Osvrt na knjigu «Eseji i osvrti – o Tuđmanu i hrvatskoj stvarnosti»

Knjiga "Eseiji i osvrti" deseta je knjiga Milana Vukovića, čovjeka kojega i ne treba posebno predstavljati, jer je poznat hrvatskoj javnosti kao pravnik i branitelj optuženih u komunističko doba, te zatim predsjednik Vrhovnoga suda u modernoj hrvatskoj državi i napokon član Ustavnoga suda do nedavnoga umirovljenja 2007. godine. I onima koji to ne znaju, Vuković je poznat iz filma "Gospa" Jakova Sedlara, u kojemu je lik hrvatskoga pravnika tumačio britanski glumac Michael York. To je, ukratko, karijera jedne doista iznimne osobe, Dalmatinca koji je studirao u Zagrebu i zatim, 1961. otvorio odvjetnički ured, a već nekoliko godina poslije preuzeo svoju prvu obranu u kaznenom postupku protiv Bernarda Oršića iz Samobora, optuženog, između ostaloga, da je posjetio Bleiburg.

U razdoblju od 25 godina Vuković je bio odvjetnik najpoznatijih naših disidenata, uključujući i dr. Franju Tuđmana, ali i njihov prijatelj, član uskoga kruga koji je subotom bistrio hrvatsku politiku u kancelariji dr. Duška Katunarića u Vinogradskoj bolnici. Zadnja velika Vukovićeva odvjetnička zadaća bila je obrana Virovitičana optuženih na Vojnom sudu u Zagrebu, obrana koja na kraju i nije bila potrebna, jer je nakon burnih demonstracija i Tuđmanove odlučnosti, JNA morala ustuknuti. Vuković se u ovoj knjizi prisjeća toga vremena zbog mnogima nepoznatog ili zaboravljenog podatka da je Tuđman još i u siječnju 1991. bio predmetom bavljenja Saveznog državnog tužitelja u Beogradu. Naime, Tuđman je napisao pismo američkom predsjedniku Bushu, tražeći da ovaj zaustavi napad JNA na Hrvatsku, a savezni tužitelj Prljeta dostavio je Borislavu Joviću "Prijedlog za Optužnicu protiv dr. Tuđmana», jer je ovaj, po Prljeti, učinio kazneno djelo traženja stranog miješanja u unutarnje državne poslove.

Vuković je duboko poštovao Tuđmana, a i dan-danas reagira na sve pokušaje da se umanji uloga prvoga hrvatskog predsjednika u stvaranju države. Vuković nalazi i donekle prihvatljivo objašnjenje za Tuđmanove mladenačke zablude, naime u njegovu uvjerenju da će se ispuniti obećano u "Atlantskoj povelji" iz 1941., to jest da će Roosevelt i Churchill osigurati prava i suverenu volju svih naroda. Vuković je Tuđmanov odvjetnik i poslije predsjednikove smrti, kao u slučaju protiv novinarskog lakrdijaša Darka Hudelista, pisca knjige, «Tuđman: biografija", koji je prešutio ili krivo interpretirao mnoge dokumente i događaje, a usput fantazirao kako kaže Vuković, o potpuno neargumentiranoj priči da je Tuđman izgradio svoju političku teoriju na načelima Vjekoslava Luburića. Obrušuje se Vuković vrlo temperamentno i na Václava Havela i Ivana Lovrenovića koji je Tuđmanovo djelovanje nazvao političkim somnabulizmom. Usput svjedoči naš pravnik iz prve ruke o Tuđmanovoj odluci i praksi da svaki razgovor bude javan, kako bi povijest znala za njih, što je naravno delikatno, pa ponekad čak i neumjesno, ako transkripti dođu u ruke nitkovima, a to se, kao što znamo i dogodilo.

