne mogu subjektivno prikazivati. Može se reći da Pečarić u svojim publicističkim radovima pokušava pisati matematičku istinu. Zato je ponekad za mnoge, navodno, preoštar, ekstreman, isključiv i nekooperativan. Zato što Pečarić govori i ono što se drugi ne usude reći. Dok mi, kritičari Haškog suda, oštriji i manje oštri, govorimo o nepravednom sudu, o političkom sudu, Pečarić daje pravu matematičku dijagnozu: Haški sud je zločinački sud. On je zločinački ne zato što sudi za počinjene zločine u raspadu Jugoslavije i velikosrpskoj agresiji, nego je zločinački zato što se i sâm služi zločinačkim metodama u pretvaranju istine u laž, a laži u istinu. Pečarić dokazuje gvozdenom matematičkom logikom da je podizanje optužnica protiv nevinih ljudi, držanje nevinih ljudi nekoliko godina u zatvoru, pa onda puštanje tih ljudi na slobodu kao da se ništa nije dogodilo, težak zločin protiv slobode i dostojanstva čovjeka. Kako to Haški sud radi smišljeno, radi se o zločinu s predumišljajem, ne zločinu iz nehata, nego o zločinačkom pothvatu. Za Pečarića organiziranje i djelovanje Haškog suda može se okvalificirati kao smišljeni zločinački pothvat protiv istine i pravde.

Ako se hrvatski narod krivotvorinama pokušava od žrtve agresije pretvoriti u agresore, ako se obrambeni rat i oslobađanje vlastite zemlje tretira kao zločinački pothvat, onda nema nikakve dvojbe da je tako smišljeno djelovanje suda zločinački pothvat protiv istine, slobode i pravde. Zato mislim da je Josip Pečarić u pravu kada kritizira ne samo hrvatsku politiku koja je prihvatila takav zločinački sud kao navodni sud pravde, nego kada kritizira i nas kritičare toga suda što nismo dovoljno hrabri, što relativiziramo djelovanje toga suda i što se ne usudimo pravim riječima kvalificirati i opisati rad toga suda. Meni se posebno sviđaju oni dijelovi knjige akademika Pečarića u kojima on analizira i razotkriva bijedu hrvatske politike, posebno dijela hrvatskih političkih elita koji ne samo prihvaćaju zločinački sud u Haagu, nego ga i servisiraju i pomažu, koji čak uvjeravaju hrvatski narod kako se radi o sudu pravde, i kako nema alternative nego poslušno izvršavati sve što se od nas traži. I sam sam dosta pisao o djelovanju i postojanju haške mreže u Hrvatskoj, ustvari, o Petoj hrvatskoj koloni, bez koje Haški sud ne bi mogao djelovati kao zločinački sud protiv interesa hrvatskog naroda, ali s određenim ogradama za razliku od Pečarića koji bez ikakvih ograda i relativiziranja secira po imenu i prezimenu hrvatsku političku elitu. Bezbroj je dokaza za djelovanje Pete hrvatske kolone.

Ona se nalazi u medijima u Hrvatskoj. Svi znamo da postoje novinari i urednici u Hrvatskoj koji dobivaju instrukcije u stranim veleposlanstvima, koji su stalni gosti na večerama i drugim seansama na kojima se daju direktive i dezinformacije koje treba proširiti. Kada je trebalo Hrvatsku pritisnuti onda su ti novinari širili tako dobivene dezinformacije o tome da je Gotovina, npr., u Hrvatskoj ili Hercegovini, da se skriva u samostanu, izmišljali su da je viđen na raznim mjestima u Hrvatskoj, izmišljali su jatake i širili su mnoge druge laži. Ima bezbroj dokaza o tome da strane obavještajne službe slobodno vršljaju po Hrvatskoj, posebno MI6, da bitno utječu na izbore u Hrvatskoj, da imaju svoju mrežu preko koje mogu diskvalificirati političare koji brane nacionalne interese, a promovirati one koji će bespogovorno slušati strane gospodare. Nema nikakve dvojbe da su hrvatske političke stranke, neke više, a neke manje, ekspoziture stranih gospodara, da se lažno predstavljaju da su hrvatske, iako su ustvari "Bruxellske", jer više rade na provođenju odluka i interesa "Bruxellesa" u Hrvatskoj nego što štite hrvatske nacionalne interese u Bruxellesu.

