Zakon o hrvatskom jeziku u okružju novih prijepora

Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske uputilo je početkom kolovoza 2023. godine Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku u saborsku proceduru. Inicijativu za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku treba pozdraviti ne samo zato što takav zakon imaju i druge zemlje nego i zato što Hrvatska, s obzirom na svoju višestoljetnu borbu za vlastiti jezik, treba zaštititi i čuvati blago hrvatskog jezika.

Otkako postoji književni jezik u nekom narodu, otada postoji i taj narod kao afirmirani subjekt u društvu kulturnih naroda”, učio nas je moj prof. Ljudevit Jonke tumačeći da je „književni jezik od svojih početaka u nekom narodu neumorni i neuništivi pratilac glavnih narodnih htijenja, ostvarenja i poraza, kroz čitav narodni razvitak”.

Govorilo se, i knjige su se pisale, na hrvatskom jeziku čakavskim, kajkavskim i štokavskim narječjem. Ante ZuzulHrvatske plemićke obitelji, osobito Zrinski i Frankopan, od 1664. godine, okupljene oko ozaljskoga književno-jezičnog kruga, uz potporu splitskog i dubrovačkog kruga, pokušale su ostvariti hrvatski jezični polustandard za potrebu zajedničke administrativne komunikacije na svim hrvatskim prostorima.

BEČKI KNJIŽEVNI DOGOVOR

Nakon pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. godine pitanje jezika postalo je jedno od važnih političkih pitanja. Borba za hrvatski jezik u okviru državnog uređenja pod Peštom i Bečom, osobito burne 1848. godine, i nametnutog apsolutizma bila je teška borba za hrvatski identitet uz buđenje nacionalne svijesti i beznadnu ideju iliraca o ujedinjenju južnih Slavena.

Godine 1850. Austrija izabire Vuka S. Karadžića da napravi jedinstveni „jugojezik”, pa petorica hrvatskih predstavnika, dvojica srpskih i jedan slovenski potpisuju književni dogovor o zajedničkome standardnom jeziku, tzv. Bečki dogovor. Dogovoru se pristupilo s mišlju i namjerom da su južni Slaveni jedan narod kojemu je potreban i jedan zajednički standardni (književni) jezik s dvama pismima ‒ latinicom i ćirilicom. Odlučeno je da „južno narječje”, tj. ijekavski štokavski govor, bude osnovica tomu zajedničkom jeziku.

Otac Domovine, dr. Ante Starčević, uvidio je ispraznost govora hrvatske inteligencije oko ilirstva, južnoslavenstva, hrvatsko-srpskoga približavanja te se suprotstavlja Bečkom dogovoru i jezičnoj i političkoj koncepciji Vuka S. Karadžića. O Anti Starčeviću Miroslav Krleža napisao je da nitko kao on „tu našu stvarnost nije gledao tako jasno”.

Događale su se mnoge povijesne okolnosti bitne i za jezik – Gajeva reforma 1836. godine, povijesni govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Saboru 1843. godine, Ugarsko-hrvatska nagodba 1868. godine, mađaronska politika bana Khuen-Héderváryja u razdoblju od 1883. do 1903., propast Austro-Ugarske 1918. godine te osobito problematično razdoblje kad Vukov „jugojezik” dobiva vladajući žig stvaranjem Jugoslavije pod srpskom kraljevskom krunom.

Bogata baština hrvatskoga književnog jezika koju su isticali Antun Radić, Vatroslav Jagić i pripadnici zagrebačke filološke škole nije se mogla oduprijeti političkom diktatu novoštokavskog dijalektalnog puritanizma te sprezi vukovske filologije i mađaronske vlasti, kako kaže akademik Radoslav Katičić.

Godine 1913. književnik Jovan Skerlić, sa stavom da su Hrvati i Srbi jedan narod, proveo je među srpskim i hrvatskim intelektualcima anketu s idejom da se postigne jezično jedinstvo tako da Srbi napuste ćirilično pismo, a Hrvati prihvate ekavštinu. Nakon velike polemike s Antunom Gustavom Matošem iznio je pet teza o jeziku, potpuno neznanstvenih i neuvjerljivih, koje su utjecale na daljnje jezične rasprave i prakse.

Na vukovskim načelima nastali su i temeljni priručnici hrvatskoga jezika: Hrvatski pravopis Ivana Broza 1892., gramatika Tome Maretića 1899. te rječnik Ivana Broza i Franje Ivekovića 1901. godine koji su se upotrebljavali na hrvatskom području. A Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, koji je 1877. zacrtao i započeo raditi Đuro Daničić u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, završen je tek 1976. godine.

