Jedan i jedinstven pravopis

Kao što je već poznato, Društvo profesora hrvatskoga jezika poslalo je zahtjev Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa da odluči o (jednom) pravopisu. Zahtjev je poslan uz šest tisuća potpisa. Traže također donošenje novih srednjoškolskih programa nastave hrvatskoga jezika, te povećanje satnice hrvatskoga jezika od prvoga razreda osnovne škole.

Na prvi pogled, zahtjev je posve u redu. Na drugi pogled, nešto manje. Glede povećanja satnice treba reći da se radi o zahtjevu za povratkom na satnicu koja je postojala donedavno – odnosno do trenutka kada je nečijom samovoljnom odlukom bio smanjen broj sati hrvatskoga jezika u osnovnim školama. Glede novih srednjoškolskih programa nastave hrvatskoga jezika – profesori su vjerojatno u pravu. No glede pravopisa nešto je ostalo u zraku i zahtijeva analizu.

Naime, nije točno da su profesori hrvatskoga jezika (i nakladnici) prepušteni pravopisnoj stihiji. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa izdalo je u veljači 2005. preporuku kojom se odobrava uporaba Hrvatskoga školskog pravopisa u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj. Taj je Hrvatski školski pravopis usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, kojemu predsjedava akademik Radoslav Katičić. Autori Hrvatskoga školskog pravopisa su Stjepan Babić, Sanda Ham i Milan Moguš.

Znači li zahtjev Društva profesora hrvatskoga jezika da nisu zadovoljni Hrvatskom školskim pravopisom, ili samo žele upozoriti da je došlo vrijeme njegove neupitne službene uporabe u osnovnim i srednjim školama (uključujući udžbenike)? Ili štoviše, žele ubrzati pitanje jednoga i jedinstvenoga pravopisa hravatskoga književnog (standardnog) jezika u općoj uporabi? Upućujem pitanje Srećku Listešu, predsjedniku Društva profesora hrvatskoga jezika s molbom – budite jasniji.

Konjanici kaosa

Oni pak koji ignoriraju problem pravopisa u školskoj nastavi, čine to iz neznanja ili namjere. Oni koji ignoriraju potrebu jednoga i jedinstvenog pravopisa u općoj službenoj uporabi, čine to iz pobuda koje su izvan znanstvene, pa čak i izvan ideološke sfere – radi se o sitnom i opakom izazivanju kaosa, u službi protuhrvatskih interesa.

Jezikoslovlje je znanost, a u znanosti zadnju riječ imaju vrhunski znanstveni autoriteti. Oni su rekli svoje, objasnili i razjasnili pravopisna rješenja, poštujući suvremeni razvitak hrvatskoga jezika, ali i tradiciju na kojoj je nastao – onu koja je bila vandalski prekinuta u dvije Jugoslavije.

U školskim udžbenicima i u nastavi ne smiju postojati «različiti pristupi pravopisnoj problematici», jer bi ionako mrzovoljna djeca, opterećena različitim nepotrebnostima, bila potpuno zbunjena. Ne može, naime, u jednom udžbeniku iz biologije pisati da žaba ima četiri noge, a u drugom da ima tri.

Isto tako, u dobro uređenoj državi može postojati samo jedan službeni pravopis. U većini europskih zemalja i jest tako, a mnoge imaju i zakon kojim štite svoj jezik. Konjanicima kaosa u Hrvatskoj to ništa ne znači – oni se pozivaju na «Europu» samo kada im što odgovara, ali kada je u suprotnosti s njihovim protuhrvatskim djelovanjem, spremni su istoga časa zaboraviti. Znaju svoj posao: praviti što veće smetnje normiranju hrvatskoga jezika, pa čak negirati i hrvatski jezični standard, kako bi ga vratili u stanje «rasute bašćine» i u odlučnom času ponudili BHS kao žuđeni izlaz. Posao jalov i bespredmetan jer je hrvatski jezični standard čvrst i postojan, a glede norme postoji još samo nekoliko dilema, lako savladivih ako ima dobre volje, dobre znanstvene potkovanosti, dobroga poznavanja povijesti hrvatskoga jezika i odlučnog ministra koji će staviti potpis na službeni pravopis. I odlučnog predsjednika Vlade, koji ne će (kao Sanader) infantilnim opaskama sprječavati odluku. Stvari se moraju ubrzati i poradi mogućeg ulaska Hrvatske u EU – ako se i ne ostvare zloguka predviđanja o BHS jeziku ( a ne smiju se ostvariti ni pod koju cijenu), ipak će europski beamteri u jednom trenutku reći: «U redu, evo vam vaš hrvatski u službenim prijevodima, ali dajte nam pravopis kojim se služite u Hrvatskoj, da budemo posve korektni.» A naši beamteri će mucati:»Znate, mi ga nemamo, ovaj, donijet ćemo vam sve …hm, četiri, pet…pa vi vidite koji vam paše.»

«Nama je svejedno»

Konjanici kaosa imaju svoje novine, pa kada vide da se opet nešto valja oko jednoga i jedinstvenog pravopisa, ulaze sa provjerenim spinom. Urednik kaže novinarki : «Ajde, napravi anketu među piscima, ali tako da ispadne kao da im je svejedno. Bez obzira što rekli, stavi to u naslov. Neka publika vidi da je jedinstveni pravopis nepotreban.»Onda novinarka sjedne na telefon i nazove pisce. Deset njih veli da se služe ovim ili onim pravopisom, devet njih prave se važni i vele da im pravopis nije potreban. Pa ipak, u naslovu ankete čitamo: «Svejedno nam je, mi se pravopisom ne služimo». Tako se u našim novinama rade krivotvorine. Ne bih se osvrtao, da iz kratkih izjava pisaca nije štošta vidljivo i izvan pravopisnoga pitanja.

