Aleksandar Stipčević: Tradicijska kultura zadarskih Arbanasa

Nakladnik: Ibis grafika d.o.o. Zagreb, 2011.

Autor je postupno prikupljao spoznaje i gradivo za ovu iznimno vrijednu knjigu skoro tijekom čitavog života, kako kroz mnoge razgovore s pojedinim starijim stanovnicima iz Arbanasa - bilježeći ih, tako i zapažanjima o životu Arbanasa uz Zadar i arbanaškoj prošlosti koja je u sebi nosio od malih nogu. Zapravo, autor je više desetljeća istraživao u tuzemnim knjižnicama, arhivima i muzejima listajući i otkrivajući iz arhivskog gradiva odgovore - što se u knjizi očituje i iznosi. Knjiga obiluje autorovim opažanjima o običajima s pouzdanim rezultatima kojima obznanjuje puno toga nepoznatoga što zapravo mijenja dosadašnja znanja i spoznaje o dolasku i naseljavanju Arbanasa na područje pored grada Zadra.

Potomci Albanaca iz okolice Skadra

Knjiga započima s autorovom logičkom izjavom kojom kaže da se Arbanasi nalaze "Jugoistočno od zadarskog poluotoka prostire se dugačko naselje koje nastavaju potomci Albanaca doseljenih u prvoj polovici XVIII. st. iz okolice Skadra." O Stipčevićevoj zaista dokumentirano sadržajnoj zanimljivoj knjizi sa spoznajama kojima obiluje ne ću detaljnije govoriti. Zato jer knjiga dokumentirano naširoko objašnjava svako poglavlje počevši od uvoda - uz primjere donosi mnoštvo legendi i sličnih zanimljivosti o životu u Arbanasa, i o izvanrednom ugledu pojedinih Arbanasa, bilo u Zadru, Dalmaciji i Mletcima - u onodobnoj Europi, čitavim tijekom arbanaške povijesti i sadašnjosti. Početci naseljavanja albanskih katolika doseljenih iz Krajine s područja Skadra na to tadašnje i dan današnje područje odvijali su se od 1726. do 1733. godine, kako proizlazi iz knjige. Autor je precizno raspravlja sa svim podatcima i argumentima i odlučno kaže da je "u okolicu Zadra stiglo oko 450 duša" smještenih tad na to područje bježeći od Turaka uz pripomoć mletačkog providura za Dalmaciju i Albaniju što je zaista hrabro iznijeti u Arbanaški majstoriIako je poznato kako su arbanaški majstori bilo ne samo vrsni klesari ili zidari (umjetnici), i očito pozivani da grade crkve i palače u Zadru i njegovoj okolici. Od te djelatnosti nije moglo živjeti čitavo pridošlo arbanaško stanovništvo uz Zadar uz svoju poljoprivredu i stočarstvo su prihvaćali i netipične i njima nepoznate poslove u gradu (zanatlija, mesara, prodavača,...), a i sigurno je da su učili i školovali se u glagoljaškom sjemeništu (osnovanom 1748.)odnosu na druge kroničare.

Vrsni umjetnici

Iako je poznato kako su arbanaški majstori bilo ne samo vrsni klesari ili zidari (umjetnici), i očito pozivani da grade crkve i palače u Zadru i njegovoj okolici. Od te djelatnosti nije moglo živjeti čitavo pridošlo arbanaško stanovništvo uz Zadar uz svoju poljoprivredu i stočarstvo su prihvaćali i netipične i njima nepoznate poslove u gradu (zanatlija, mesara, prodavača,...), a i sigurno je da su učili i školovali se u glagoljaškom sjemeništu (osnovanom 1748.).Pridošli i novo naseljeni Arbanasi u okolicu Zadra donijeli su na nova područja i najkonzervativniju albansko katoličku kulturnu tradiciju. Koja se je sastojala iz starih narodnih običaja i mnogih posebnih arbanaških činjenica. Kad su se naselili nisu poznavali domaće narodne običaje i jezik a morali su uspostavljati komunikaciju s okolnim stanovništvom i gradom Zadrom. Zaista je srednjevijekovna hrvatska graditeljska kultura (Dalmaciji), kao i čitava kulturna tradicija - inače vrlo bogata sadržajem, ipak i iznimno složena i isprepletena raznim utjecajima u procesu svog nastanka i razvitka (poglavito pod Mletcima više stoljeća). Dodatnu teškoću brze prilagodbe i asimilacije pristiglim stanovnicima i graditeljima iz Albanije predstavljalo je postojanje različitih jezika (uz vladavajući službeni latinski) i glavnih hrvatskih narječja (čakavskoga, štokavskoga, moguće čak i trećeg i kajkavskoga), domaći hrvatski narod ipak je imao svoje izabrane predstavnike i školovane izaslanike koji su poznavali donekle pismo (bar istaknutije osobe) su se služile trima pismima (glagoljicom, ćirilicom i latinicom).

