U korijenima hrvatske pisane riječi nezaobilazno je mjesto katoličkih redovnika i dijecezanskih svećenika. Pa ipak, kroz povijest se o njima malo govorilo. Vrednuje li se danas njihov rad na način koji bi bio primjeren? - samo je jedno od pitanja na koje smo odgovor potražili u razgovoru s prof. dr. Alojzom Jembrihom, doktorom slavenske filologije i profesorom na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Znanstvenoistraživački interes prof. dr. Jembriha u temeljima je usmjeren na povijest hrvatske književnosti starijih razdoblja, dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika, leksikografije, hrvatske kulture i slavistike. Prof. dr. Jembrih, rođen 1947. godine u Varaždinu, slavistiku je studirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču. Bio je zaposlen u Institutu za staroslavenski jezik »Svetozar Ritig« i Institutu za hrvatski jezik u Zagrebu, trinaest je godina bio profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, a predavao je i na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu. Bio je nositelj i suradnik na nekoliko znanstvenoistraživačkih projekata, a uz autorske knjige, studije i članke posebno je zapažen po brojnim uređivačkim pothvatima, kako zbornika radova s različitih znanstvenih simpozija, tako posebno po vrijednim pretiscima knjiga.

Prvi znanstveni skup o Belostencu tek godine 2005.

Kroz svoj tridesetogodišnji znanstveni rad na području slavistike i književnosti priredili ste za pretisak mnoštvo vrijednih unikata iz hrvatske jezično-književne baštine. Jedno od tih djela su i, u ove tijelovske dane posebno aktualne, Tijelovske propovijedi pavlina Ivana Belostenca (Bilostinca), pisane vrlo zanimljivim jezikom. Zašto su Belostenčeve propovijedi važne za širu hrvatsku javnost?

PROF. DR. JEMBRIH: Prije nego odgovorim na vaše pitanje, držim da je zbog čitatelja Glasa Koncila važno reći da je Ivanu Belostencu (Bilostincu), prvi put uopće u Hrvatskoj, posvećen znanstveni skup 17. lipnja 2005. održan u Ozlju pod naslovom »Ivan Belostenec i hrvatska kultura njegova doba«. Sedamnaest autorskih priloga objavljeno je u časopisu »Gazophylacium«, X, br. 1-2 (2006), a dva su referata posebno zanimljiva jer se u njima Belostenčeve propovijedi razmatraju s teološkoga vidika, što dotada nije nikada bilo učinjeno. Tom su prigodom svjetlo dana ugledale Najstarije hrvatske tijelovske propovijedi Ivana Bilostinca iz 1672. godine. Istina, slavističkoj i kroatističkoj su javnosti te propovijedi bile poznate od 1939. kad su objavljene u transkripciji Laszla Hadrovicsa, ali je primjerak bio defektan, bez naslovnice, latinske posvete i dijela šeste i čitave sedme propovijedi. Tako smo novim izdanjem s priloženim faksimilom spomenutih tekstova prvi put dobili cjeloviti tekst propovijedi koje su za jezikoslovce, pa i običnoga čitatelja, nadasve zanimljive po jeziku. Pisane su trovalentnim hrvatskim književnim jezikom, tzv. zrinsko-frankopanskoga kruga, s čakavskim, kajkavskim i štokavskim jezičnim obilježjima. To je hrvatski tip književnoga jezika u kojemu su ulogu imala sva tri spomenuta narječja. Jezik koji bi se vjerojatno i dalje razvijao da se nije dogodilo političko i ljudsko obezglavljenje Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana godine 1671.

Jednosmjerna ulica uma

Osim Belostenca, u povijesti hrvatske književnosti i jezika još je nekoliko vrlo zaslužnih redovnika i svećenika koji su, čini se, široj javnosti nedovoljno poznati?