Postoje u Hrvatskoj političari na vrlo značajnim dužnostima koji su bitni oslonac zločinačkog suda u Haagu, koji pomažu taj sud, štite taj sud i dostavljaju materijale za zločinačko djelovanje toga suda protiv interesa hrvatskog naroda. Svjedočenje predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, ima ključnu ulogu u krivotvorenim optužnicama protiv Hrvatske i hrvatskog naroda, protiv državnog i vojnog vodstva Hrvatske. Postavlja se pitanje je li slučajno da je uz Mesića iz političkog vrha najčvršći oslonac hrvatske politike u Bruxellesu Vesna Pusić. Iako je izgubila izbore, postala je ključna osoba u Hrvatskoj i Hrvatskom saboru za suradnju s Europskom unijom. U Hrvatskoj djeluju ljudi u sudstvu i tužilaštvu, i drugdje, koji su glasnogovornici zločinačkog suda u Haagu. Da apsurd bude veći, mnogi hrvatski odvjetnici koji su zaradili ogromni novac kao odvjetnici optuženih, vrlo su sustavno u javnosti branili krivotvorene haške optužnice i Carlu Del Ponte, a ne svoje branjenike. Među njima zvijezda je Ante Nobilo. Nema nikakve dvojbe da je Haški sud ne samo zločinački nego i politički sud, jer vrlo sustavno pokušava ostvariti određene političke ciljeve, pisati krivotvorenu povijest o raspadu Jugoslavije i krivotvorinama napraviti veliku povijesnu intervenciju u kojoj će se amnestirati krivac, a žrtva proglasiti krivcem.

Akademik Pečarić sve to vidi, kao što vide i mnogi drugi, ali za razliku od većine: i akademika, i intelektualaca i mnogih drugih ljudi, koji o tome šute, on piše i govori. On okuplja malu grupu hrabrih koja piše pisma, poduzima razne druge akcije kako bi prevladali letargiju u Hrvatskoj, kako bi potakle ljude da se suprotstave i zločinačkom Haškom sudu, i Petoj hrvatskoj koloni, i moralno korumpiranim hrvatskim političarima, koji služe stranim gospodarima, a ne vlastitom narodu. Pečarić prepoznaje, npr., zašto je i 8 godina nakon smrti Franje Tuđmana, Franjo Tuđman i dalje najnapadaniji hrvatski političar. Pečarić prepoznaje, detektira i opisuje na koji način u Hrvatskoj djeluju titoističke i antituđmanovske snage, na koji način i zašto se diskreditira Katolička crkva i zašto se nastoji onemogućiti izražavanje bilo kakvog hrvatskog domoljublja. Pečarić zato u svom javnom političkom i društvenom djelovanju pokušava okupiti što veći broj intelektualnih domoljubnih snaga koje će se javno suprotstaviti policajcima ljudskih duša koji nastoje svako izražavanje domoljublja i ljubavi prema domu, obitelji, naciji i vjeri prokazati kao navodni šovinizam, konzervativizam, kao homofobiju, kao nešto natražnjačko i štetno. Pečarić u svojoj knjizi puno piše o Marku Perkoviću - Tompsonu, ustvari o fenomenu Tompson, preko kojega se lome koplja o tome kakva će Hrvatska biti. Postavlja se pitanje zašto je Tompson toliko na udaru, zašto se nastoji onemogućiti njegovo pjevanje, zašto se svi oni koji vole njegove domoljubne pjesme, pokušavaju diskreditirati i oblatiti.

Postoji samo jedan razlog. To je strah od njegove popularnosti, od domoljubnog zanosa i od desetina tisuća ljudi koji na njegovim koncertima pjevaju i s puno emocija pokazuju svoje domoljublje, svoju vjeru u hrvatski nacionalni identitet, svoju ljubav prema domu, domovini i svojoj katoličkoj vjeri, koja je bitni dio identiteta hrvatskog naroda. Zahvaljujem akademiku Pečariću što me je pozvao da govorim o njegovoj knjizi. To tim više što se u našim javnim istupima u mnogim stvarima razilazimo, što o nekim bitnim pitanjima različito mislimo. Međutim, u bitnim pitanjima se slažemo. U ovoj knjizi akademik Pečarić u poglavlju "Hrvatska danas", odnosno u I. Glavi toga poglavlja: "Sadašnji trenutak u Hrvatskoj" navodi šire citate iz moje knjige "Tuđmanizam i mesićizam" u kojoj u predizborno vrijeme pišem o opasnostima koje prijete Hrvatskoj ako pobijedi trijumfirat MPM - Milanović, Pusić, Mesić. (str. 101. - 110.) Pečarić navodi deset točaka iz moje knjige "Tuđmanizam i mesićizam" u kojem ukratko opisujem što bi se dogodilo s Hrvatskom ako bi pobijedio na izborima trijumfirat MPM. Pečarić se slaže s tih deset točaka, ali mi prigovara što sam bio naivan, što sam dao podršku Sanaderu i HDZ-u kao manjem zlu, kako bi se spriječila pobjeda trijumfirata MPM, te tvrdi da nema razlike između Sanadera i Mesića, između Sanadera i Milanovića, i Vesne Pusić. Pečarić mi prigovara da nije u redu optuživati Milanovića, Mesića i Pusićku za nešto što je odavno prihvatio Sanaderov HDZ. Pečarić smatra da nema razlike i da sam pogriješio što sam u Sanaderu i HDZ-u vidio manje zlo te tvrdi da sam time pomogao da nakon izbora Sanader, Milanović, Mesić i Pusićka ostvare onih deset točaka na koje sam upozoravao.