U takvim okolnostima naseljavanja (naj)konzervativnijeg stanovništva uglavnom sa sela iz okolice Skadra nije moglo ni biti bilo kakvog govora o kakvoj ozbiljnijoj skrbi za albanski jezik!

Jezik i narodnu književnost su održavali na iskustvima Kroz narodne tradicijske običaje - koje su donijeli sa sobom i održavali sve do dvadesetoga stoljeća, pritom su na takav način pomno čuvali i njegovali (svoj albanski jezik). Osobito se brinuli stvaranje jedinstvenog zadarskog arbanaškog identiteta čak i književnog - uz raspoznavan pjesnički jezik, pa sve do njegova nazvati ću ga čak normiranja (bilo izradbe pravopisa ili rječnika), što je uspjelo tek krajem 20-oga stoljeća Kruni Krstiću na kojega se autor ozbiljno i u više navrata u mnogo čemu poziva. Zapravo većih prava i mogućosti koje su mogli Arbanasi dobiti tad u Zadru nije bilo a birati u štogod za Arbanase u procesu prilagodbe zaista nije bilo takvih perspektivnih mogućosti. Dobro je da su uspostavili odmah korespondiranje i naučili i ostala dva od postojećih jezika. Usvojili su odmah i naučili narodno hrvatsko narječje pa i za svakodnevni čak i književni jezik. Nije bilo drugih instrumentarija za korespondenciju s hrvatskim mještanima i mletačkim vlastima (pristiglih skadarskih katolika), nego naučiti jezik domaćih u okolici hrvatskih pučana i službeni (latinski), tj. i talijanski. Osigurati ono identifikacijsko bitište jezika u tradicijskoj kulturi komuniciranja koje pojedini jezik čini onim što je - a to je bilo zahtjevno. Zapravo, suprotno svim očekivanjima, upravo su tad poduzeti prvi potrebiti a zaista logični i ozbiljni koraci u tom smjeru pa je baš onaj onodobni albanski jezik (idiom) sve do dan danas postojan među (starijim) stanovništvom u Arbanasima na širem području grada Zadra.

Čuvanje običaja

Kao početak osobitog zanimanja za problematiku običaja svoje narodne manjine (kulturne tradicije i jezika) autor navodi opširno u stojištima na više mjesta u knjizi. Stipčevićeva knjiga izmijenila je u mnogo čemu dotadašnju sliku o spoznajama i životu tijekom obitavajuće prošlosti zadarskih Arbanasa ne samo u mitološkom i tradicijskom, već vjerskom i političkom, čak i kulturnom pogledu. Budući da su svoju životnu održivost vezali uz stare običaje koje su svugdje u svoj narodni izričaj uključili i u Zadru na sva područja djelovanja kao katolici, pa su i s Crkvom govorili na sličan način narodnim (glagoljaškim) jezikom kojeg su naučili i pronosili a dobro i poznavali. Europi je vrlo bitna kulturna različitost, tj. tradicijska kulturna baština mještana Arbanasa i, zbog narodnih vrjednota koje nisu nikad zanemarivali a niti se svoga jezika nikad nisu odricali. Jezik možda nije bio jednima (Arbanasima), tj ni drugima (domaćima) nije bio prvotni cilj, već samo sredstvo širenja povezivanja među stanovništvom i narodnog komuniciranja i prenošenja vjerskih poruka.

Odavno su se Hrvati školovali na Sveučilištu u Zadru, osnovanom daleke (1396.) , koje je djelovalo sve do (1807). Sigurno su na njemu se školovali i djelovali pojedini i Arbanasi nakon 1750.-ih dok nije prestalo s djelovanjem. To desetljeće kad je organiziran dolazak naseljavanja Arbanasa uz zidine Zadra bilo je s druge strane i Hrvatima vrlo zanimljivo i uspješno - europsko razdoblje, posebno za hrvatski jezik. Tijekom 17. stoljeća i Hrvati su počimali pridavati sve veće bitište svojoj narodnoj kulturi i svojemu hrvatskom jeziku i u onodobnoj Europi. Zapravo tih godina počeli su ozbiljno proučavati i razvijati i širiti svoj jezik po čitavoj Europi, tako da se on u mnogim prilikama pokazao ne samo dobitnim već i presudnim.