PROF. DR. JEMBRIH: Prije svega, valja poći tragom djelatnosti članova pojedinih crkvenih redova u Hrvatsko: isusovaca, pavlina i franjevaca, kapucina. Neki su od njih, u skladu sa svojim duhovnim zvanjem, ostavili znatnih književno-jezičnih plodova. Mislim na one koji su pisali djela na hrvatskome jeziku. No, u povijesti hrvatske književnosti i jezika nisu dovoljno cijenjeni, premalo ili nikako vrednovani. Nema cjelovite povijesti hrvatske književnosti i jezika bez uključivanja svekolike književne višestoljetne baštine autora, mahom svećenika i redovnika. Maćehinskome odnosu prema njima zasigurno je pogodovala svojedobna ideološka i politička klima na našim prostorima, u kojoj su svi takvi pregaoci gurnuti na marginu, čak se branilo govoriti o njima. Dakle u udžbenicima im nije bilo mjesta. Moglo bi se postaviti pitanje što naši srednjoškolci znaju o fra Petru Kneževiću, Pavlu Posiloviću, Ivanu Banovcu, Hilarionu Gašparotiju, Ivanu Krištolovcu, Mihalju Šilobodu, Jurju Mulihu i mnogim drugima.

Zašto se kroz povijest izbjegavalo govoriti o njima, ako znamo da su samostani kolijevke pisane i tiskane riječi - kulture uopće, i je li danas odnos prema njima nešto bolji?

PROF. DR. JEMBRIH: To što se u nas u jednome periodu 20. stoljeća o njima, njihovu knjižnom blagu i zaslugama pojedinaca u dotičnim samostanima nije afirmativno govorilo, razlogom su idejnopolitičke (ne)prilike koje su kročile jednosmjernom ulicom uma. Danas je situacija mnogo bolja. Vrijednost i značenje samostanskih pregalaca na području hrvatske kulture, povijesti jezika, književnosti i prosvjete u prošlim stoljećima dobiva svoje vrijednosno mjesto, ali još uvijek nedovoljno prisutno u pojedinim sredinama diljem Hrvatske. Nama nedostaje povijesni leksikon znamenitih franjevaca pojedinih njihovih provincija, pavlina i isusovaca, koji su pisali na hrvatskome jeziku na štokavici/ikavici, čakavici i kajkavici. Isto bi tako dobro došao i leksikon o dijecezanskim svećenicima koji su u Hrvatskoj od 16. stoljeća do 1918. i kasnije pisali i tiskali svoja djela. Uostalom, zar ne obvezuje izložba Kajkaviana croatica postavljena u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 1996. na kojoj je bilo predočeno trostoljetno kajkavsko književno-jezično višefunkcionalno blago? Držim da bi takav izdavački pothvat mogli ostvariti pojedinci iz redovničkih zajednica ili iz teoloških učilišta u Hrvatskoj. Bio bi to najbolji dug dotične biskupije svima onima koji su u crkvenoj povijesti svojim djelovanjem dali prilog hrvatskoj kulturnoj, književnoj, teološkoj, katehetskoj, pastoralnoj i jezičnoj misli te tako obogatili svekoliki prostor na duhovnoj karti Hrvatske.

Zar mladež ne treba znati svoju povijest?

Osim znanstvenoga rada u arhivima i knjižnicama, Vi ste i sveučilišni profesor. Zanimljivo je da se mnogi studenti, slušajući Vaše kolegije, prvi put susreću s nekim nezaobilaznim imenima iz hrvatske književne povijesti, ali i opće kulture. Kako to komentirate i smatrate li da se u temeljima obrazovanja, u osnovnim i srednjim školama, i danas izostavljaju neki od vrlo važnih »aktera« u razvoju našega jezika i književnosti?