Za nekoliko mjeseci će biti godinu dana od izbora, pa je moguće već na temelju prakse ocijeniti u kojoj mjeri sam bio naivan jer sam pretpostavljao da će Sanader i HDZ čvršće braniti hrvatske nacionalne interese nego što bi to činio trijumfirat Milanović, Pusić, Mesić. Priznajem da sam očekivao više. Ali mislim da nije moguće osporavati neke rezultate koji su postignuti. Sanaderova politika prema Bosni i Hercegovini ipak je u praksi različita od Mesićeve, Milanovićeve i Pusićkine politike. I odnos prema Domovinskom ratu, prema Crkvi, usprkos razočaravajućeg ponašanja HDZ-a u donošenju Zakona o suzbijanju diskriminacije i nekim drugim konkretnim pitanjima, ne može se izjednačiti s Mesićevom, Milanovićevom i Pusićkinom politikom. Slažem se da treba pritiskati i kritizirati i Sanadera i HDZ, ali mislim da nije dobro da se izbrišu sve razlike, čak da se tvrdi da bi za Hrvatsku bilo bolje da je na vlast došla anacionalna ljevica, jer se ona, navodno, ne bi usudila tako drastično izdavati nacionalne interese kako to čini Sanader i HDZ u svojoj pokorničkoj politici prema stranim gospodarima. Pred nama su predsjednički izbori. Upravo zato što se u nekim bitnim pitanjima i SDP i HDZ na vrlo sličnim pozicijama, trebalo bi jasno formulirati strategiju kako doći do trećeg rješenja, kako se udružiti u kandidiranju nestranačkog kandidata koji bi mogao čvršće braniti hrvatske nacionalne interese.

Mislim da to mora biti kandidat građana: intelektualac, domoljub, sposoban čovjek, emocionalni Hrvat i vjernik, dobar organizator i čovjek koji ima viziju kako u uvjetima 21. stoljeća formulirati novu nacionalnu politiku, kako dobiti podršku naroda, kako prekinuti hrvatsku šutnju. To ne može biti kandidat ni ljevice, ni desnice. To mora biti kandidat građana, domoljuba i vjernika, emocionalnih Hrvata, poštene Hrvatske, čovjek čistih ruku koji će osigurati demokratsku budućnost Hrvatske i novu hrvatsku slogu bez koje nema budućnosti. Zato ne smijemo nasjedati na političke i medijske podvale, koje nastoje diskvalificirati unaprijed svakog kandidata koji nije pod kontrolom bilo HDZ-a, bilo SDP-a i HNS-a. Predsjednik Hrvatske po Ustavu je nestranačka osoba, neideološka osoba, on se mora jednako odnositi prema lijevima i desnima. To ne može kandidat HDZ-a ni SDP-a. To može samo nestranački kandidat iza kojeg stoje građani i njihove institucije, domoljubi i vjernici, dakle, većinska Hrvatska. Da bi došli do takvog kandidata mora se svestrano i objektivno procijeniti stanje u Hrvatskoj i Mesićeva vladavina, kako ne bi dobili novog Mesića koji će smjenjivati hrvatske generale, lažno svjedočiti protiv Hrvatske i prijetiti biskupima, te rehabilitirati komunistički antifašizam kao navodni temelj ove Hrvatske, a rušiti Domovinski rat kao jedini mogući temelj demokratske Hrvatske.

Uvjeren sam da će akademik Pečarić i dalje otvoreno, iskreno i istinito secirati hrvatsko društvo i poticati mnoge da prekinu svoju šutnju kako bi izašli iz sadašnjeg stanja u kojem se sve više domoljublje i ljubav prema domu, obitelji, domovini i vjeri pokušava sotonizirati, pa čak i zabraniti javno izražavanje. Ovdje je danas hrvatski branitelj i pjevač, Marko Petković - Tompson počasni gost, kao simbol koji svojim pjevanjem i domoljubljem potiče nas Hrvate da izađemo iz letargije i da sami odlučujemo o svojoj sudbini, da budemo svoji na svojem. Rekao sam jedanput Tompsonu: "Hvala Vam, jer Vi svojim pjesmama možete učiniti više za hrvatski narod nego sve naše knjige, članci i govori." Zato mi je izuzetno drago gospodine Tompson, što ste svojom nazočnošću došli dati podršku akademiku Pečariću i svima nama koji se knjigom i pisanjem na svoj način borimo da tisuće Hrvata mogu slobodno na vašim koncertima izražavati i svjedočiti svoju ljubav prema domu, obitelji, Domovini i Bogu. Hvala Vam!

prof. dr. Zdravko Tomac