HAZU o hrvatskom jeziku u europskim integracijama

 Ući u EU s hrvatskim jezikom

Predsjedništvo HAZU-a na početku teksta ocjenjuje da većina građana Hrvatske s radošću očekuje primanje Hrvatske u Europsku uniju, ali istodobno, s pravom, i strepi od toga.

"Na različitim razinama u Europi, već od početka devedesetih i osobito često u posljednje vrijeme, od pojedinaca i predstavnika nekih institucija dolaze, poput pokusnih balona na koje nitko u Hrvatskoj službeno ne reagira, poruke prema kojima bi se "narodi zapadnoga/Zapadnoga Balkana" morali dogovoriti o zajedničkom jeziku s kojim će, svi uđuture, ući u Europsku uniju, pa bi se i ime jezika moralo mijenjati: mjesto nekadašnjega, za zapadnu Europu jedinstvenoga srpsko-hrvatskoga, vjerojatno se "sitnežu" "zapadnoga/Zapadnoga Balkana" u Europi sprema bošnjačko-crnogorsko-hrvatsko-srpski, a njegovo bi se jedinstvo zacijelo moralo diktirati iz nekog centra, koji u tom već ima iskustva", navodi se u tekstu, koji će biti dostavljen hrvatskoj Vladi.

Podsjeća se kako su, po pravilima Europske unije, službeni jezici europskih institucija službeni jezici svih država koje u nju ulaze, bez obzira na broj govornika koji se njima služe. Ako se u EU primijeni načelo "zajedničkog jezika za narode zapadnoga/Zapadnoga Balkana", kako se navodi, postoje narodi koji imaju pravo na svoje jezične posebnosti i vlastito ime svojega jezika i oni narodi koji to pravo, kao narodi s europske treće galerije, neće imati.

Predsjedništvo HAZU ističe kako zabrinjava što se ni na jednom sveučilištu nekadašnje tzv. slobodne Europe hrvatski jezik i književnost ne mogu studirati bez prisilnog braka sa srpskim ili bosanskim.

Kako su pregovori o pristupanju Hrvatske EU uznapredovali, Predsjedništvo HAZU smatra kako bi trebalo odlučno, te u dužnom pravnom obliku, postaviti i pitanje hrvatskog jezika. Treba se odlučno usprotiviti pokušaju da se Hrvatima u ime "europske slobode za sve narode" opet nametne jaram nekoga "zajedničkog i jedinstvenog jezika".

Gdje je hrvatski na Haaškome sudu?

Predsjedništvo HAZU napominje kako je zabrinjavajuće i to što, primjerice, Haaški sud uporno priopćenja za Hrvatsku daje na srpskom ili, rjeđe, na bošnjačkom, a Hrvatska televizija ropski ih poslušno izravno prenosi, što bi, uostalom, trebalo biti dokaz da su idiomi zapadnoga Balkana "isti jezik": svi sve razumiju, a na primitivnom zapadnom Balkanu ionako ne može biti standardnoga jezika. Javnosti nije poznato je li Hrvatska na sve to pri Haaškom sudu i pri institucijama u EU reagirala, kaže se.

Hina

Položaj hrvatskoga u europskim integracijama

Prema pravilima Europske Unije, službeni su jezici europskih institucija službeni jezici svih država koje u nju ulaze, bez obzira na broj govornika koji se njima služe. Tako su i neki brojem „mali" jezici (estonski, letonski,... pa i irski gaelski, uz engleski) postali (službenim) jezicima Unije.

Većina građana Hrvatske s radošću očekuje primanje Hrvatske u Europsku Uniju, ali istodobno, s pravom, i strepi od toga. Naime, na različitim razinama u Europi - već od početka devedesetih i osobito često u posljednje vrijeme - od pojedinaca i predstavnika nekih institucija dolaze (poput probnih balona na koje nitko iz Hrvatske službeno ne reagira) poruke prema kojima bi se „narodi zapadnoga/Zapadnoga Balkana" (sic!) morali dogovoriti o zajedničkom jeziku s kojim će, svi uđ-uture (ta ionako se međusobno razumiju!), ući u Europsku Uniju, pa bi se i ime jezika moralo mijenjati: mjesto nekadašnjega, za zapadnu Europu, jedinstvenoga srpskohrvatskoga (N. B. velikim dijelom i zbog takve jezične prisile Jugoslavija se raspala); vjerojatno se sitnežu „zapadnoga/Zapadnoga Balkana" u Europi sprema bošnjačko-crnogorsko-hrvatsko-srpski (bošnjačkocrnogorskohrvatskosrpski), a njegovo bi se jedinstvo zasigurno moralo diktirati iz nekoga centra koji u tom već ima iskustva.