PROF. DR. JEMBRIH: Da, kako ste na početku ovoga pitanja istaknuli, to je točno. Kao komentar koji želite od mene čuti, rekao bih sljedeće. Poznato je da se učenici kroz sadržaje nastavnih planova u osnovnoj i srednjoj školi susreću s mnogim imenima znamenitih osoba i o njima uče. Udžbenici, prema sudu recenzenata, stručnjaka, sadržavaju najznačajnija imena domaćih i stranih osoba, književnika, likovnih i glazbenih umjetnika, izumitelja, istraživača, državnika itd. Razvrstani su među sadržaje različitih školskih predmeta, od osnovne škole do mature. Međutim, izvan takvih sadržaja ostaju mnoge znamenite osobe o kojima bi učenici ipak trebali nešto znati, jer je to za određenu sredinu, neki kraj ili grad vrlo važno, za drugu pak sredinu je to od manje važnosti. Ona sredina u kojoj su povijesni događaji i domaće osobe od bitnog značenja trebala bi učenicima omogućiti saznanja o njima. Istina, reći će netko, da nastavni program u osnovnoj školi omogućava upoznavanje događaja i ljudi značajnih za uži zavičaj, kraj, područje škole ili regije. No, koliko mi se čini, to je samo kod predmeta upoznavanja prirode i društva i u nižim razredima osnovne škole. Točno je da se u glave desetogodišnjaka može mnogo toga usaditi. Pitanje je jesu li sposobni to razumjeti i trajno sačuvati u memoriji. Sigurno ne. Stoga nije čudo da mnogi od njih, kad odrastu, ne znaju objasniti što znači naziv njihove ulice, što, tj. o kome, govori spomen-ploča, tko su osobe po kojima se ustanove, pa i škola koju su pohađali dobili ime itd.

Evo primjera. Putujem svojedobno, ne tako davno, autobusom iz Zagreba za Čakovec. Uz mene sjedi studentica 2. godina prava u Zagrebu. U razgovoru je pitam je li na studiju čula za prvu tiskanu kajkavsku knjigu pravnoga sadržaja Dekretum Ivana Pergošića iz godine 1574? Odgovorila mi je da o tome nije čula na studiju prava. Pitam je iz kojega je mjesta. Veli ona iz Nedelišća. Potom slijedi pitanje zna li da je u tome mjestu tiskana prva kajkavska knjiga i kada? Kaže da ne zna. »Pa zar o tome u osnovnoj školi u Nedelišću niste ništa čuli?« pitam. »Ne, ništa«, odgovori studentica. Doista, žalosno! Zar nam školska mladež ne treba znati detalje iz svoje zavičajne povijesti? Tko je tu zakazao? Odgovor će svatko sam pronaći. Sličnih sam upita i odgovora imao kod varaždinskih srednjoškolaca koji također ne znaju da je u Varaždinu 1586. tiskana prva kajkavska knjiga autora Antuna Vramca. Možda će se stvari popraviti uvođenjem obvezatnoga srednjoškolskog obrazovanja, jer afirmativna zavičajnost može odoljeti negativnim aspektima globalizacije.

Potrebno je mnogo znati, a tek onda suditi

U vremenu mnogih »jezičnih previranja«, koje javnost prati s golemim zanimanjem, kako ocjenjujete današnje stanje hrvatskoga jezika? Koliko se današnji jezik čisti od tuđica i oslanja na svoje izvore?

Današnje stanje u hrvatskome jeziku u Hrvatskoj za neke je kaotično, za druge normalno, za treće polemično, za četvrte loše. Osobno držim, što se polemika tiče, da su neke bliske polemikama s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Dobro je da ih i danas ima, jer se njima odstranjuju različite jezične predrasude. No, ipak mislim da je potrebno mnogo znati iz povijesti hrvatskoga jezika i tek onda se može meritorno suditi o jezičnim pitanjima. Možda griješim ako kažem da je u današnjem vremenu na području jezika u Hrvatskoj ipak riječ o jezičnim nadmudrivanjima »starih« i »mladih« jezikoslovaca. Vrijeme će pokazati tko je u pravu.

