Presudna bitka za očuvanje Hrvatske i hrvatskoga identiteta

Presudna bitka za očuvanje Hrvatske i hrvatskoga identiteta

Hrvatska je povijest bremenita brojnim usponima i padovima, uspjesima i razočaranjima, pobjedama i porazima, velikim djelima, ali i teškim, gotovo nenadoknadivim ljudskim gubitcima. Neprijeporna je to posljedica činjenice da se Hrvatska već stoljećima nalazi na jednom prilično osjetljivom geoprometnom, geostrategijskom i geopolitičkom položaju, na kontaktu koliko komplementarnih toliko i suprotstavljenih europskih sastavnica, u križištu prožimanja, ali i sukobljavanja različitih kulturološko-civilizacijskih krugova te religijsko-etničkih silnica, pri čemu nikada, a ma baš nikada, nije dovedena u pitanje pripadnost Hrvatske zapadnom, kršćansko-judejskom duhovno-civilizacijskom krugu.

Međutim, ta naglašena kontaktnost geografskog položaja uvjetovala je izrazito specifičan povijesni razvoj hrvatskoga teritorija, preko kojega su često prolazile i pustošile ga razne i brojne osvajačke i „oslobodilačke“ vojske. Gotovo u svakom stoljeću u proteklih 1.300 godina života Hrvata na ovim prostorima, postojao je netko izvan Hrvatske tko je nastojao vladati Hrvatskom – ako ne u cijelosti ono barem nekim njezinim dijelom. U posljednjih 250-tak godina to su najjasnije i najčešće činili ideolozi i provoditelji velikosrbijanske državno-nacionalne politike, koji su potporu imali, nažalost, i u nekim akterima unutar-hrvatske, ali i međunarodne političke scene, koji su na uštrb Hrvatske i njezine cjelovitosti, željeli ostvariti i svoje vlastite globalne političke ciljeve.

Nažalost, i nakon što se Hrvatska 1990-ih godina uspjela osloboditi protudemokratskih i protuhrvatskih jugoslavenskih političkih okvira i represivnih okova te nakon što je u obrambenom i oslobodilačkom ratu pobjedila osvajača sa istoka i skršila srpsku pobunu, ni tada nisu otklonjene sve prijetnje po opstojnost hrvatskoga čovjeka i hrvatske mu domovine. Te su prijetnje, baštineći duboko ukorijenjeno negativno komunističko naslijeđe, vrlo agresivno nagrizajući tradicionalne društvene i nacionalne vrednote na kojima je hrvatski čovjek uspijevao stoljećima sačuvati svoje ime, jezik, identitet, državotvornu ideju, katoličku vjeru i kulturu, pod maskom izgradnje demokratskog društva, zaštite ljudskih i manjinskih prava te europskih integracijskih i globalizacijskih procesa, iznova ugrozile Hrvatsku i Hrvate.

Hrvatska je tako ponovno suočena s brojnim i dobro pripremljenim protivštinama, koje svoje ishodište imaju, zapravo, u dalekosežnoj antihrvatskoj politici, kojoj je svaka, a ma baš svaka samostalna, slobodna i neovisna hrvatska država posve neprihvatljiva. Bez obzira, je li riječ o unutarnjim političkim i javnim akterima, ili o onima koji svoje središte imaju u velikim europskim političkim centrima, poput Londona ili Pariza. Ako posljednih godina Hrvatska nije neposredno vojno ugrožena (premda niti to nije potpuno isključeno – sjetimo se novih, a zapravo starih promišljanja o granicama koje sve češće i glasnije dolaze iz nama susjedne „demokratske“ Srbije), to ne znači da ugroze ne dolaze s drugih, sada prilično sofisticiranijih strana.

U tom se kontekstu najveća hrvatska bitka danas vodi na polju prijeko potrebnog očuvanja društvenih vrednota na kojima se temelji ili bi trebao počivati suvremeni hrvatski nacionalni identitet – na domoljublju, bogoljublju i čovjekoljublju, čiji su stožerni graditelji – brak i hrvatska obitelji, pred grozničavim udarom nositelja globalizacijsko-integracijskih procesa. Upravo o toj „bitci“ progovara Damir Borovčak u svojoj novoj knjizi „Vjera u sjeni politike“ – trećoj knjizi iz istoimenog serijala, svojevrsnom nastavku kronologije suvremenog hrvatskog društva, bez koje bi bilo teško, možda i nemoguće analizirati sve društvene, političke, povijesne, ekonomske i kulturalne silnice i mijene, od kojih neke, doduše, grade, ali mnoge i razgrađuju hrvatsku zbilju, a time uvelike određuju (bilo pozitivno bili negativno) i hrvatsku budućnost.