Idemo redom. Josip Bratulić kaže da ne «koristi posebno» nijedan pravopis. Dakle koristi, ali nijedan posebno, odnosno diplomatski izbjegava odrediti se prema jednom naslovu. Arsen Dedić koristi Hrvatski pravopis /Babić, Finka, Moguš/, a ponekad i «Londonac». Mani Gotovac koristi Matičin pravopis. Julijana Matanović koristi Silić-Anić, a ne će (naglašava) Hrvatski pravopis. Renato Baretić ne koristi nijedan, ali mu je blizak Matičin.

Da na trenutak prekinem dosadno nabrajanje, eto slučaja književnice za koju nisam čuo jer ne pratim, naime Rujane Jeger. Ona ne zna ništa, ne koristi ništa, niti razumije što ju se pita, pa odgovora «koristim štokavski jezik kakav se oduvijek koristio». Ne želim upotrijebiti pravi izraz, ali se nameće. Inteligentna i naobražena R. Jeger ne koristi se, dakle, hrvatskim jezikom, pa što bi ju zanimao pravopis hrvatskoga književnog jezika.

Nadalje: Marinko Koščec bira Matičin, Milivoj Solar ne koristi nijedan pravopis, sve prepušta lektorima (!), samo ne da termine – a tko ga to pita? Pavao Pavličić, sveučilišni profesor i vrstan književnik ne pravi se važan, veli da koristi pravopis, i to Matičin. Ivan Aralica koristi Hrvatski pravopis (Babić-Ham-Moguš ), Stipe Čuićne treba pravopis, ali veli da ga škole trebaju. Sibila Petlevska ne koristi nijedan postojeći, veli da «koristi onaj koji je naučila u školi.» Kada je to išla u školu, nije poznato. B. Čegec koristi Matičin, Ivo Brešan ne koristi ništa (ipak spominje Boranića – ne i u kojoj fazi), B. Donatu ne koristi ništa, a M. Jergović bi Matičin, ali se odmah deklarira kao konjanik kaosa i veli da samo «rigidna desnica hoće jedinstveni pravopis kako bi unakazila hrvatski jezik». Tako dakle projugoslavenska fukara. Z. Mrkonjić je zagonetan – koristi «standardni pravopis» (?), te dodaje da «nije za arhaizme» (tko ga je pitao?). V. Bogišić je naravno za Matičin pravopis, koji smatra svojim životnim djelom, kao mentor «nove generacije» i dodaje «Ne živimo u 19. stoljeću da nam ministar školstva propisuje pravopis».

Bogišić krivotvori činjenice. Ministar školstva je ujedno i ministar znanosti, a samo znanost (zastupljena u Vijeću na normu hrvatskoga jezika) može biti osloncem «ministru školstva» koji će na temelju mišljenja Vijeća (ako se odluči) «propisati pravopis». Zanimljivo je da Bogišić ne spominje Rječnik Leksikografskoga zavoda, koji prirodom stvari nudi i pravopisna rješenja.

Što kaže znanost?

Stotinu puta bio sam u prilici vidjeti i čuti da javnosti štošta nije jasno i da se ljudi teško snalaze u pravopisnoj prašumi, a ni jezična «problematika» u cjelini nije im jača strana. Ne razlikuju jedan i jedinstven, bogat i raznolik hrvatski jezik od hrvatskoga književnog jezika (standardnog) koji je jedinstvena emanacija hrvatskoga jezika, «umjetna», dogovorena i dogovorna, ali u tijeku vremena izrasla u prelijepo, razgranato stablo beskrajnih mogućnosti.

Ne razlikuju ljudi ni književni jezik od jezika književnosti, pa mudro kimaju glavama na sitne doskočice isto tako neupućenih književnika koji se «bore za slobodu», premda ju im nitko ne brani.

Ovaj kratki uvod bio je potreban da se ponovi: hrvatski se pravopis određuje prema hrvatskom književnom jeziku i zato se u njemu ne nalaze dijalektalizmi, folklorizmi, provinacijalizmi, individalne tvorbe, srbizmi i zastarjelice. Citirao sam napomenu u «Hrvatskom pravopisu», ali samo da bude posve razvidno : kada se govori o pravopisu, misli se samo i jedino na pravopis hrvatskoga književnog (standardnog ) jezika. Zato je primjedba jednoga od anketiranih, mislim da se radi o Tribusonu, kako ne da da mu diraju «ćušpajz» posve promašena, a varivo ne će ni naći u pravopisu jer su ondje samo riječi za koje čitatelj (spisatelj) nije siguran pišu li se ovako ili onako. Možda bi rječnik uz pravopis trebao imati naziv «Rječnik nedoumica».

Nadalje, kaže točno I. Aralica da su razlike između sadašnje gomile pravopisa – neznatne.

Prva je tzv. duljenje sloga s kratkim «je» u tvorbi imenica od glagola s predmetkom pre- . U jednih se dulji (pre u prije) u drugih se javlja i dugo pre-. Dakle: prijekor, prijepis, prijevoz, prijevara, prijezir, gdje nedoumica i nema, osim kod prijezira koji može biti u prezir, i prijevare koja (teško, ali) može biti i prevara, s tim da će osjetljivi govornik (a kamo li ne pisac) sigurno rabiti riječ «prijevara». No pravi prijepor (umjetno izazvan) jest nesretni «r», to jest onaj slog koji se po nevolji nađe iza pokrivenoga «r» (brjegovi itd.). Osim s dvoglasom, razlike postoje oko sastavljenog i rastavljenog pisanja niječne čestice. Pravilo je da se čestica «ne» piše rastavljeno od glagola, pa što izuzimati  n e ć u od pravila? Nema razloga. (Sastavljeno se piše samo kad «ne» zajedno s glagolom daje potvrdno značenje – nestati, nedostajati , i u oblicima nemoj, nemam). Oni koji insistiraju na spojenom «neću», na putu su da ponude i spojeno «biću» umjesto «bit ću», a kamo vodi taj put – razvidno je.