Što se tuđica u hrvatskome jeziku tiče, na pamet mi dolaze riječi Pavla Rittera Vitezovića koji u predgovoru svoje Kronike iz 1696. godine piše kako će čitatelj u tome djelu naći kajkavske riječi, posavske, podravske, primorske od kojih »vsakoga lipše se pristoji uzeti reči neg od tujega kakogoder, dijačkoga (latinskoga), nemškoga ali ugerskoga posudjavati. Pače i s tim se diče jeziki, čim se većkrat i drugačije jedna reč izreći more. I u tomu se vnogi razumni ljudi trude, da odiče svojega naroda jezik, kako od drugih prositi ništar mu ne bi bilo potrebno«. Vitezović time daje jasnu poruku budućim generacijama da je bolje rabiti riječi svojeg narječja nego ih posuđivati od tuđih jezika. Dakle, i danas vrijedi ta njegova preporuka. Pitanje je samo naše hrvatske svijesti i volje da ga i mi poslušamo.

Narječja su dio jezika koja mu život znače

Vrlo ste aktivni u očuvanju kajkavske riječi, posebno kroz društvo Kajkaviana. Koliko bogatstvo u hrvatskoj kulturi predstavljaju naša narječja? Jesmo li mi toga bogatstva dovoljno svjesni?

PROF. DR. JEMBRIH: Ja bih postavio protupitanje: »Jesmo li mi u Hrvatskoj svjesni književno-jezičnoga bogatstva pisanoga na štokavskoj ikavici i tri i pol stoljeća kajkavske književnosti?« Svakako, hrvatska su narječja jezično blago kojeg se ni pod koju cijenu nitko ne bi trebao sramiti niti odreći. Narječja - kajkavsko, čakavsko i štokavsko - živi su ljudi hrvatskih regija. Njima se u osnovnoj i srednjoj školi pojedinih regija treba posvetiti više vrijednosne skrbi. Prošla su vremena u kojima se je prema narječju negativno odnosilo, pogotovo u školi. Hrvatska su narječja integralni dio hrvatskoga jezika koja mu život znače. Nastavnici bi trebali na narječja gledati kao na osobnu učenikovu jezičnu vrijednost kojom je obogatio sebe u roditeljskome domu. Jer sigurno, dijete kajkavske, čakavske i štokavske obiteljske sredine spoznaje svijet oko sebe u toj sredini i artikulira ga jezikom obitelji. Prema tome: Tko ima pravo da mu taj jezik kasnije, u školi, naziva pogrešnim, nehrvatskim, seoskim, zaostalim itd.?

Radi li se u Hrvatskoj dovoljno i sustavno na očuvanju toga bogatstva našega jezika ili se time bave samo entuzijasti u nekim užim krugovima?

PROF. DR. JEMBRIH: Još uvijek u Hrvatskoj postoji, doduše ne svagdje, nezainteresiran odnos prema narječnome bogatstvu. Možda se to najbolje može vidjeti u nedovoljnim ili nikakvim podupiranjima dijalektoloških istraživanja, posebice na kajkavskome terenu koji dijalektološki nije posve istražen. Entuzijasta koji se bave kajkavštinom sve je manje i njih se ne cijeni, ne cijeni se njihov napor. Ako jedna sredina ne prepozna vrijednost rada tih entuzijasta i na adekvatni način ne pomaže, vrednuje, kako se onda možemo nadati da će se netko od mlađe generacije prihvatiti slična posla kad on vidi da ono što radi njegov učitelj, profesor nema vrijednosne recepcije u društvu, pa ni od strane državnih institucionalnih podupirajućih ustanova?