Damir Borovčak iznimno hrabro, bez „dlake na jeziku“, progovara o tim silnicama. Otvoreno pristupa problemima i neriješenim pitanjima, nekompromisan je i dosljedan u iznošenju svojih stavova. Autorovo je pero u raščlambi aktualne hrvatske političke i društvene scene oštro, a time i vrlo precizno u dijagnosticiranju stanja i nuđenju mogućih rješenja. Nema u njegovim riječima nejasnoća i dvosmislenosti, koje su, nažalost, toliko česte u javnom govore današnje Hrvatske. Knjiga koju večeras predstavljamo dokument je jednog vremena, objektivan i pouzdan podsjetnik na ljude i nedavne događaje te, stoga, dragocjeno vrelo za daljnja i dublja politološka, sociološka, historiografska i druga istraživanja. Borovčak je slušatelje „Radio Marije“ u svojim stalnim jednomjesečnim emisijama, a danas i nas, čitatelje njegova važnog i dobrodošlog djela, pozvao na sve nužnije promišljanje i razmatranje aktualnih problema koji opterećuju ili posve onemogućavaju stabilan, prirodan i normalan razvoj hrvatskoga društva. Izdvojio bih ovom prigodom tek nekoliko osnovnih naglasaka:

Borovčak argumentirano upozorava da mentalitet podložnosti i podaničke ovisnosti o stranim skrbnicima još uvijek nije iskorijenjen iz hrvatskoga društva; da on još uvijek zauzima visoko mjesto, napose u vodećim hrvatskim političkim strukturama, koje onda svojim radom ne artikuliraju hrvatske, nego zapravo tuđe interese i strane političke ciljeve.

Osim potonjeg, Borovčak zrcalno jasno ističe prisutnost komunističkog svjetonazora u svim segmentima hrvatskoga društva – negdje više, a negdje manje, ali da se politika, mediji, pa i neki drugi akteri društvene scene, još uvijek nisu oslobodili komunističkog mentaliteta, prema kojemu je sve što je domoljubno ili katoličko, uglavnom nazadno i rigidno. Nažalost, i u slobodnoj Hrvatskoj izostala je, makar samo na moralnoj, ako već ne i na političkoj ili sudskoj razini, jasna i nedvosmislena kritika i osuda komunizma, jugokomunističke represije i ratnih, odnosno, političkih zločina nad neistomišljenicima i nositeljima hrvatske državotvorne misli. Imamo li snage presuditi zločincima iz jugokomunističkog vremena? – pita se Damir Borovčak. Njihovom osudom mi bismo, zapravo, lustrirali i suvremene nositelje neokomunističke ideologije, prije svega, u hrvatskim upravljačkim strukturama. Neprijeporno je da bi u tom slučaju s puta duhovne i nacionalne obnove hrvatskoga naroda bio razgrnut puzajući korov nedomoljubne, bezboške i neljudske komunističke ideologije.

Stožerno mjesto u Borovčakovim krajnje lucidnim promišljanjima ima istina. On ističe, da se povijesna istina o Hrvatskoj i Hrvatima, o našoj prošlosti i žrtvama, o našim nadanjima i idealima, unatrag više od pola stoljeća, pa i danas u samostalnoj i slobodnoj hrvatskoj državi, izvrće, krivotvori i prekraja – sve sa svrhom lakšeg manipuliranja današnjom hrvatskom politikom, a time u konačnici i sa hrvatskim narodom. Zašto dopuštamo da nam istinu tumače oni, koji nikada nisu željeli slobodnu Hrvatsku? – posve opravdano se pita Borovčak. A tih je, nažalost, i u Hrvatskoj mnogo. Ne zato što ih je veliki broj, nego zato što su glasni, što imaju dovoljno prostora u medijima, što su se transferirali u visoku hrvatsku politiku, u obrazovni i znanstveni sustav, u kulturu...

Oni su manjina koja prijeti većini, ne šutljivoj većini, nego većini koja je pritisnuta egzistencijalnim problemima, pa nema snage suprotstavljati im se. Zato treba poduprijeti svakoga tko poput Damira Borovčaka nalazi snage i osobne hrabrosti sudjelovati u presudnoj bitci za očuvanje Hrvatske i hrvatskoga identiteta. Poglavito, jer Hrvatskoj tek sada predstoji odsutna bitka u globalizacijsko-integracijskim procesima. U toj borbi protiv sve brojnijih protivština trebamo se, kako na više mjesta u knjizi navodi Borovčak, osloniti na vjeru u Boga, na vjeru u snagu božanske ljubavi i milosti, jer nam je vjera, i to kroz molitvu, križ i krunicu, bila oduvijek snažno sredstvo utjehe i nade u svim teškim vremenim. Borovčak piše: „Vjera je bila hrvatska stoljetna snaga opstanka“. Dodajmo, tako će biti i nadalje, jer drugoga puta i druge pomoći Hrvati i Hrvatska neće naći.

Prof. dr. sc. Dražen Živić