Nedoučene nedoumice

Treća dvojba na bojnom polju pravopisanja jest šumnik. Dio anketiranih u spomenutom spinu vjerojatno i ne zna što je šumnik – misle valjda da se radi o partizanima. Naime, bezvučni se šumnik mijenja ispred zvučnoga u svoj zvučni parnjak (naručiti – narudžba, a ne naručba), što je valjda svima prihvatljivo. No što je sa šumnicima d i t kada se po nevolji nađu ispred «c»? Gube li se ili ne ne gube? Gube se samo u riječima otac (oci, očevi), svetac i sudac. Za sve ostale imenice vrijedi pravilo da se ne gube. Dakle od zadatak – zadatci, od letak – letci.

I to bi bilo sve od razlika među pravopisima.

Djeca već nekoliko godina uče u školi po Hrvatskom školskom pravopisu (Babić-Ham-Moguš), po njemu se ravnaju i udžbenici hrvatskoga jezika. Đaci, barem oni marljivi, svladali su gradivo, a za bitke odraslih uopće ne znaju. I što ako se dogodi «promjena», ako neki ministar povuče preporuku i odobri za uporabu neki drugi pravopis? Te djecu na državnoj maturi dočekaju pitanja «Kako se pravilno piše….», i đaci padnu na ispitu jer su napisali kako ih HŠK (pravilno) uči. Otvara se tako pitanje odnosa prema učenicima, koji ionako u najvećem broju mrze školu, a na opisan način osjetili bi se i prevarenima. Roditelji bi mogli podići i ustavnu tužbu. Pretjerujem? Ne, samo razmatram mogućnosti.

Zato, da napokon završim ovaj napis, poštovani profesori hrvatskoga jezika, budite precizni i točno recite što mislite. Zahtjev za «jednim pravopisom» (a da se ne imenuje koji od postojećih) može biti protumačen i kao zahtjev za šestim ili sedmim pravopisom. U svemu ostalom – puna potpora i podsjećanje da je Hrvatsko kulturno vijeće svojedobno reagiralo (i to vrlo oštro) na idiotsku ideju da se smanji satnica nastave hrvatskoga. Nisu reagirale brojne institucije i ustanove kojima je to bila dužnost (ako ništa drugo). A da treba štošta mijenjati u programu nastave hrvatskoga jezika i to ne samo u srednjim nego i u osnovnim školama, posve je neupitno. Pustite teoriju i gramatičke zamke, pustite definicije i učena pitanja dosadnih metodičara koji kvare radost čitanja, opismenite učenike i pobudite njihovu kreativnost. Umjesto idiotskih pitanja «Što je autor htio reći?» , ispričajte im neku anegdotu.

Hrvoje Hitrec

KOMENTARI ČITATELJA 

#1 Iza brda NOVOSADSKI "sporazum" — Ognjistar 2009-10-28 04:07

klasicna anti-fasisticko /komunisticka prijevara. Ignoriraju sluzbeni, Babić,Ham, Moguš, da bi uveli četnicki Maticin!
A odgovor Srećka Listeše, predsjedniku Društva profesora hrvatskoga jezika, svakako objavite! Kladim se da je za cetnicki pravopis! Ako nije, pozivam Vas na kavu/sok!

Prijavi Administratoru

#2 pravi potez — dtuckar 2009-10-28 11:54

Ovaj osvrt g.Hitreca treba shvatiti kao reakciju HKVa pravom trenutku, na izuzetno značajan problem, s dubokom političkom pozadinom. U pravu je i g.Ognjištar kada tvrdi kako je cijeli ovaj "jezični prosvjetni kupus", umjetno stvoren od onih koji uporno i sustavno rade na "regionskom povezivanju", u svim sferama, pa tako i jezičnoj. Očito, u njihovim planovima, glavnu prepreku, "jedinstvenom jeziku regiona", predstavlja HRVATSKI jezik i pravopis. Stoga se "jezični normativ", razvodnjuje uvođenjem 5-6 ili kako kome drago "novih normi".
NA potezu su sada zvanične institucije i njihovi obnašatelji dužnosti, a na HKVu je da uporno, do rješenja, pokreće ovo pitanje, ne samo kroz portalske rasprave. Portal ima i mnogo veću "težinu" u javnosti, a i utjecaj...

Prijavi Administratoru

#3 Javno i sustavno... — Jarda 2009-10-28 13:09

...nam se nameće srpsko-hrvatski ,"dakako" /od bivšeg preds.Sabora Tomčića/ do danas sveprisutnog "naprosto" , "dobro došli-još bolje vas našli",pa do zadnje idiotarije ,"raditi" /u nogometu prekršaj/,a ne više napr.-napraviti prekršaj- .Bake su nekada znale praviti fine kolače,danas one "rade kolače, pa do maltretiranja riječju "kvalitetan,kva litetno",što se zlorabi do potpuno neprimjerenih situacija, kada jedan igrač dodaje drugom "kvalitetnu loptu ?!"
Gubimo jezik,gubimo identitet,gubim o kulturu i konačno,gubimo Hrvatsku.
Nazdravlje.

Prijavi Administratoru

#4 @Jarda — Zagi 2009-10-28 13:44

S tim ogavnim 'naprosto' što niti Srbi ne koriste više, jer ima riječ 'jednostavno' prednjače premijerka Kosor i ministar Šimonović. Njima je svaka druga riječ 'naprosto'...
Da ne spominjem 'vršenje dužnosti' a mi ljudi sa sela znamo da se 'žito vrši' a ne dužnost. Dužnost se obavlja.
A institucije nisu 'nadležne' već mjerodavne..itd.itd.
Za početak utemeljiti Ured za čistoću hrvatskoga književnoga jezika.

Prijavi Administratoru

#5 Brodnjak — Zagi 2009-10-28 13:48

Za početak proučiti i naučiti -

Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika Vladimir Brodnjak
Školske novine 1991, jedan od važnijih rječnika hrvatske
leksikografije, tvrdi uvez, 24 x 17 cm., 632 stranice

Prijavi Administratoru

#6 Pravopis — Cetina 2009-10-28 13:49

Citat:

A institucije nisu 'nadležne' već mjerodavne..itd .itd.
Za početak utemeljiti Ured za čistoću hrvatskoga književnoga jezika.