BELIĆEV PRAVOPIS SRPSKOHRVATSKOG JEZIKA IZ 1923. GODINE

Srpski jezikoslovac Aleksandar Belić načinio je 1923. godine, uz podršku beogradskog dvora i vlade, svoj Pravopis srpskohrvatskog jezika kao jednog zajedničkog jezika. Napustio je umjereni fonološki pravopis Vuka S. Karadžića i opredijelio se za fonetski, zamijenio tradicionalnu gramatičku interpunkciju logičkom, započeo sastavljeno pisanje nećunećešvidjećemo, umjesto rastavljenog ne ćune ćešvidjet ćemo, kako je već početkom XX. stoljeća, u skladu s hrvatskom jezikoslovnom tradicijom, pisao Stjepan Ivšić. Nažalost, i danas neki pravopisi inzistiraju na Belićevu rješenju, potpomognuti utjecajima političkog diktata, a ne znanstvenostručnog konsenzusa. Zbog činjenice da se u jednim školama učilo jedno, a u drugima drugo, 1926. godine u Beogradu je imenovano povjerenstvo koje je imalo zadaću ujednačiti pravopis.

BFM1971

Hrvatski pravopis, (S. Babić, B. Finka, M. Moguš), objavljen 1971, odlukom Komunističke partije zabranjen je i spaljen u Tvornici papira 1972. godine. Hrvatska emigracija objavila je pretisak 1972. u Londonu.
Popularno ga zovu londonac.

Slijedom navedenoga hrvatski pjesnici Tin Ujević, Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža i drugi, poneseni iluzijom o zajedničkom jeziku pisali su ekavske stihove koji su ijekavizirani nakon ubojstva Stjepana Radića u Skupštini u Beogradu 1928. godine. Može se reći, ubojstvom Stjepana Radića ubijeni su svi elementi jugoslavenstva u svijesti hrvatskih intelektualaca tako da više nitko ozbiljan nije želio pisati tim zajedničkim „jugojezikom”. 

Godine 1929. tadašnje Ministarstvo prosvete Kraljevine SHS, nakon Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra, ukida Hrvatski pravopis Ivana Broza i objavljuje Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine SHS te se nameće u svim školama upotreba jednog pravopisa – Belićeva. Hrvatska kulturna i politička javnost nije prihvaćala taj čin posrbljivanja hrvatskoga jezika.

Žestoka unifikacija trajala je do 1939. kad je osnovana Banovina Hrvatska i kad se uvodi Broz-Boranićev pravopis. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske represivnim mjerama kažnjavalo se nepoštovanje „korienskog pisanja”, a Hrvatski pravopis Franje Cipre i Bratoljuba Klaića iz 1941. nije prihvaćen jer je izrađen prema fonološkom načelu. U tijeku i nakon Drugoga svjetskog rata na hrvatskom teritoriju primjenjivao se i Broz-Boranićev pravopis.

NOVOSADSKI DOGOVOR O SRPSKOHRVATSKOM JEZIKU

U Srbiji je preko Letopisa Matice srpske iz Novoga Sada 1953. godine raspisana Anketa o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa na tragu prijašnje Skerlićeve ankete iz 1913. godine.

Pod pokroviteljstvom jugoslavenskoga ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Rankovića organiziran je 1954. „sastanak” jezikoslovaca Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore na kojemu su donijeli odluku o jednom, jedinstvenom jeziku Hrvata, Srba i Crnogoraca – „srpskohrvatskom” – što će iste godine biti ozakonjeno potpisivanjem Novosadskog sporazuma.

Gramatika Babic Tezak

Gramatika hrvatskoga jezika, Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, (S. Težak, S. Babić) objavljen je 1992. i postao ključni priručnik za normiranje hrvatskog standardnog jezika

Nakon nešto više od jednog stoljeća od potpisivanja Bečkog dogovora, sklopljen je 10. prosinca 1954. Novosadski dogovor o srpskohrvatskom jeziku. Naziv hrvatski jezik postupno nestaje s priručničkih naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom hrvatskosrpski jezik ili pak hrvatski ili srpski jezik, a izvan Hrvatske posve dominira naziv srpskohrvatski jezik. Dogovorena je i izrada zajedničkoga pravopisa koja je povjerena komisiji Matice hrvatske i Matice srpske. Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala na ijekavici i latinici pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska na ekavici i ćirilici pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Nakon što je u prosincu 1954. pod političkim diktatom potpisao Novosadski dogovor, prof. Jonke ustao je protiv njega već početkom 1955. godine. Nama studentima na predavanjima u Dvorani 7 na Filozofskom fakultetu 1970. godine prof. Jonke razrađivao je teze o jeziku Jovana Skerlića te komentirao jednu od njih: „Brojem veći i kulturom jači deo našega naroda govori istočnim narečjem i zato ono mora pobediti svako drugo narečje.”