Posebno se Vuković okomljuje s razlogom, na ondašnju američku državnu tajnicu Madeleine Albright, razotkrivajući njezinu privatnu nesklonost Hrvatskoj. Njezin otac je, naime tvrdio da bi želio biti Srbin, da nije Čehoslovak, a knjigu o Titu posvetio je jugoslavenskom narodu. Na stranu to što Čehoslovaka nema, nego Čeha i Slovaka, na stranu to što nikada nije postojao nikakav jugoslavenski narod, ali eto, kći toga čovjeka postala je američkom državnom tajnicom, i govorila o "odcijepljenim republikama" a ne o raspadu Jugoslavije, Tuđmana je nazivala pokvarenom dušom kao što su pedeset godina prije neki američki novinari nazivali Starčevića luđakom, a kada je Tuđman umro bila je naprosto oduševljena. Ubrzo potom ona je u Hrvatskoj i očito lobira za Mesića, a zatim se opet gotovo trijumfalno pojavljuje na Mesićevoj inauguraciji, što objašnjava štošta iz najnovije hrvatske povijesti.

Od osnutka Haaškoga suda Milan Vuković prati taj nevjerojatni fenomen ponižavanja Hrvatske i međunarodnoga kaznenog prava, o čemu govori, uz ostale ugledne predavače, na nizu skupova Hrvatskoga kulturnog vijeća. U svezi s izmišljenim "zajedničkim zločinom", Vuković se u ovoj knjizi podsjeća (sebe i nas) na kontinuitet srpskih pobuna a Hrvatskoj, od suđenja Adamu Pribičeviću i pedestdvojici još u vrijeme Austro-Ugarske 1908. kada Beli orlovi i jedinice pod nazivom "Dušan Silni" žele crtu Virovitica-Karlovac -Karlobag, preko srpske pobune u vrijeme stvaranja Banovine, zatim čak i srpske pobune na teritoriju koji su u vrijeme drugoga svjetskog rata kontrolirali Hebrangovi partizani, pa sve do pobune 1990. - dakle uvijek kad bi Hrvati namjeravali ostvariti ili doista ostvarivali svoju državnu samostalnost.

Vrlo zanimljivi dijelovi ove knjige svakako su oni koji otkrivaju, ili barem naznačuju privatnost dr. Milana Vukovića, njegove vjerske osjećaje, polnoćke i studentski vjeronauk u Palmotićevoj, njegove navike koje su bile uvjetovane spoznajom da ga prate špijuni i plaćenici, i zapis toga čovjeka koji je odrastao u obitelji sa jedanaestero djece, a glasi: «Nikada u životu nisam prodao svoje uvjerenje, niti prodao parnicu ili postupak." Čitatelj će također uživati i u portretima Vukovićevih prijatelja, a bili su oni dvojica najznačajnijih pisaca dvadesetoga stoljeća, naime, Ranko Marinković i Petar Šegedin. Posebno vezan uz Ranka Marinkovića dugi niz godina, dr. Vuković može najbolje svjedočiti i o zadnjim godinama toga skeptika kojemu je upravo Vuković doveo ispovjednika na samrtnu postelju, ali također i o Rankovim tajnama, između ostalih i onoj zbog čega više od četrdeset godina nije posjetio Vis, i zašto je od dr. Vukovića tražio da ga se pokopa ipak i baš na rodnom Visu - htio je Marinković, naime, da ga se pokopa na limesu, da se zna da je to hrvatska zemlja i da se više ne ponove presizanja Talijana, koji su u vrijeme Mussolinijevih fašista učinili ondje mnoga zvjerstva.

Ostavljajući čitatelju da sam pronađe još mnoge zanimljivosti, ukratko ću samo reći o stilu kojim je pisana ova knjiga. Svaka Vukovićeva rečenica je izraz njegova burnog temperamenta, ali znalcu otkriva i da je na stanovit način preuzela pravničku, čak odvjetničku melodiju, pa je po tome i posebna. Završavajući ovaj prikaz spomenuo bih zadnje riječi u nedavno objavljenoj Izjavi HKV-a, naime, da hrvatski intelektualac nikada ne smije biti šutljivi suputnik vremena. Spominjem to zato, jer je dr. Vuković paradigma angažiranog intelektualca. O tome Vuković najbolje sam kaže, citiram: "Kod malih naroda angažiranost svakog pojedinca je vrlo bitna i presudna."

Hrvoje Hitrec