U posljednja dva članka spomenuo sam velike opasnosti da hrvatski jezik u EU ne uđe pod svojim imenom i sa svojim sadržajem. A sad se na to nadvila nova opasnost, zapravo stara, ali u podgrijanome obliku.

Dok o jednom jeziku "zapadnoga Balkana" govore neki političari i strani slavisti, ne svi, dotle se još možemo nadati da će hrvatski jezik u Europsku Uniju ući sa svojim imenom i svojim sadržajem, ali kad o jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku počnu govoriti "zapadnobalkanski" jezikoslovci, onda postaje vruće. Od njih dolazi tvrdnja da su "sigurni da je reč o jednom te istom jeziku, naučno i lingivistički, a tri, možda i četiri politička 'jezika': srpskom, hrvatskom, bosanskom/bošnjačkom, a uskoro možda i crnogorskom." (NIN, 5. 5. 2007., str. 50.) Doduše, uglavnom su to srpski jezikoslovci, a od hrvatskih samo dr. Snježana Kordić, koja i ne živi u Hrvatskoj, radi na Sveučilištu Johanna Wolfganga Goethea u Frankfurtu. Ona ne bi bila toliko opasna ne samo zato što svoja gledišta oblači u nazoviznanstveno ruho, privlačno mnogim svjetskim političarima i nekim jezikoslovcima, jer kad joj malo počeprkamo po šarenom perju, kao što je to učinio dr. Ivo Pranjković, vidi se da ne razumije bit problema, nego je opasnost od nje u tome što je veoma glasna, posebno u stranim krugovima gdje neki takve glasove rado čuju.

Još je veća opasnost što sve više takvih glasova dolazi i od srpskih jezikoslovaca, Branislava Ostojića, profesora Filozofskoga fakulteta u Nikšiću, dr. Miloša Kovačevića, a najveća je opasnost što to govori i dr. Ivan Klajn, danas najbolji i najpoznatiji srpski jezikoslovac. Klajn doduše ima veliku nevolju što u srbijanskome ustavu piše da je u Srbiji u službenoj upotrebi samo srpski jezik. Mogao bi i on i njegovi sumišljenici tomu doskočiti pa reći i dokazivati, kao što i kazuju i dokazuju, da je to samo politički, a "naučno i lingvistički" da je to jedan jezik s više političkih imena. "Tu se, dakle podrazumeva da je reč o jednom jeziku pod tri različita imena. Svi pametni lingvisti i kod nas i u Hrvatskoj i u BiH kažu da je to lingvistički jedan jezik, a tri politička jezika", izvali Ivan Klajn, a da ni okom ne trepne. Znači od hrvatskih jezikoslovaca pametna je jedino Snježana Kordić?! Da nisu tri jezika samo politički, dokaz je to što je Klajn predsjednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika, a nije srpskohrvatskoga. Taj je odbor jezikoslovno tijelo, a nije političko, odnosno koliko je dijelom i političko, to normu donosi za srpski jezik, a ne za srpskohrvatski, a norma je ono bitno po čemu se razlikuje srpski od hrvatskoga.

Još je apsurdnije što se Klajn zauzima za jedan jezik u EU, ali u BiH to ne može. "Što se bosanskoga tiče, mi priznajemo samo bošnjački, na osnovu nacije Bošnjaka, a ne da to bude državni jezik koji bi bio obavezan i za Srbe i za Hrvate u BiH". Sad najedanput bošnjački nije samo ime nego i poseban jezik!

Ali takva nelogičnost srpskim jezikoslovcima ne smeta jer su oni svjesni prednosti koje im donosi srpskohrvatski, prije u Jugoslaviji, a sada bi slično u Europskoj Uniji i zato se za njega zauzimaju svim srcem. Pobijedi li unitarističko nastojanje da za zemlje "Zapadnoga Balkana" u EU bude jedan jezik, makar se zvao B/H/S jezik, zapadnobalkanski jezik, kako ga neki već nazivaju, kao što je B/H/S/ već pobijedio na Haaškome sudu, to će glavninom u EU biti srpski jer su se Srbi već dobro izvještili u nametanju svoga jezika. Da je tako, možemo jasno čuti i na hrvatskoj televiziji kad tumačiteljica toga suda tumačeći nešto hrvatskomu puku, govori srpski. Zato postoji velika opasnost da tako bude i u EU jer kažu da će Haaški sud biti uzor i EU, ako ne u svemu, u jeziku veoma vjerojatno. Zato nije mala opasnost da za Hrvate EU bude EYU!

Stjepan Babić
Fokus

{mxc}