I tada je prof. Jonke odlučno izrekao jednu dalekosežnu rečenicu, kao da je u tom trenutku vidio slobodu hrvatskoga naroda, stvaranje hrvatske države i slobodu hrvatskoga jezika: „Brojem veći kadšto, kulturom jači nikada, i nikada nitko neće pobijediti hrvatski jezik!”

DEKLARACIJA O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA

Hrvatski jezik mukotrpno je putovao prema slobodi, od političkog diktata do jezičnoga unitarizma. Nakon Novosadskoga dogovora nastupilo je veoma teško razdoblje za hrvatski jezik, a nezadovoljstvo je kulminiralo donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 9. ožujka 1967. godine. U donošenje Deklaracije bili su uključeni hrvatski književnici i jezikoslovci, nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim, te ju je potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Zahtijevao se ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života. Deklaraciju su osudile komunističke vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili su sankcionirani. Miroslav Krleža također je potpisao Deklaraciju, zauzevši se tako za zaštitu samobitnosti hrvatskog jezika, ali je u toj sječi glava morao dati ostavku na članstvo u Centralnom komitetu SKH.

Velik je doprinos jezikoslovaca u tome, o čemu Stjepan Babić piše: „Svi su hrvatski jezikoslovci tada težili istom cilju samo su išli različitim putovima, ista strategija a različita taktika, kako bi rekao prof. Brozović. Profesor se Jonke zalagao za pravo varijanata, Brozović da se odmah osvoji što se može osvojiti, a ja za napredak sad korak po korak, sad koračić po koračić, već prema prilikama, važno je da se napreduje.”

Dok je uzgoriti prof. Jonke snagom svoje mudrosti strpljivo i postupno ostvarivao načela i bitne pretpostavke za otkazivanje Novosadskog dogovora stvarajući ozračje za Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika te za početak kraja „hrvatskosrpskoga jezika”, Stjepan Babić je, skupa s Milanom Mogušem i Božidarom Finkom, u tom jezičnom i političkom ozračju oblikovao povijesnu knjigu – Hrvatski pravopis, objavljen u Školskoj knjizi 1971. godine – i tako ostvario najveću pobjedu svoga života. Ne treba zaboraviti da je prof. Jonke bio veoma zaslužan za izdavanje Hrvatskoga pravopisa kojemu je bio i recenzent.

SPALJIVANJE HRVATSKOG PRAVOPISA – LONDONCA ODLUKOM CENTRALNOG KOMITETA

Unatoč tvrdom pritisku jugoslavenskog unitarizma, borba za hrvatska prava i hrvatski jezik nastavljena je u dramatičnim danima trajanja Hrvatskog proljeća. Nakon sloma tog našeg novog nacionalnog preporoda – Hrvatskog proljeća – počela je žestoka represija nad jezikom i knjigama te su donošene političke odluke o spaljivanju knjiga.

zlatni pravopis

Hrvatski pravopis „plavi“ (S. Babić, M. Moguš) usklađen je 2010. sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i dobio je ime zlatni pravopis. Autori su u tom najnovijem izdanju uspješno spojili potrebe hrvatskog standardnog jezika s hrvatskom pravopisnom tradicijom

Evo kako se 11. studenoga 1972. beogradski dnevni list Politika osvrnuo na odluku o spaljivanju knjiga Školske knjige – Hrvatskog pravopisa i Povijesti hrvatskog naroda Trpimira Macana – u Tvornici papira: „Govoreći na sastanku užeg rukovodstva ‘Školske knjige’ u Zagrebu, sekretar Izvršnog komiteta CK SKH Josip Vrhovec je izjavio da primarna funkcija te ustanove za izdavanje udžbenika treba da bude stručno-društvena, a ne isključivo ‘stručna’. Uloga te izdavačke kuće, rekao je on, utoliko je delikatnija što od kvaliteta njenih izdanja zavisi i profil đaka koji završavaju osnovne i srednje škole, javlja Tanjug. Da je CK bio organizovan na pravi način, sigurno ne bi bilo problema sa štampanjem ‘Hrvatskog pravopisa’ koji je završio na smetlištu.”