Jezik se, razumljivo, trebao prilagoditi čitateljima, a ne čitatelji knjigama. Tako je latinski koji je i tad bio službeni jezik znanosti i kulture cijele središnje i zapadne Europe sve više ustupao mjesto narodnom hrvatskom govoru.

Arbanasi nisu uopće izgubili svoj identitet uz Zadar, ni kulturni, ni vjerski, usvojili su i proširili su ga i ponosno pronose svoje ovodobno političko i kulturno hrvatstvo i europejstvo (a svoju albansku narodnu kulturu, običaje i jezik još i danas čuvaju i poznaju!).

Stoljeće kad je počelo s napuštanjem latinskoga započelo je i razvijalo se kulturno jedinstvo u Hrvata. Zato je zauzvrat arbanaška zadarska okolica dobila slobodu izražavanja i sjedinjenja i komuniciranja (znači i održavanja svih narodnih jezik/a) kao bitnog obilježja poslije narodnih država.

Iako je u Zadru stoljećima (od 1396) djelovalo najstarije hrvatsko sveučilište (zadarsko), njega je Napoleon bezrazložno zatvorio 1807. što se je sigurno odrazilo i na izobrazbu istaknutijih pojedinaca iz Arbanasa, ali i na čitav dotadašnji visokoškolski zapravo kulturni identitet Zadra i okolice (svakako i Hrvatske).

Nisu nimalo slučajno talentirani Arbanasi iz Albanije svoju graditeljsku djelatnost i kiparska umijeća proširili i na druga područja diljem Dalmacije, spomenimo (selo Arbanija na Čiovu), nedaleko od crkve sv. Križa (samostan Dominikanaca). Moguće i na druge gradove i zemlje u Dalmaciji i okruženju, možda Bosnu, pa čak i na unutarnju Hrvatsku ali i Austriju i Ugarsku, da je tih desetljeća preseljavano iz Albanije katoličko stanovništvo?

Proširenje djelatnosti

Za održivost doseljenici u Arbanasima kako bi opstali morali su proširiti područja djelovanja. Svoju osnovnu djelatnost Arbanasi su razvijali najviše na poljoprivredi, stočarstvu i ribarenju. Čak su se i osnovale posebne radionice (u kojima se štavila koža )! Bilo je protivljenja možda i jala takvoj djelatnosti, je li zbog smrada koji bi se širio po čitavomu selu?!

Stipčević je zatvorio pitanje o dolasku - kad i kako su Arbanasi početkom 18. stoljeća voljom mletačkih vlasti pristigli pod zidine Zadra! Zato - jer nisu ne mogli više živjeti u takvim nevoljnim okolnostima zuluma kojeg su turske vlasti nad katolicima provodile i zato se morali preseliti na hrvatsko državno područje u sastavu Mletačke Republike? Autor taj podatak čvrsto potkrjepljuje i iznosi činjenicu kako je tadašnji barski nadbiskup i apostolski vizitator (za Albaniju , Dalmaciju, Bugarsku...) Vicko Zmajević zaista pripomagao koliko je mogao. Nakon što je postao nadbiskup u Zadru, nadbiskup Zmajević je izgradio i Ilirsko sjemenište (1748.), koje je služilo za izobrazbu mladića pa i onih iz Arbanasa - svećenika glagoljaša!

Tijekom čitave prošlosti većina župnika u mjesnoj župi u Arbanasima bili su Hrvati! Postoji dokument koji spominje dokaz da su se u arbanškoj župi početkom 20.-og stoljeća nalazila "4. glagoljaška Misala", vjerojatno u svrhu misnih propovjedi.

Za sve Arbanase bilo je bitno da se kao vrlo poduzetni i vrijedni doseljenici što brže prilagode i što prije onodobnim prilikama u Zadru - jer su svoje stare etnološke običaje brzo unijeli i stvorili nov i zanimljiv sadržaj kulturne tradicije i zanimljivih dobrosti koje se dobronamjerno upotpunjuju u kulturu pozitivnim promjenama u životu čitave okolice Zadra.

