Jedan i jedinstven pravopis

 

Kao što je već poznato, Društvo profesora hrvatskoga jezika poslalo je zahtjev Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa da odluči o (jednom) pravopisu. Zahtjev je poslan uz šest tisuća potpisa. Traže također donošenje novih srednjoškolskih programa nastave hrvatskoga jezika, te povećanje satnice hrvatskoga jezika od prvoga razreda osnovne škole.

Hrvatski školski pravopisNa prvi pogled, zahtjev je posve u redu. Na drugi pogled, nešto manje. Glede povećanja satnice treba reći da se radi o zahtjevu za povratkom na satnicu koja je postojala donedavno – odnosno do trenutka kada je nečijom samovoljnom odlukom bio smanjen broj sati hrvatskoga jezika u osnovnim školama. Glede novih srednjoškolskih programa nastave hrvatskoga jezika – profesori su vjerojatno u pravu. No glede pravopisa nešto je ostalo u zraku i zahtijeva analizu.

Naime, nije točno da su profesori hrvatskoga jezika (i nakladnici) prepušteni pravopisnoj stihiji. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa izdalo je u veljači 2005. preporuku kojom se odobrava uporaba Hrvatskoga školskog pravopisa u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj. Taj je Hrvatski školski pravopis usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, kojemu predsjedava akademik Radoslav Katičić. Autori Hrvatskoga školskog pravopisa su Stjepan Babić, Sanda Ham i Milan Moguš.

Znači li zahtjev Društva profesora hrvatskoga jezika da nisu zadovoljni Hrvatskom školskim pravopisom, ili samo žele upozoriti da je došlo vrijeme njegove neupitne službene uporabe u osnovnim i srednjim školama (uključujući udžbenike)? Ili štoviše, žele ubrzati pitanje jednoga i jedinstvenoga pravopisa hravatskoga književnog (standardnog) jezika u općoj uporabi? Upućujem pitanje Srećku Listešu, predsjedniku Društva profesora hrvatskoga jezika s molbom – budite jasniji.

Konjanici kaosa

Oni pak koji ignoriraju problem pravopisa u školskoj nastavi, čine to iz neznanja ili namjere. Oni koji ignoriraju potrebu jednoga i jedinstvenog pravopisa u općoj službenoj uporabi, čine to iz pobuda koje su izvan znanstvene, pa čak i izvan ideološke sfere – radi se o sitnom i opakom izazivanju kaosa, u službi protuhrvatskih interesa.

pravopisJezikoslovlje je znanost, a u znanosti zadnju riječ imaju vrhunski znanstveni autoriteti. Oni su rekli svoje, objasnili i razjasnili pravopisna rješenja, poštujući suvremeni razvitak hrvatskoga jezika, ali i tradiciju na kojoj je nastao – onu koja je bila vandalski prekinuta u dvije Jugoslavije.

U školskim udžbenicima i u nastavi ne smiju postojati «različiti pristupi pravopisnoj problematici», jer bi ionako mrzovoljna djeca, opterećena različitim nepotrebnostima, bila potpuno zbunjena. Ne može, naime, u jednom udžbeniku iz biologije pisati da žaba ima četiri noge, a u drugom da ima tri.

Isto tako, u dobro uređenoj državi može postojati samo jedan službeni pravopis. U većini europskih zemalja i jest tako, a mnoge imaju i zakon kojim štite svoj jezik. Konjanicima kaosa u Hrvatskoj to ništa ne znači – oni se pozivaju na «Europu» samo kada im što odgovara, ali kada je u suprotnosti s njihovim protuhrvatskim djelovanjem, spremni su istoga časa zaboraviti. Znaju svoj posao: praviti što veće smetnje normiranju hrvatskoga jezika, pa čak negirati i hrvatski jezični standard, kako bi ga vratili u stanje «rasute bašćine» i u odlučnom času ponudili BHS kao žuđeni izlaz. Posao jalov i bespredmetan jer je hrvatski jezični standard čvrst i postojan, a glede norme postoji još samo nekoliko dilema, lako savladivih ako ima dobre volje, dobre znanstvene potkovanosti, dobroga poznavanja povijesti hrvatskoga jezika i odlučnog ministra koji će staviti potpis na službeni pravopis. I odlučnog predsjednika Vlade, koji ne će (kao Sanader) infantilnim opaskama sprječavati odluku. Stvari se moraju ubrzati i poradi mogućeg ulaska Hrvatske u EU – ako se i ne ostvare zloguka predviđanja o BHS jeziku ( a ne smiju se ostvariti ni pod koju cijenu), ipak će europski beamteri u jednom trenutku reći: «U redu, evo vam vaš hrvatski u službenim prijevodima, ali dajte nam pravopis kojim se služite u Hrvatskoj, da budemo posve korektni.» A naši beamteri će mucati:»Znate, mi ga nemamo, ovaj, donijet ćemo vam sve …hm, četiri, pet…pa vi vidite koji vam paše.»