Iste godine hrvatska emigracija u Londonu napravila je, uz suglasnost Školske knjige, njegov reprint, pa se otada Hrvatski pravopis autora Babića, Finke i Moguša popularno zove londonac.

Tijekom pripreme 5. izdanja Hrvatskoga pravopisa 2000. godine u moj su ured u Školskoj knjizi došli Stjepan Babić i Milan Moguš. Tada mi se akademik Babić obratio riječima: „Novine pišu da Školska knjiga i Goldsteinov Novi Liber pripremaju izdanje Pravopisa hrvatskoga jezika autora Vladimira Anića i Josipa Silića koji nudi neka novosadska pravopisna rješenja. Je li to istina?”

Nakon što sam potvrdio, Stjepan Babić rekao je: „E, ja sada ne dam da Školska knjiga objavi 5. izdanje londonca!” Tada sam Stjepanu Babiću objasnio o čemu je riječ.

Kako je Školska knjiga imala trajna prava za Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, čije postojanje nakon stvaranja hrvatske države 1990. nije više imalo ni razloga ni smisla, Slavko Goldstein je uime Novog Libera došao u Školsku knjigu s viješću da su mu Anić i Silić ustupili svoja autorska prava za taj priručnik. Predložio sam da, iako je to bio prvi pokušaj Goldsteinovog udara na londonac, ako su već Goldsteinu autori ustupili autorska prava, s obzirom na naša trajna prava možemo Anić-Silićev Pravopis hrvatskoga jezika objaviti jedino u sunakladništvu Novog Libera i Školske knjige. Goldstein je prijedlog prihvatio i tako smo zajedno počeli pripremati objavljivanje tog Pravopisa hrvatskoga jezika.

Na to je Stjepan Babić udario šakom o stol i uzviknuo ono svoje poznato: „NE DAM!” i „NE ĆU!” nakon čega sam ja također udario šakom o stol i rekao: „Stjepane, jesi čuvar hrvatskoga jezika, ali nisi njegov vlasnik!” U tako napetoj situaciji ustao je i Milan Moguš te se obratio Stjepanu Babiću riječima: „Stjepane, ja Antu ne razumijem, ali ja Anti Žužulu vjerujem!” Akademik Babić respektirao je Moguševo mišljenje jer mi je nakon toga rekao: „Dobro, onda objavite.

Anić-Silićev Pravopis hrvatskoga jezika objavljen je 2001. te sam na predstavljanju u Hrvatskome narodnom kazalištu, kojemu je bio nazočan i Stjepan Babić, rekao: „Ponosni smo na londonac, ali ovaj pravopis objavljujemo s Novim Liberom jer želimo da i ova knjiga bude prilog hrvatskom pravopisanju, ali nikada više ne želimo govoriti o hrvatskom jeziku iza zavjese postojanja srpskoga jezika.”

Da bi se riješili neki jezikoslovni prijepori, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, odlukom ministra Dragana Primorca, 14. travnja 2005. godine utemeljuje Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika na čelu s akademikom Radoslavom Katičićem.

Iste godine Stjepan Babić, Sanda Ham i Milan Moguš pripremili su Hrvatski školski pravopis, a Ministarstvo ga preporukom odobrilo za uporabu u hrvatskim školama. Tek što je objavljen Hrvatski školski pravopis, Slavko Goldstein je u intervjuu tjedniku Feral Tribune izjavio kako taj pravopis nudi neka „ustaška“ rješenja obrazlažući da Anić-Silićev pravopis nudi prava pravopisna rješenja. Tada su me zvali mnogi novinari i televizija pa sam im objasnio da je sve dotad objavljene pravopise objavila Školska knjiga, pa i Anić-Silićev Pravopis hrvatskoga jezika.