Zatim bivanja u Habsburškoj Monarhiji početkom i sredinom 19. stoljeća bila su izazovna svima u Hrvatskoj, tako i zadarskim Arbanasima. Zato se je u dvojnoj podunavskoj monarhiji odvijao dinamičan politički život 1860-ih godina ali ne predvidivo pa takva narodna i državotvorna htjenja nisu mimoišla ni Hrvatsku. U onodobne političke bitke za narodne ideje u Hrvatskoj uključili su se i pojedini zadarski Arbanasi. Većina ih je pristajala uz politiku Hrvata. Ipak postojala je ona manja skupina pristaša povezanih s autonomašima koji su djelovali na provedbi priključenja Dalmacije Italiji.

Stipčević ne navodi jer očito nije bilo nikakvih protivljenja ili odgovora mletačkih vlasti (i domaćeg stanovništva) na širenje albanske donesene kulture: toponimije i hidronimije, ali i etnonimije i mitologije u okolici - počeli su nazivati područja uokolo svojim tradicijskim iz okolice Skadra nazivima (Kolovare, Grapa...),tj. mnogo više pomnosti su pridavali tad svojoj kulturi (nego do tad), ali i podizali razinu značidbe svojem narodnom albanskom jeziku na kojemu se je komunikacija među njima odvijala - čak pišući i na glagoljici. Autor kroz tri poglavlja govori u knjizi o karakternim vrlinama zadarskih Arbanasa, kulturnim posebnostima - glazba ples, karneval, športu, pučkoj medicini, vilenjacima, znakovima, mrtvacima, obrednim jajima, zavjetnim darovima, vješticama, morinama, vrazima, toteizmu, plodnosti zemlje, ali i o narodnoj književnosti...

Zašto je došlo do preseljenja stanovnika i kako je odlučeno o bijegu iz turskog ropstva knjiga kaže da je osobito značajnu ulogu odigrao baš Vicko Zmajević, barski nadbiskup od1701. – 1713. (Hrvat iz Perasta), koji je vrlo dobro poznavao onodobne prilike u svim primorskim Povijesna dimenzijaU čemu se, zapravo, sastoji novost Stipčevićeve knjige? Prije svega, u pristupu zadarskim Arbanasima u njegovoj povijesnoj dimenziji. Pozornost dosadašnjih povjesničara o Arbanasima bila je poglavito usmjerena na njihov dolazak i njihovu opstojnost i nastanak života a razvitak „na terenu", kod kućedalmatinskim i albanskim područjima, pa je na sve načine nastojao pomoći stanovništvu ako je mogao.

Tad je bilo takvo stanje u kojemu nisu ni domaći stanovnici imali u Zadru svoju vlast i oskudijevali u svemu, kako domaći hrvatski stanovnici, tako i Arbanasi. Budući da je tijekom tih razdoblja postojalo opće uvjerenje da svi slavenski narodi govore istim jezikom s nebitnim dijalektnim razlikama, papa je zaključio da je dovoljno izabrati najrašireniji i najrazumljiviji takav „dijalekt", normirati ga i na njemu objavljivati sve potrebne knjige.

Vodeći računa o tomu da je gotovo cijela Europa u to doba bila isprepletena gustom mrežom odgojnih sjemenišnih zavoda (poglavito Isusovačkog reda), koji su kako na vjerskom, tako i kulturnom području posvuda unosili nov životni zamah, ipak odlučnijih jezikoznanstvenika koji bi bili za to da to bude u javnoj komunikaciji zastupljen hrvatski jezik - nije bilo. Tamo gdje su već postojala takva (sveučilišta), trebalo ih je sačuvati i proširiti. Kultura se morala najozbiljnije uzeti u obzir a zapovjedi crkvenih vlasti i izvršiti. Danas EU ne zna - jer zaboravlja, ali Hrvati su učinili mnogo za obranu katolicizma u Zapadnoj Europi (u 17. i 18. stoljeću). O samom upoznaju takove onodobne Europe o hrvatskim političkim, kulturnim i jezičnim posebnostima, već i u pomaganju ostalim slavenskim narodima da se odupru dvama neprijateljima: Turcima i protestantima. Na tomu su jeziku trebale biti objavljivane knjige za sve slavenske narode, uključujući Ruse i Ukrajince, čime je hrvatski trebao postati „lingua franca" ili komunikacijski jezik slavenskih naroda.