A institucije nisu 'nadležne', nego mjerodavne..itd .itd.
Za početak utemeljiti Ured za čistoću hrvatskoga književnog jezika.

Prijavi Administratoru

#7 HOĆEMO KORIENSKI PRAVOPIS — Guest 2010-03-20 14:38

Hoćemo sao hrvatski korienski pravopis

U poviesti hrvatske knjige često se javlja pitanje, da li bi hrvatske rieči valjalo pisati onako, kako se izgovaraju (zvučni, izgovorni, fonetički pravopis), ili bi se u pisanju trebalo obzirati na njihovo postanje ) korienski, etimoložki pravopis).
Pitanjem izgovornog i korienskog pravopisa u našoj prošlosti bavio se osobito dr. Tomislav Maretić (Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Zagreb 1889). On je ustanovio, da nema nijednoga hrvatskog pisca od Bernardina Splićanina (1495.) do Marijana Jaića (1833.), koji bi pisao sasvim izgovorno, odosno sasvim korienski.
Izgovornim su pravopisom, ustanovljuje Maretić, naši pisci pisali uglavnom onda, kada korien rieči nije bio zdenac (stdenac), a korienskim su se pravopisom služili osobito u složenicama, u tvorbi i u mienjanju rieči, na pr. Obkoliti, šibka, vrabca (od vrabac), gdje su lako mogli osjetiti postanje pojedine rieči ili pojedinog oblika. Naši stari pisci bili su ipak više etimolizi nego fonetičari.

Korienski se pravopis uglavnom ogleda u čuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju suglasnika iz nekih suglasničkih skupova, pa će za ovo naše razmatranje svakako biti od važnosti, da razgledamo, kako su to provodili naši stari pisci. Uzet ćemo prema spomenutoj Maretićevoj razpravi samo nekoliko suglasničkih skupova.

Ne će biti na odmet, da se ukratko zadržimo i na odrazu glasa e, kako se on javlja kod naših starih pisaca.
Puštajući po strani ikavce (čakavci, Bošnjaci, Primorci, Slavonskci osim Leakovića) i ekavce (svi kajkavci osim Pergošića), i kojih je taj glas, i odnosno, e, iekavci naši, Bokelji i Dubrovčani, pišu ga jednako za duge i kratke slogove i to ovako: ie – 25 pisaca, ije – 4 pisca, iye – 1 pisac, je – 10 pisac, ye – 2 pisaca, dok dvojica (Ranjina i Nenadić), razlikuju pismom dugo i kratko e, pa za dugo pišu ie, a za kratko pišu je, upravo kao i mi danas.

Osim toga vladala je među našim starim piscima i velika nejednakost u grafici, pa su na pr. Za naše današnje ć imali 22 znaka, i to: cch, cchi, ch, chi, chj, chy, ck, cki, cs, csi, k, ky, tch, tchi, tchy, tj, tky,, ty, i još znaka s njemačkim oštrim s, a ni kod drugih znakova nije bilo mnogo bolje.

Nezgodosnot ovakve pravopisne razkidanosti uvidio je Ljudevit Gaj. On je prvi uspješno uznastojao, da se stvori i uredi jedinstven pravopis, kojim bi se služili svi Hrvati, (Ljudevit Gaj: “Kratka osnova hrvatsko-slaven skoga pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov, Budim 1830.).
Gaj je naime, kako je poznato, proglasio štokavski ekavski (iekavski) govor hravstkim književnim jezikom (u tomu je sliedio i staru dubrovačko – dalmatinsku jezičnu i književnu predaju), uredio latinicu za potrebe hrvatskoga jezika i zadržao korienski pravopis, kako je do onda uglavnom bio u običaju kod starih hravstkih pisaca.
Gotovo istodobno s Gajevom reformom javlja se jezična i pravopisna reforma i kod Srba, koji do onog vremena. za razliku od Hrvata, nemaju vlastite književnosti na narodnom jeziku, nego se služe crkvenoslavensk im ili slavenosrbskim jezikom. Kod Srba je tu reformu uz pomoć Slovenca Jerneja Kopitara proveo Vuk Stefanović Karadžić. On je uzeo južno hercegovačko narječje, ijekavski govor, za književni jezik, uredio ćirilicu, prema ruskoj građanskoj, za potrebe književnog jezika i uveo izgovorni pravopis. Od tada je razlika u književnosti s obzirom na jezik i pismo između Hrvata i Srba bila u pismu (Hrvati pišu latinicom, a Srbi ćirilicom), u nekim oblicima (na pr. Dat.mn. Hrvati pišu junakom, a Srbi junacima) i u rječničkom blagu književnog jezika te u pravopis (Hrvati pišu korienski, a Srbi fonetički).

Sliedeći Gajeve političke težnje za ujedinjenjem, južnih Slavena, neki su hrvatski javni radnici težili za tim, da se provede barem kulturno ujedinjenje, kad nije moglo doći do političkoga. Posljedica toga nastojanja bio je t. zv. Bečki književni dogovor god.1850. Tomu dogovoru prisutstvovali su Hrvati: Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić i Vinko Pacel. Srbi: Vuk Stefanović Karadžić, Đuro Daničić i Stjepan Pejaković, te Slovenac Franjo Miklošić.

Na temelju uzrječice, jedan narod treba jednu književnost da ima, zaključili su jednoglasno i ovo:

1) ne valja miešajući narječja graditi narječje novo, kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnih nariječja izabrati jedno da bude književni jezik;
2) najpravije je i najbolje primiti južno narječje, da bude književno, a Vuka su zamolili, da napiše glavna pravila za južno narječje, što je on i učinio, da svaki nauči, gdje treba mjesto staroslovjensko g jat pisati ije, e ili i.


Bečkog književnog dogovora nisu se u svemu držali ni Hrvati ni Srbi. Srbi naime od tog doba sve više pišu ekavskim govorom. Kod Hrvata su osobito ustali protiv toga dogovora Ante Starčević, Fran Kurelac i Adolfo Veber Tkalčević.