Treba istodobno istaknuti da su Austrijanci ishodili da se njihov njemački jezik (za koji, za sada, nisu izrijekom zahtijevali da mu se da ime osterreichisch) u komunikaciji s Europom služi svojim karakterističnim rječnikom (više desetaka karakterističnih jedinica), a ne onim koji je obvezatan za Njemačku. To bi značilo da u EU, ako se primijeni načelo „zajedničkoga jezika za narode zapadnoga/Zapadnoga Balkana", postoje narodi koji imaju pravo na svoje jezične posebnosti i vlastito ime svojega jezika (a to znači i samostalno vođenje vlastite jezične politike i oblikovanja jezične norme), a onda će postojati i oni narodi koji to pravo - kao narodi s europske treće galerije - neće imati (jer baš za te narode posebno prevođenje skupo stoji!), nego će svoj jezik svojim vlastitim imenom moći zvati i njegovati njegove posebnosti, eventualno, samo u ghettu svoje sadašnje države (ako im se i to ne zabrani).

Zabrinjava što se ni najednom sveučilištu nekadašnje tzv. slobodne Europe hrvatski jezik i književnost ne može studirati bez prisilnog braka sa srpskim i bosanskim, a jedino većina bivših europskih socijalističkih zemalja (osim Rusije i Bjelorusije; ipak, i u Rusiji se na Visokoj diplomatskoj školi u Moskvi posebno predaje hrvatski!) na sveučilištima posebno podučava hrvatski jezik i književnost, neovisno o drugim srodnim jezicima. Ne samo u Velikoj Britaniji i Francuskoj, nego i u Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj spominjanje hrvatske jezične posebnosti često se prikazuje kao primitivno „nacionalističko" bogohuljenje (kao da je formulacija iz retorti bivših Centralnih Komiteta), a javnosti nije poznato jesu li hrvatske vlasti, ili njihova legalna predstavništva, išta poduzele da se takvo stanje promijeni. Zabrinjavajuće je i to što, primjerice, Haaški sud uporno priopćenja za Hrvatsku daje na srpskom, ili rjeđe na bošnjačkom (ne zna se jesu li za Srbiju priopćenja na hrvatskom), a Hrvatska televizija ropski ih poslušno izravno prenosi, što bi, uostalom, trebao biti dokaz da su idiomi zapadnoga Balkana „isti jezik": svi sve razumiju, a na primitivnom zapadnom Balkanu ionako ne može biti standardnoga jezika. Javnosti nije poznato je h Hrvatska na sve to pri Haaškom sudu i pri institucijama u Europskoj Uniji reagirala.

Kako su pregovori uznapredovali, valjalo bi odlučno - te u dužnom pravnom obliku - postaviti i pitanje hrvatskoga jezika: ako nam s nametnutim oblikom i imenom (standardnoga) jezika u Jugoslaviji nije bilo dobro (a svi sigurno znamo da dobro bilo nije), i ako je to bio jedan od razloga raspada bivše savezne države, treba se odlučno usprotiviti pokušaju da se Hrvatima u ime „europske slobode za sve narode" opet nametne jaram nekoga „zajedničkog i jedinstvenog jezika" - samo zato što se nekomu na Zapadu, vrlo slabo upućenomu, drugačije rješenje može činiti skupim. Mnogo bi skuplje i pogubnije bilo nezadovoljstvo cijeloga jednoga naroda. Zašto onda nije skupo prevođenje na estonski, litavski, letonski, slovenski itd.? Ili će Hrvati biti zbog svega toga, u ime europskih prava i pravde, primorani prigrliti kao svoj neki jezik poput ruskoga, slovačkog ih' esperanta kako ne bi pristali na nasilno jezično unijaćenje, slično onomu kako su se u XIX. st. grčevito držali latinskoga da im ne bi bio nametnut madžarski ili njemački. Pravo na svoj jezik (bez obzira na postotak njegovih razlika prema drugim jezicima) i pravo na svoje ime jezika jedno je od osnovnih ljudskih prava. (N. B.)

Hrvatsko slovo