U 17. stoljeću (dekretom papa) praktično „ilirski" jezik priznao se je nasljednikom staroslavenskoga kao općeg crkvenog jezika slavenskih naroda. Iako autor knjige Stipčević u knjizi o zadarskim Arbanasima ne govori na ovaj način o hrvatskom jeziku to naglašavam i podsjećam da je to bila prava „apoteoza" hrvatskog jezika i najsvjetliji njegovi (europski trenuci) koje nikad prije ni poslije nije doživio.

Ozbiljnija obnova

Razloge takve skrbi za kulturu zadarskih Arbanasa autor nalazi u jednom mnogo širem izazovu (svojoj životnoj prilici) u okviru već spomenute mogućosti kojom se u sadašnjoj katoličkoj Hrvatskoj čovjek može slobodno izraziti, pa i kad je riječ o idiomu ili govoru arbanaškomu. Na predstavljanju knjige bilo je govora o ozbiljnijoj obnovi, koja bi u sebi uključivala program boljeg odgoja arbanaškog naroda, možda čak i otvaranje nove škole, pa i pojačanu nakladničku djelatnost i sl. Budući da su se većinom u ovim okolnostima Arbanasi (naročito) tijekom zadnjeg stoljeća potpuno pomiješali (sjedinili) sa sjedilačkim hrvatskim stanovništvom i njegovim tradicijskim običajima - ubrzano nestaje veći dio arbanaških kulturnih i tradicijskih običaja. Je li moguće potražili pomoć od koga, i primijeniti je, ili su okolnosti takve zbog slabe snage i sve manje brojnosti, kao i uloge predvodnika koji bi stali odlučnije u zaštitu područja i obranili tradiciju Arbanasa.

Zatim bivanja u Habsburškoj Monarhiji tijekom 1860-ih godina nisu mimoišla ni Hrvatsku pa se političke bitke u Hrvatskoj uključili i pojedini zadarski Arbanasi. Većina ih je uz Hrvate, manjina uz autonomaše koji djeluju na provedbi priključenja Dalmacije Italiji.

U čemu se, zapravo, sastoji novost Stipčevićeve knjige? Prije svega, u pristupu zadarskim Arbanasima u njegovoj povijesnoj dimenziji. Pozornost dosadašnjih povjesničara o Arbanasima bila je poglavito usmjerena na njihov dolazak i njihovu opstojnost i nastanak života a razvitak „na terenu", kod kuće. Autor knjige uzeo je u obzir sve prijašnje ozbiljne rezultate pojedinih autora poglavito Krune Krstića do kojih je došao, ali ih je proširio brojnim vrelima koje je otkrio. Tako prvi put izlazi na vidjelo percepcija o mitologiji Arbanasa, osobito u tako bitnom razdoblju kao što je bilo doba „prekrajanja" europske političke, vjerske i kulturne karte nakon izbijanja vjerske revolucije u Njemačkoj i katoličke obnove nakon Tridentskoga sabora. Stipčevićevo je istraživanje najvećim dijelom bilo usredotočeno na zadarski i hrvatske arhive u kojemu se čuva obilna izvorna dokumentacija o vjerskim i kulturnom prilikama u zadarskom području u naročito tijekom katoličke obnove Europe (razdoblju kad su iz Rima obznanjeni proglasi (odluke dvojice papa koje su bile donošene za normiranje hrvatskog jezika). Dokazao je činjenicama sadržajno i detaljno objasnio u knjizi da je naziv imena Arbanasi nastao u skladu s narodnim običajima iako u onodobnoj zbilji i njihov jezik bio je vrlo postojan i zastupljen i u crkvenoj korespondenciji. Uz to je prikupio mnoštvo starijih objavljenih i neobjavljenih zapažanja i jezičnih svjedočanstava o Arbanasima i iz drugih izvora, o kojima se u Hrvatskoj (i Zadru ) i među Arbanasima nije znalo, uspostavivši među njima logičnu uzročno-posljedičnu vezu. Sve je to kao krhotine jedne razbijene ali iz 17. stoljeća onodobne zdjele i sastavio u suvislu cjelinu, dobivši cjelovit i objektivan uvid u genezu i proces tradicijske kulture i izražavanja jezika Arbanasa. Polazio je od činjenica da nijedna stvar, posebice dolaska i formiranje naselja i pjesničkog jezika, nije i ne može biti stvar slučaja, nego da ima razlog nastanka u općim društvenim, kulturnim, političkim i vjerskim prilikama koje je nužno poznavati da bi se razumjela ne samo proces same opstojnosti i narodne tradicije već i i narav pojedinog stanovnika i njihovog djelovanja u prostoru. Ono što je do sad bilo zanemarivano kod povijesti zadarskih Arbanasa jesu sve relevantne okolnosti djelatnosti u kulturi , kažimo nastanka pojedinih umjetničkih djela - čak među njima vidim dobrih djela iz književnosti (pjesničkih), koja su bitno utjecala na arbanaški kulturni identitet, ali i zbog njegova kulturnog sjedinjenja s hrvatskim jezikom.