Starčević je polazio s političkog gledišta i nikako se nije mogao složiti s obrazloženjem, da “Jedan narod treba jednu književnost da ima”, pobijajući tako zlokobnu zabludu nakih, da su Hrvati i Srbi jedan narod, a Kurelac i Veber poricali su spomenute točke toga dogovora (1. I 2.), naučavajući, da za književni jezik ne smije služiti samo jedno narječe, nego da književni jezik ima biti sinteza naših narječje: i štokavskog i čakavskog i kajkavskog.

No dok je Kurelc stvorio neki umjetni jezik držeći se pravila, “narječja treba u jedno da izplove, da se sliju u jedno korito, da se sliju u jedno telo”, dotle je Veber, priznavajući štokavsko hercegovačko narječje za temelj hrvatskom književnom jeziku, dopuštao, da i čakavski i kajkavski govor imaju pravo priskakati u pomoć štokavskom govoru tamo, gdje uztreba a ne valja, pisao je, zapustiti ni jezično bogatstvo starih pisaca hrvatskih.

Osim toga Hrvati ostaju pri korienskom pravopisu, što je ovdje najvažnije. Istina je doduše, da u zaključcima bečkog književnog dogovora nije bilo posebno naglašeno izgovorno pisanje, ali da se pod onim, “južno narječje” mislilo na takvo pisanje, jasno se vidi na pr. iz ovih Vrazovih rieči: “ja obilazih naše ondašnje spisatelje, ne bih li ih sklonio, da mi jedan program načinimo i da bečki priedlog tražimo malo promieniti, i Vuka barem na to sklonuti,da nas ostavi pri načinu, koji etimologiju ne ruši”.

I doista, hrvatski pisci i dalje pišu korienskim pravopisom.

God. 1862. Umiešale su se i školske oblasti u pravopisno pitanje. Te godine (29. listopada i 29. studenoga) izlaze po nalogu dvorske kancelarije naredbe, u kojima se nalaže, da se u hrvatskim školama ima upotrebljavati pravopis, koji se od godine 1836. držao uglavnom za književni. Iz primjera: vera, dete, sladko, sbor, razčistiti, bezzakonik, svetčanost, kako ih navode naredbe, vidi se, da se određuje korienski pravopis i e za slovo jat (ie – je). Slična je naredba izdana i 19. srpnja 1864.
Godine 1877., bio je sastavljen odbor, u koji su ušli članovi školskog vieća i neki poznati stručnjaci. Taj je odbor zakljčio među ostalim, da se ima pisati ie i je za glas e (diete, vjera). Dalje, iako kažu, da je stvar glede pitanja etimologijskoga i fonetičkoga premalo još iztražena, ipak ostaju pri korienskom pravopisu propisujući ga ovako:

A) Korien rieči u fleksiji (mienjanje) ostavlja se uvjek netaknut, na pr. Otac – otče, dohodci, početci.
B) Kod sastava rieči priedlogu se ne mienja suglas, na pr. Odpasti, bezkrajan, razsuti.
C) Izvedene rieči neka pričuvaju etymon (korien), na pr. Junačtvo, bolestnik.

Odbor je još zaključio, da se tiska posebna knjiga, u kojoj će biti pravopisna pravila i rječnik, ali do ostvarenja toga zaključka nije došlo. Pravopisa načela uz kraće tumačenje i dalje su sastavni dio tadašnjih hrvatskih slovnica. Prvi je priručnik za korienski pravopis (uz fonetički) napisao Marćel Kušar i izdao ga u Dubrovniku godine 1889. Pod naslovom Nauka o pravopisu.

Tako je bilo do godine 1892., te je godine Khuenova vlada, želeći ugoditi Srbima mađaronima, sastavila odbor od pristaša bečkog književnog dogovora i jedinstvenog hrvatsko – srbskog jezika. Odbor se odlučio za fonetiku, te je izradba pravopisnog priručnika bila povjerena dru Ivanu Brozu. Njegov priručnik propisao je Odjel za bogoštovlje i nastavu iste godine za hrvatske škole.

Načela izgovornog pravopisa, kako ih je ustanovio Broz, a po njemu kasnije dr. Dragutin Boranić, vriedila su uz manje preinake sve do god. 1929., barem u hrvatskim školama. Te je godine beogradska vlada izdala “Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole kraljevine SHS”, što je značilo podpunu pobjedu izgovornog pravopisa po srbskom uzoru. (1).

Izgovorni pravopis ipak nije pobiedio. I poslje god. 1892. Hrvatski književnici, poglavito oni oko Matice Hrvatske i Družtva sv. Jeronim, te pravaške i neke druge opozicionalne novine pišu dulje ili kraće vrieme korienskim pravopisom smatrajući ga ne samo čimbenikom hrvatske posebnosti, nego i zgodnijim za hrvatski književni jezik. Sve do svoje smrti izdržali su u korienskom pravopisu Vladimir Mažuranić (1931.) i braća Radići (jezikoslovac Ante 1919.) koji je god. 1899. Podvrgao oštroj kritici Maretićevu Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika i političar Stjepan (1928.). Nakon njihove smrti pisala je korienskim pravopisu još Seljačka sloga u svim svojim izdanjima.

Kad je god. 1939. osnovana banovina Hrvatska, vraćen je u Hrvatskoj prijašnji Boranićev pravopis od 1928. Dne 23. Lipnja 1941., Ministar nastave izdao je naredbu o hrvatskom pravopisu, u kojoj se među ostalim pravopisuju neka pravila korienskog pisanja. Podpun preokret u pravipisu događa se 14. kolovoza 1941,. kada je Poglavink izdao zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

Godine 1941. Izašla je strožnim korienskim pravopisom Poglavnikova knjiga “Strahote zabluda”, a iste godine uvode koriensko pisanje Narodne novine te neki domobranski i ustaški listovi.