«Nama je svejedno»

Konjanici kaosa imaju svoje novine, pa kada vide da se opet nešto valja oko jednoga i jedinstvenog pravopisa, ulaze sa provjerenim spinom. Urednik kaže novinarki : «Ajde, napravi anketu među piscima, ali tako da ispadne kao da im je svejedno. Bez obzira što rekli, stavi to u naslov. Neka publika vidi da je jedinstveni pravopis nepotreban.»Onda novinarka sjedne na telefon i nazove pisce. Deset njih veli da se služe ovim ili onim pravopisom, devet njih prave se važni i vele da im pravopis nije potreban. Pa ipak, u naslovu ankete čitamo: «Svejedno nam je, mi se pravopisom ne služimo». Tako se u našim novinama rade krivotvorine. Ne bih se osvrtao, da iz kratkih izjava pisaca nije štošta vidljivo i izvan pravopisnoga pitanja.

Idemo redom. Josip Bratulić kaže da ne «koristi posebno» nijedan pravopis. Dakle koristi, ali nijedan posebno, odnosno diplomatski izbjegava odrediti se prema jednom naslovu. Arsen Dedić koristi Hrvatski pravopis /Babić, Finka, Moguš/, a ponekad i «Londonac». Mani Gotovac koristi Matičin pravopis. Julijana Matanović koristi Silić-Anić, a ne će (naglašava) Hrvatski pravopis. Renato Baretić ne koristi nijedan, ali mu je blizak Matičin.

Da na trenutak prekinem dosadno nabrajanje, eto slučaja književnice za koju nisam čuo jer ne pratim, naime Rujane Jeger. Ona ne zna ništa, ne koristi ništa, niti razumije što ju se pita, pa odgovora «koristim štokavski jezik kakav se oduvijek koristio». Ne želim upotrijebiti pravi izraz, ali se nameće. Inteligentna i naobražena R. Jeger ne koristi se, dakle, hrvatskim jezikom, pa što bi ju zanimao pravopis hrvatskoga književnog jezika.

Nadalje: Marinko Koščec bira Matičin, Milivoj Solar ne koristi nijedan pravopis, sve prepušta lektorima (!), samo ne da termine – a tko ga to pita? Pavao Pavličić, sveučilišni profesor i vrstan književnik ne pravi se važan, veli da koristi pravopis, i to Matičin. Ivan Aralica koristi Hrvatski pravopis (Babić-Ham-Moguš ), Stipe Čuićne treba pravopis, ali veli da ga škole trebaju. Sibila Petlevska ne koristi nijedan postojeći, veli da «koristi onaj koji je naučila u školi.» Kada je to išla u školu, nije poznato. B. Čegec koristi Matičin, Ivo Brešan ne koristi ništa (ipak spominje Boranića – ne i u kojoj fazi), B. Donatu ne koristi ništa, a M. Jergović bi Matičin, ali se odmah deklarira kao konjanik kaosa i veli da samo «rigidna desnica hoće jedinstveni pravopis kako bi unakazila hrvatski jezik». Tako dakle projugoslavenska fukara. Z. Mrkonjić je zagonetan – koristi «standardni pravopis» (?), te dodaje da «nije za arhaizme» (tko ga je pitao?). V. Bogišić je naravno za Matičin pravopis, koji smatra svojim životnim djelom, kao mentor «nove generacije» i dodaje «Ne živimo u 19. stoljeću da nam ministar školstva propisuje pravopis».

Bogišić krivotvori činjenice. Ministar školstva je ujedno i ministar znanosti, a samo znanost (zastupljena u Vijeću na normu hrvatskoga jezika) može biti osloncem «ministru školstva» koji će na temelju mišljenja Vijeća (ako se odluči) «propisati pravopis». Zanimljivo je da Bogišić ne spominje Rječnik Leksikografskoga zavoda, koji prirodom stvari nudi i pravopisna rješenja.

Što kaže znanost?

Stotinu puta bio sam u prilici vidjeti i čuti da javnosti štošta nije jasno i da se ljudi teško snalaze u pravopisnoj prašumi, a ni jezična «problematika» u cjelini nije im jača strana. Ne razlikuju jedan i jedinstven, bogat i raznolik hrvatski jezik od hrvatskoga književnog jezika (standardnog) koji je jedinstvena emanacija hrvatskoga jezika, «umjetna», dogovorena i dogovorna, ali u tijeku vremena izrasla u prelijepo, razgranato stablo beskrajnih mogućnosti.

Ne razlikuju ljudi ni književni jezik od jezika književnosti, pa mudro kimaju glavama na sitne doskočice isto tako neupućenih književnika koji se «bore za slobodu», premda ju im nitko ne brani.