Iz autorovih istraživanja izranja neslućena slika o Arbanasima koji pišu i govore i djeluju u profesiji (kulture najviše razine), jezikom velikih izražajnih mogućnosti njegovih mještana raspršenih i opravdano pozicioniranim na vodećim društvenim ulogama u Hrvatskoj, među akademicima :Pavle Dešpalj..., bilo među ministrima Božidar Kalmeta, ili športašima kažimo Pina Giergije, ne ću zaboraviti iznimnog i nenadmašnog hrvatskog znalca (kako filozofskih, tako leksikografskih ili književnih i svih humanističkih pa i filoloških znanja Krunu Krstića).

Uspješna integracija

Uspješno su se Arbanasi integrirali u hrvatsko društvo i govore ponosno svojim narodnim najraširenijim, najrazumljivijim, najstarijim i najljepšim slavenskim jezikom, pa čak i „korijenom i majkom svih slavenskih jezika" hrvatskim jezikom. To su razlozi zbog kojih Arbanasi ako žele u ovoj Hrvatskoj imaju i mogućosti čuvati svoju tradiciju i kulturu i kao najstarija narodna zajednica (Albanaca) izjednačiti se u svim univerzalnim pravima građana koje uživaju (narodne manjine u Hrvatskoj), i svi hrvatski građani, ponosni su opstali i najbolje što su mogli pridonijeli prosperitetu svojim obitavanjem i njegovanjem tradicije i komunicirajući i svojim jezikom izvan prostranog Turskog Carstva, iz kojega su pobjegli - jer su možda bili protjerani ?!.

Autor je na kraju knjige (strana 447.) donio sva najbitnija vrela i članke na koje se poziva na više mjesta u knjizi na izvornom jeziku, ali pojedine i u hrvatskom prijevodu na temelju kojih ju je napisao. Brojne ilustracije poznatih i manje poznatih osoba daju slikovita objašnjenja o kojima je riječ u knjizi, samo je čine još zanimljivijom i privlačnijom.

Koliki značajan skok naprijed predstavlja Stipčevićeva knjiga u povezivanju spoznaja o tradicijskoj kulturi i poznavanju povijesti o hrvatskim Arbanasima dojmljivo je objasnio akademik Radoslav Katičić u predgovoru i na predstavljanju knjige u knjižnici Bogdan Ogrizović u krajem 2011. u Zagrebu.

Zapravo možemo zaključiti iz brojnih autorovih činjenica da se do sad nije ozbiljnije raspravljalo ni o materijalnoj i nematerijalnoj kulturnoj baštini zadarskih Arbanasa u Hrvatskoj. Knjiga kao monografija općenito bi morala biti dostupna i prihvatljiva svim stanovnicima u Arbanasima. Osobno smatram da je počeo pravi trenutak za pokazivanje arbanaških tradicijskih kulturnih posebnosti EU i Svijetu - jer kulturom, raznolikošću i sveukupnim djelovanjem Arbanasi pridonose i obogaćuju Hrvatski kulturni identitet.

Tradicijske kulturne dobrosti Arbanasa ne bi se smjele olako zapostaviti i zaboraviti u Zadru. Narodna manjinska kultura održavala se eto skoro tri stoljeća u Hrvatskoj. Pogotovo danas je to moguće i kao poseban izborni (srednjoškolski) predmet predavati u pojedinim arbanaškim (u okolici Zadara) školama - kao što je bilo krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, i nadalje pomno njegovati narodne manjinske običaje zadarskih Arbanasa. Zbog svega navedenoga smatram da je knjiga Aleksandra Stipčevića iznimno bitan prinos ne samo boljem poznavanju kulturi i povijesti zadarskih Arbanasa i upotpunjenje spoznaje o sveukupnoj baštini i kulturnoj povijesti i identitetu u Hrvata.

Ivan Raos