Poglavnikova zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovj čistoći i o pravipisu propisuje, da hrvatski pravopis ima biti iekavski i korienski, a u čl.8. da kaže, da će Ministarstvo nastave postaviti povjerenstvo, koje ima donjeti pravila za novi pravopis. Naredbom br. 53.119 od 30. rujna 1941., postavilo je Ministarstvo nastave povjerenstvo, koje je izradilo pravila za pravopisne promjene i predložilo ih Ministarstvo nastave. Dne 17. lipnja 1942., pod br. U. m. 1410/42 pozvalo je Ministarstvo nastave hrvatski državni ured za jezik, da u smislu 2. zakonske odredbe o osnutku toga ureda, a na temelju pravopisnih načela, koja je izradilo povjerenstvo za pravopis, i na temelju odvojenog mišljenja jednog člana istoga povjerenstva izradi nacrt korienskog pravopisa u duhu zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.
Hrvatski državni ured za jezik izvršivši zadatak, postavljen spomenutim nalogom, predložio je nacrt korienskog pravopisa Ministarstvu nastave, te je ono izdalo provedbenu naredbu.

Prema svemu, što je ovdje rečeno, jasno se vidi, da pravopis, o kojem se radi u ovoj knjižici, nije ništa novo, nego je nastavak starog hrvatskog običaja.

Prijavi Administratoru

#8 HOĆEMO KORIENSKI PRAVOPIS — Guest 2010-03-20 14:39

a:

1- Skup bc – pc, na pr. Vrabac, vrabca – vrapca, etimoložki piše 28 pisaca, a fonetički 2 (Kašić i Ančić).
2- Skup bh - ph, koji se javlja samo u složenicama, na pr. Obhoditi – ophoditi, pišu svi pisci etimoložki.
3- Skup bk - pk, koji se javlja u složenicama, na pr. Obkoliti-opkoli ti, te u riečima kao šibka, šipka, ljubka – ljupka (od ljubak), pišu naši stari pisci dvojako: složenice pišu svi etimoložki, a primjer kao šibka, ljubka etimoložki pišu 32 pisca, fonetički 14, dok njih 9 koleba pišući bk i pk.
4- Skup čb - džb, na pr. Svjedočba- svjedodžba etimoložki ima 11 pisaca, a fonetički njih trojica.
5- Skup sb - zb, na pr. Sbor – zbor, sbližiti-zbliži ti. Etimožki piše 1 (Knezović), a fonetički svi drugi. Osam pisaca koleba izmedu sb i zb.
6- U pisanju skupa sd - zd isti je omjer kao i kod sb.
7- Skup sg - zg, na pr. Sgoditi – zgoditi, sgledati-zgleda ti, etimoložki ne piše nijedan pisac.
8- Skup tb - db, na pr. Ženitba – ženidba, etimoložki piše 20 pisac, fonetički 29, a 19 ih imaju oboje.
9- Skup tc - c, na pr. Otca-oca, djetca-djeca pišu stari pisci dvojako: otca-oca: etimoložki 38-fonetički 12; djetca-djeca: etimoložki 12- fonetički 59, oboje 11.
10- Skup zs - s, na pr. Razstaviti – rastaviti, etimoložki 8, fonetićki 27, oboje 54.

Prijavi Administratoru

#9 HOĆEMO KORIENSKI PRAVOPIS — Guest 2010-03-20 14:40

Ne će biti na odmet, da se ukratko zadržimo i na odrazu glasa e, kako se on javlja kod naših starih pisaca.
Puštajući po strani ikavce (čakavci, Bošnjaci, Primorci, Slavonskci osim Leakovića) i ekavce (svi kajkavci osim Pergošića), i kojih je taj glas, i odnosno, e, iekavci naši, Bokelji i Dubrovčani, pišu ga jednako za duge i kratke slogove i to ovako: ie – 25 pisaca, ije – 4 pisca, iye – 1 pisac, je – 10 pisac, ye – 2 pisaca, dok dvojica (Ranjina i Nenadić), razlikuju pismom dugo i kratko e, pa za dugo pišu ie, a za kratko pišu je, upravo kao i mi danas.

Osim toga vladala je među našim starim piscima i velika nejednakost u grafici, pa su na pr. Za naše današnje ć imali 22 znaka, i to: cch, cchi, ch, chi, chj, chy, ck, cki, cs, csi, k, ky, tch, tchi, tchy, tj, tky,, ty, i još znaka s njemačkim oštrim s, a ni kod drugih znakova nije bilo mnogo bolje.

Nezgodosnot ovakve pravopisne razkidanosti uvidio je Ljudevit Gaj. On je prvi uspješno uznastojao, da se stvori i uredi jedinstven pravopis, kojim bi se služili svi Hrvati, (Ljudevit Gaj: “Kratka osnova hrvatsko-slaven skoga pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov, Budim 1830.).
Gaj je naime, kako je poznato, proglasio štokavski ekavski (iekavski) govor hravstkim književnim jezikom (u tomu je sliedio i staru dubrovačko – dalmatinsku jezičnu i književnu predaju), uredio latinicu za potrebe hrvatskoga jezika i zadržao korienski pravopis, kako je do onda uglavnom bio u običaju kod starih hravstkih pisaca.
Gotovo istodobno s Gajevom reformom javlja se jezična i pravopisna reforma i kod Srba, koji do onog vremena. za razliku od Hrvata, nemaju vlastite književnosti na narodnom jeziku, nego se služe crkvenoslavensk im ili slavenosrbskim jezikom. Kod Srba je tu reformu uz pomoć Slovenca Jerneja Kopitara proveo Vuk Stefanović Karadžić. On je uzeo južno hercegovačko narječje, ijekavski govor, za književni jezik, uredio ćirilicu, prema ruskoj građanskoj, za potrebe književnog jezika i uveo izgovorni pravopis. Od tada je razlika u književnosti s obzirom na jezik i pismo između Hrvata i Srba bila u pismu (Hrvati pišu latinicom, a Srbi ćirilicom), u nekim oblicima (na pr. Dat.mn. Hrvati pišu junakom, a Srbi junacima) i u rječničkom blagu književnog jezika te u pravopis (Hrvati pišu korienski, a Srbi fonetički).