U ljetu 2005., dok sam prolazio ispred hotela Dubrovnik, iz novog dijela hotela izišao je akademik Radoslav Katičić i rekao mi: „Vi! Vi ste, gospodine Žužul, zadužili hrvatski narod! Vi i Školska knjiga napravili ste veliko djelo! Vi ste spasili hrvatski jezik! Vi ste čvrsto čuvali zastavu hrvatskog jezika u svojim rukama i niste dopustili da je uzmu neki drugi. Da ste kojim slučajem Anić-Silićev pravopis prepustili u tuđe ruke, svi bi ostali pravopisi bili proglašeni ustaškim!” Bio sam zatečen njegovim riječima, ali sam u istom trenutku shvatio da je to bio odgovor na sve opasnosti koje je veliki Katičić dobro znao i, kako je sam govorio, nikad se nije dao smutiti.

DOKIDANJE VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

Slavko Goldstein svim se silama trudio i uspio dogovoriti s Maticom hrvatskom izdavanje Hrvatskog pravopisa 2007. godine koji se uopće nije uspio primiti kod jezikoslovaca i stručne javnosti. Taj je Goldsteinov pokušaj bio drugi udar na londonac.

Godine 2010. Stjepan Babić i Milan Moguš priredili su Hrvatski pravopis te ga uskladili sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i dobio je ime zlatni pravopis. No, ni poslije usklađivanja sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika hrvatski jezik nije imao mira.

U trećem pokušaju borbe protiv Babić-Moguševa Hrvatskog pravopisa usklađenog sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Slavko Goldstein, kao savjetnik za kulturu predsjednika Vlade Republike Hrvatske Zorana Milanovića, 2012. godine poduzeo je sve da se napravi neki novi hrvatski pravopis koji bi bio manje hrvatski od londonca. Tako je preko ministra znanosti, obrazovanja i športa Željka Jovanovića raspustio Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika koje je utemeljio ministar Primorac.

O tom nasilju nad hrvatskim jezikom akademik Katičić u svojoj je knjizi Hrvatski jezik napisao: „Na dan 8. svibnja 2012. novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta RH Željko Jovanović ukinuo je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Bez razgovora i suvisla službenog obrazloženja. Opet se politika grubo dohvatila hrvatskoga standardnog jezika baš kad smo bili sigurni u zrelost trenutka da jezik pripada jezikoslovcima a ne politici i izvršnoj vlasti. Kao u doba grofa Khuen-Héderváryja. Ali ne treba se dati smutiti. Svaka sila za vremena. To bar mi dobro znamo!”

skolskipravopis

Hrvatski školski pravopis (S. Babić, S. Ham, M. Moguš) usklađen je 2012. sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i dobio preporuku za uporaba u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske

Nakon ravnateljice Dunje Brozović Rončević ministar Jovanović imenuje Željka Jozića za ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te ga po Goldsteinovoj uputi zadužuje da izradi novi hrvatski pravopis koji će postati obvezatan u svim hrvatskim udžbenicima i školama. Svi su hrvatski nakladnici morali uskladiti sve nove udžbenike s tada nepostojećim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Kako je ministar Jovanović zahtijevao nemoguće, nekoliko je nakladnika, predvođeno Školskom knjigom, podignulo tužbu Upravnom i Ustavnom sudu, a Ustavni sud je 11. srpnja 2013. presudio da se novi udžbenici ne mogu uskladiti s nepostojećim pravopisom te je ministrov akt u cijelosti proglasio ništavnim.

Iz svega toga proizlazi da je pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje djelo političke odluke uzurpatora vlasništva nad hrvatskim pravopisom. To nije odluka struke, znanosti i jezikoslovne slobode, nego znak političkoga monopola i posljedica nasilja nad hrvatskim jezikom.

Nakon objave Institutova Hrvatskog pravopisa ministar Jovanović dokinuo je uporabu u školama odobrenog Babić-Moguševa zlatnog pravopisa te mu je 2013. ponovno oduzeo slobodu. Tada je odlukom ministra bila dokinuta uporaba i Hrvatskoga školskog pravopisa (Babić-Ham-Moguš), također usklađenog sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Dakle, to nije bilo „sređivanje pravopisnoga kaosa”, nego nova pravopisna diktatura, pa stoga s pravom Institutov pravopis nazivaju Jovanović-Jozićevim pravopisom.

KROATIST BAGDASAROV O INSTITUTU ZA HRVATSKI JEZIK

Kroatist Artur Bagdasarov osvrnuo se u medijima ovih dana na rad Instituta za hrvatski jezik, i nastajanje njegovog Hrvatskog pravopisa u sklopu prijedloga novog Zakona o hrvatskom jeziku.