Usput bih dodao da u mojoj generaciji ne postoji dovoljno izrazita historijska svijest o vrijednosti kajkavske starije književnosti i njezina jezika, da ne govorim da je uopće nema u današnjoj generaciji srednjoškolaca i studenata. U tome me učvršćuje činjenica da mnoge školske, mjesne i gradske knjižnice na kajkavskom govornom području uopće u svom fondu nemaju ni jedno izdanje pretiska starije kajkavske knjige. Je li to dopustivo od strane županijskih čelnih osoba koje su na funkciji odjela za kulturu? Takvim negativnim odnosom prema hrvatskom književno-jezičnom blagu pridonosi se gubitku vlastita identiteta, o kojem se toliko priča i piše.

Neka mi ne zamjere čitatelji Glasa Koncila ako ću reći da bi studenti na hrvatskim teološkim fakultetima morali imati mogućnost upoznati se s hrvatskim književno-jezičnim, teološko-pastoralno-katehetskim djelima starijih razdoblja. Ako im to nije moguće, njima su uskraćena saznanja iz dijela hrvatske povijesti, kulture i književnosti. Na svim bi fakultetima s kroatističkim sadržajima u Hrvatskoj trebalo posvetiti više pozornosti upravo izučavanju hrvatske kajkavske književno-jezične baštine.

"Imao sam dojam da smo došli 5 minuta prije 12"

Pozornost u Vašem znanstvenom djelovanju, uz mnoštvo drugih tema, privlačila je i književnost gradišćanskih Hrvata. Što Vas je privuklo toj tematici i kako ocjenjujete očuvanje hrvatske kulture i jezika u iseljeništvu?

PROF. DR. JEMBRIH: Ne da me je privlačila književnost gradišćanskih Hrvata, već je ona i dalje u središtu mojih znanstvenih istraživanja, o čemu svjedoči i najnoviji Znanstveni zbornik 2 iz godine 2006. Znanstvenoga instituta Gradišćanskih Hrvatov u Željeznom. Moj interes za jezik i književnost gradišćanskih Hrvata seže u doba moga bečkog slavističkog studija, dakle prije 37 godina, kad sam u Hrvatskom akademskom klubu četvrtkom u 20 sati prisustvovao različitim predavanjima. A na terenu u Gradišću susreo sam se s Gradišćancima na dijalektološkom studijskom izletu u Jezerjanima (Eisenhütel). Tada sam u svoju bilježnicu zapisao: »Dolaskom u Jezerjane imao sam dojam da smo došli 5 minuta prije 12. Selo broji 200 stanovnika; samo neki od njih govore hrvatski, jezikom svojih pređa, tj. roditelji još pamtu i govoru po rvacki, dicu ne učidu po rvacki - reče mi moj informant gosp. Šinković, jer od rvackog dica nimaju koristi, njemački je glavni u svim oblicima njihova života. Čini mi se da smo našim dolaskom u Jezerjane spasili ča, makar i s magnetofonskom trakom.«

Nedavno sam čuo od jedne kolegice koja proučava gradišćanskohrvatske govore i bila je u Jezerjanima da više u tome selu nitko ne govori hrvatski. Dakle trebalo je samo tridesetak godina da se to dogodi. Pitanje očuvanja hrvatske kulture i jezika u iseljeništvu vezano je uz društveno-političke čimbenike dotične zemlje u kojoj žive Hrvati i vezano je uz njihovu svijest i želju za očuvanjem svega što je dio njihova identiteta, a to je jezik, običaji, tisak na hrvatskome jeziku itd. Ako je pak riječ o Hrvatima u Gradišću u Austriji, moram reći da se oni bore za svoj opstanak još od 1921. No, budući da su danas i oni dio Europske unije, a ona podupire očuvanje nacionalnih manjina u državama gdje ih ima, ta država dužna im je osigurati kulturni razvitak i očuvanje identiteta, vjere, jezika, tradicije i kulturnoga nasljeđa. Ako će se to dosljedno provoditi, Hrvatima u Slovačkoj, Mađarskoj i Austriji dolazi bolja budućnost.

Ivan Uldrijan
Glas Koncila

{mxc}