Sliedeći Gajeve političke težnje za ujedinjenjem, južnih Slavena, neki su hrvatski javni radnici težili za tim, da se provede barem kulturno ujedinjenje, kad nije moglo doći do političkoga. Posljedica toga nastojanja bio je t. zv. Bečki književni dogovor god.1850. Tomu dogovoru prisutstvovali su Hrvati: Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić i Vinko Pacel. Srbi: Vuk Stefanović Karadžić, Đuro Daničić i Stjepan Pejaković, te Slovenac Franjo Miklošić.

Na temelju uzrječice, jedan narod treba jednu književnost da ima, zaključili su jednoglasno i ovo:

1) ne valja miešajući narječja graditi narječje novo, kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnih nariječja izabrati jedno da bude književni jezik;
2) najpravije je i najbolje primiti južno narječje, da bude književno, a Vuka su zamolili, da napiše glavna pravila za južno narječje, što je on i učinio, da svaki nauči, gdje treba mjesto staroslovjensko g jat pisati ije, e ili i.


Bečkog književnog dogovora nisu se u svemu držali ni Hrvati ni Srbi. Srbi naime od tog doba sve više pišu ekavskim govorom. Kod Hrvata su osobito ustali protiv toga dogovora Ante Starčević, Fran Kurelac i Adolfo Veber Tkalčević.

Starčević je polazio s političkog gledišta i nikako se nije mogao složiti s obrazloženjem, da “Jedan narod treba jednu književnost da ima”, pobijajući tako zlokobnu zabludu nakih, da su Hrvati i Srbi jedan narod, a Kurelac i Veber poricali su spomenute točke toga dogovora (1. I 2.), naučavajući, da za književni jezik ne smije služiti samo jedno narječe, nego da književni jezik ima biti sinteza naših narječje: i štokavskog i čakavskog i kajkavskog.

No dok je Kurelc stvorio neki umjetni jezik držeći se pravila, “narječja treba u jedno da izplove, da se sliju u jedno korito, da se sliju u jedno telo”, dotle je Veber, priznavajući štokavsko hercegovačko narječje za temelj hrvatskom književnom jeziku, dopuštao, da i čakavski i kajkavski govor imaju pravo priskakati u pomoć štokavskom govoru tamo, gdje uztreba a ne valja, pisao je, zapustiti ni jezično bogatstvo starih pisaca hrvatskih.

Osim toga Hrvati ostaju pri korienskom pravopisu, što je ovdje najvažnije. Istina je doduše, da u zaključcima bečkog književnog dogovora nije bilo posebno naglašeno izgovorno pisanje, ali da se pod onim, “južno narječje” mislilo na takvo pisanje, jasno se vidi na pr. iz ovih Vrazovih rieči: “ja obilazih naše ondašnje spisatelje, ne bih li ih sklonio, da mi jedan program načinimo i da bečki priedlog tražimo malo promieniti, i Vuka barem na to sklonuti,da nas ostavi pri načinu, koji etimologiju ne ruši”.

I doista, hrvatski pisci i dalje pišu korienskim pravopisom.

God. 1862. Umiešale su se i školske oblasti u pravopisno pitanje. Te godine (29. listopada i 29. studenoga) izlaze po nalogu dvorske kancelarije naredbe, u kojima se nalaže, da se u hrvatskim školama ima upotrebljavati pravopis, koji se od godine 1836. držao uglavnom za književni. Iz primjera: vera, dete, sladko, sbor, razčistiti, bezzakonik, svetčanost, kako ih navode naredbe, vidi se, da se određuje korienski pravopis i e za slovo jat (ie – je). Slična je naredba izdana i 19. srpnja 1864.
Godine 1877., bio je sastavljen odbor, u koji su ušli članovi školskog vieća i neki poznati stručnjaci. Taj je odbor zakljčio među ostalim, da se ima pisati ie i je za glas e (diete, vjera). Dalje, iako kažu, da je stvar glede pitanja etimologijskoga i fonetičkoga premalo još iztražena, ipak ostaju pri korienskom pravopisu propisujući ga ovako:

A) Korien rieči u fleksiji (mienjanje) ostavlja se uvjek netaknut, na pr. Otac – otče, dohodci, početci.
B) Kod sastava rieči priedlogu se ne mienja suglas, na pr. Odpasti, bezkrajan, razsuti.
C) Izvedene rieči neka pričuvaju etymon (korien), na pr. Junačtvo, bolestnik.

Odbor je još zaključio, da se tiska posebna knjiga, u kojoj će biti pravopisna pravila i rječnik, ali do ostvarenja toga zaključka nije došlo. Pravopisa načela uz kraće tumačenje i dalje su sastavni dio tadašnjih hrvatskih slovnica. Prvi je priručnik za korienski pravopis (uz fonetički) napisao Marćel Kušar i izdao ga u Dubrovniku godine 1889. Pod naslovom Nauka o pravopisu.

Tako je bilo do godine 1892., te je godine Khuenova vlada, želeći ugoditi Srbima mađaronima, sastavila odbor od pristaša bečkog književnog dogovora i jedinstvenog hrvatsko – srbskog jezika. Odbor se odlučio za fonetiku, te je izradba pravopisnog priručnika bila povjerena dru Ivanu Brozu. Njegov priručnik propisao je Odjel za bogoštovlje i nastavu iste godine za hrvatske škole.

Načela izgovornog pravopisa, kako ih je ustanovio Broz, a po njemu kasnije dr. Dragutin Boranić, vriedila su uz manje preinake sve do god. 1929., barem u hrvatskim školama. Te je godine beogradska vlada izdala “Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole kraljevine SHS”, što je značilo podpunu pobjedu izgovornog pravopisa po srbskom uzoru. (1).