Ovaj kratki uvod bio je potreban da se ponovi: hrvatski se pravopis određuje prema hrvatskom književnom jeziku i zato se u njemu ne nalaze dijalektalizmi, folklorizmi, provinacijalizmi, individalne tvorbe, srbizmi i zastarjelice. Citirao sam napomenu u «Hrvatskom pravopisu», ali samo da bude posve razvidno : kada se govori o pravopisu, misli se samo i jedino na pravopis hrvatskoga književnog (standardnog ) jezika. Zato je primjedba jednoga od anketiranih, mislim da se radi o Tribusonu, kako ne da da mu diraju «ćušpajz» posve promašena, a varivo ne će ni naći u pravopisu jer su ondje samo riječi za koje čitatelj (spisatelj) nije siguran pišu li se ovako ili onako. Možda bi rječnik uz pravopis trebao imati naziv «Rječnik nedoumica».

Nadalje, kaže točno I. Aralica da su razlike između sadašnje gomile pravopisa – neznatne.

Prva je tzv. duljenje sloga s kratkim «je» u tvorbi imenica od glagola s predmetkom pre- . U jednih se dulji (pre u prije) u drugih se javlja i dugo pre-. Dakle: prijekor, prijepis, prijevoz, prijevara, prijezir, gdje nedoumica i nema, osim kod prijezira koji može biti u prezir, i prijevare koja (teško, ali) može biti i prevara, s tim da će osjetljivi govornik (a kamo li ne pisac) sigurno rabiti riječ «prijevara». No pravi prijepor (umjetno izazvan) jest nesretni «r», to jest onaj slog koji se po nevolji nađe iza pokrivenoga «r» (brjegovi itd.). Osim s dvoglasom, razlike postoje oko sastavljenog i rastavljenog pisanja niječne čestice. Pravilo je da se čestica «ne» piše rastavljeno od glagola, pa što izuzimati  n e ć u od pravila? Nema razloga. (Sastavljeno se piše samo kad «ne» zajedno s glagolom daje potvrdno značenje – nestati, nedostajati , i u oblicima nemoj, nemam). Oni koji insistiraju na spojenom «neću», na putu su da ponude i spojeno «biću» umjesto «bit ću», a kamo vodi taj put – razvidno je.

Nedoučene nedoumice

Treća dvojba na bojnom polju pravopisanja jest šumnik. Dio anketiranih u spomenutom spinu vjerojatno i ne zna što je šumnik – misle valjda da se radi o partizanima. Naime, bezvučni se šumnik mijenja ispred zvučnoga u svoj zvučni parnjak (naručiti – narudžba, a ne naručba), što je valjda svima prihvatljivo. No što je sa šumnicima d i t kada se po nevolji nađu ispred «c»? Gube li se ili ne ne gube? Gube se samo u riječima otac (oci, očevi), svetac i sudac. Za sve ostale imenice vrijedi pravilo da se ne gube. Dakle od zadatak – zadatci, od letak – letci.

I to bi bilo sve od razlika među pravopisima.

Djeca već nekoliko godina uče u školi po Hrvatskom školskom pravopisu (Babić-Ham-Moguš), po njemu se ravnaju i udžbenici hrvatskoga jezika. Đaci, barem oni marljivi, svladali su gradivo, a za bitke odraslih uopće ne znaju. I što ako se dogodi «promjena», ako neki ministar povuče preporuku i odobri za uporabu neki drugi pravopis? Te djecu na državnoj maturi dočekaju pitanja «Kako se pravilno piše….», i đaci padnu na ispitu jer su napisali kako ih HŠK (pravilno) uči. Otvara se tako pitanje odnosa prema učenicima, koji ionako u najvećem broju mrze školu, a na opisan način osjetili bi se i prevarenima. Roditelji bi mogli podići i ustavnu tužbu. Pretjerujem? Ne, samo razmatram mogućnosti.

Zato, da napokon završim ovaj napis, poštovani profesori hrvatskoga jezika, budite precizni i točno recite što mislite. Zahtjev za «jednim pravopisom» (a da se ne imenuje koji od postojećih) može biti protumačen i kao zahtjev za šestim ili sedmim pravopisom. U svemu ostalom – puna potpora i podsjećanje da je Hrvatsko kulturno vijeće svojedobno reagiralo (i to vrlo oštro) na idiotsku ideju da se smanji satnica nastave hrvatskoga. Nisu reagirale brojne institucije i ustanove kojima je to bila dužnost (ako ništa drugo). A da treba štošta mijenjati u programu nastave hrvatskoga jezika i to ne samo u srednjim nego i u osnovnim školama, posve je neupitno. Pustite teoriju i gramatičke zamke, pustite definicije i učena pitanja dosadnih metodičara koji kvare radost čitanja, opismenite učenike i pobudite njihovu kreativnost. Umjesto idiotskih pitanja «Što je autor htio reći?» , ispričajte im neku anegdotu.

Hrvoje Hitrec

{mxc}

Sri, 16-08-2017, 21:21:35

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0051_Srednji_Jadran.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).