Izgovorni pravopis ipak nije pobiedio. I poslje god. 1892. Hrvatski književnici, poglavito oni oko Matice Hrvatske i Družtva sv. Jeronim, te pravaške i neke druge opozicionalne novine pišu dulje ili kraće vrieme korienskim pravopisom smatrajući ga ne samo čimbenikom hrvatske posebnosti, nego i zgodnijim za hrvatski književni jezik. Sve do svoje smrti izdržali su u korienskom pravopisu Vladimir Mažuranić (1931.) i braća Radići (jezikoslovac Ante 1919.) koji je god. 1899. Podvrgao oštroj kritici Maretićevu Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika i političar Stjepan (1928.). Nakon njihove smrti pisala je korienskim pravopisu još Seljačka sloga u svim svojim izdanjima.

Kad je god. 1939. osnovana banovina Hrvatska, vraćen je u Hrvatskoj prijašnji Boranićev pravopis od 1928. Dne 23. Lipnja 1941., Ministar nastave izdao je naredbu o hrvatskom pravopisu, u kojoj se među ostalim pravopisuju neka pravila korienskog pisanja. Podpun preokret u pravipisu događa se 14. kolovoza 1941,. kada je Poglavink izdao zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

Godine 1941. Izašla je strožnim korienskim pravopisom Poglavnikova knjiga “Strahote zabluda”, a iste godine uvode koriensko pisanje Narodne novine te neki domobranski i ustaški listovi.

Poglavnikova zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovj čistoći i o pravipisu propisuje, da hrvatski pravopis ima biti iekavski i korienski, a u čl.8. da kaže, da će Ministarstvo nastave postaviti povjerenstvo, koje ima donjeti pravila za novi pravopis. Naredbom br. 53.119 od 30. rujna 1941., postavilo je Ministarstvo nastave povjerenstvo, koje je izradilo pravila za pravopisne promjene i predložilo ih Ministarstvo nastave. Dne 17. lipnja 1942., pod br. U. m. 1410/42 pozvalo je Ministarstvo nastave hrvatski državni ured za jezik, da u smislu 2. zakonske odredbe o osnutku toga ureda, a na temelju pravopisnih načela, koja je izradilo povjerenstvo za pravopis, i na temelju odvojenog mišljenja jednog člana istoga povjerenstva izradi nacrt korienskog pravopisa u duhu zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.
Hrvatski državni ured za jezik izvršivši zadatak, postavljen spomenutim nalogom, predložio je nacrt korienskog pravopisa Ministarstvu nastave, te je ono izdalo provedbenu naredbu.

Prema svemu, što je ovdje rečeno, jasno se vidi, da pravopis, o kojem se radi u ovoj knjižici, nije ništa novo, nego je nastavak starog hrvatskog običaja.

A.B. Klaić

(1.) Zanimljivo je, što Tomislav Maretić piše o etimoložkom odnosno fonetičkom pravopisu. U prvom izdanju svoje Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899.) na str. 29. veli: “ I jedan i drugi naćin pisanja ima svoje dobre i svoje rđave strane: fonetički je pravopis dobar stoga, što se slaže s izgovorom, te ga je narodu lako naučiti, treba samo znati slova pa pisati, kako čovjek govori; a hrđav je ovaj način stoga, što on može gdjekoje rijči tako otrcati, da nije svakome lako pogoditi, što znače. Etimologički je opet način u tome dobar, što ne raskida svezu među srodnijem riječima i oblicima, te čitatelj lako razabira značenje; a rđav je u tome, što ne odgovara izgovoru, te čovjek treba odjelito učiti izgovor, a odjelito pravopis. Loše strane jednog i drugog načina izbijaju osobito očevidno onda, kad je pretjeran, kako je na pr. staroindijski pravopis u fonetici pretjeran, a engleski i francuski u svojoj etimologiji”.
U drugom izdanju te gramatike god. 1931. na str. 32., mjesto toga piše ovako: “ Kako danas svi srpski pisci pišu fonetičkim pravopisom, a hrvatski gotovo svi, tako u naše vrijeme nije više potrebno dokazivati, da je za današnji naš književni jezik fonetički pravopis zgodniji od etimologičkoga” .

Prijavi Administratoru

#10 hrvatski jezik je IEkavski — Guest 2010-06-11 23:57

Gospodo, kako su Hrvati razvili različita narječja zbog višestoljetne medjusobne izoliranosti te pod tudjinskim utjecajima različitih svietova i jezika, složiše se naši pretci preporoditelji da nam skroje jedan opće hrvatski standardno-knji ževni jezik kako bismo se vratili doma kao potomci Tomislavova Hrvatskoga Kraljevstva. Uvidjevši kako je hrvatski organski jezik sazdan od sjevernozapadni h ekavskih govora 30% i jugoistočnih ikavskih govora 60% te ponegdje na kranjemu jugu, jugoistoku i po unutrašnjosti ijekavskih oaza 10% odlučiše da nam jezik bude IKAVSKO+EKAVSKI =IEKAVSKI kako bismo objedinili sve hrvatske organske govore u jedinstveni standardni jezik u kojemu su nazočili štokavsko-čakav sko-kajkavski oblici i rječnik prilagođeni jedinstvenom hrvatskom nacionalnom standardu stiliziranom prema hrvatskoj Dubrovačkoj književnosti. I tada Tomislav Maretić umjesto: MOGA-L, RADI-L, PI-L, JE-L, BIL, PISAL, ČITAL, SVIET, CVIET, LIEPO, NI, KAK, TAK......vrši korekciju: ,OGA-O, RADI-O, PI-O, JE-O, BI-O, PISA-O, ČITA-O, SVIJET, CVIJET, NI-JE, KAK-O, TAK-O....A Ivan Broz izbacuje pojedine kajkavske i čakavske rieči koje se nalaze i u "Hrvatsko-Ugars koj nagodbi" poput rieči TERI.. Umjesto dotadašnjega dvoslovnoga "DJ" piše se "Đ" a i dvoslovni Hrvatsko-dubrov ački glas "IE" pretvara se u Bosansko-Crnogo rsko "IJE" ! I od tada do danas imamo milijun problema zbog jezika. Nemojmo zaboraviti da ni "Domovinskog rata" nebi bilo da smo imali dovoljno različit svoj jezik !

Prijavi Administratoru

Osvježi listu komentara

Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.

JComments