Prvo, Bagdasarov kaže da je Institutov Hrvatski pravopis najavljivan kao neautorski, a poslije su sastavljači bili potpisani, a priručnik su uvrštavali u svoje znanstvene životopise. Drugo, da je prikazivan kao besplatan, a poslije je bio prodavan. „Bivši je ministar pri tom rekao da je objavljen ‘bez ijedne kune troška’, a dobro se zna uz pomoć javnosti, pa i službenih ministarskih isprava, koliko su konkretno novca na njem zaradili. No čak nije stvar u tom koliko su zaradili, neka zarađuju što više, stvar je u tom što se tvrdi jedno, a onda nešto sasvim drugo”, govori kroatist Bagdasarov.

Na tragu takvog načina djelovanja Instituta – tvrdi jedno, a onda nešto sasvim drugo – Bagdasarov podsjeća da se jednako dogodilo i u vezi s prijedlogom Zakona o hrvatskom jeziku. „Isprva su u javnosti izražavali želju izraditi jezični zakon, a nakon određenoga vremena počeli su mu se protiviti. S druge pak strane, njihov je predstavnik uključen u buduće Vijeće za hrvatski jezik koje će, prema postojećemu zakonskomu prijedlogu, administrativno biti smješteno u Institutu. Ako se ne slažu sa Zakonom i izražavaju sumnju u sastavljače toga Zakona, neka svatko sam odgovori trebaju li imati tako veliku ulogu u njem.”

Ne treba zaboraviti da su zaključci Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika bili objavljivani na stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje sve do raspuštanja Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika kada su zapisnici maknuti. Međutim, pod pritiskom stručne javnosti i časopisa Jezik zaključci su vraćeni na mrežne stranice Instituta.

ZAKON O HRVATSKOM JEZIKU U OKRUŽJU APSURDA

Unatoč dokidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika te nastojanju i praksi sad ovako, sad onako Instituta za hrvatski jezik, nisu izbrisani tragovi i rezultati Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Babić-Mogušev Hrvatski pravopis (zlatni pravopis), Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis te Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika – VRH, sa 120.000 riječi, etimologijom i akcentuacijom, kojemu je glavni recenzent akademik Katičić, usklađeni su sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

vrhstandard

Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika – VRH objavljen 2015. godine, a glavni mu je recenzent akademik Katičić, vrhunac je leksikografske produkcije. Usklađen je sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Na 1814 stranica donosi više od 120.000 riječi sa etimologijom i akcentuacijom

Da apsurd bude veći, ima još pitanja! Predviđeno je da u budućem Vijeću za hrvatski jezik sudjeluju predstavnici izdavača koji imaju normativne priručnike. Međutim, postavlja se pitanje gdje je Školska knjiga, kao najeminentniji čuvar hrvatskoga jezika, sa svojim standardiziranim izdanjima 77 rječnika na 23 svjetska jezika, pravopisima i gramatikama sa svim normativnim priručnicima, koji čine najopsežniju jezikoslovnu literaturu u Hrvatskoj?

Zar nije apsurdno da filozofske i učiteljske fakultete zastupa samo predstavnik sveučilišta, a ne njihovi jezikoslovni znanstvenici. Na taj se način zakidaju i sveučilišta i fakulteti čija je struka jezik i obrazovanje. Čudno je i to da su u prijedlogu Zakona udruge i državne ustanove izjednačene, a poznato je da državne ustanove podliježu jednome zakonu, a udruge drugomu.

Apsurd je da se u ovom trenutku, prema prijedlogu Zakona, sva buduća administracija želi dati baš Institutu za hrvatski jezik tako da Ministarstvo znanosti i obrazovanja s hrvatskim jezikom nema ništa. To znači da hrvatska država temeljnu jezikoslovnu glavnicu prepušta Institutu za hrvatski jezik koji će steći monopol za sazivanje Vijeća za hrvatski jezik i normiranje hrvatskoga standardnog jezika u skladu sa svojim Jovanović-Jozićevim pravopisom.

Hrvatska država trebala bi biti jamac hrvatskog jezika, a ne da to prepusti improvizaciji sektaških interesa. Dok je Hrvatska u načelu 1971. godine raščistila sa svim pojmovima jugoslavenstva, jugohrvati i danas žele jezik kohezijskog jugoslavenstva jugojezik i gorljivo se protive donošenju Zakona o hrvatskom jeziku koji nam je potrebniji nego ikada s obzirom na sve jezične, kulturne i odgojno-obrazovne penetracije globalizacijskih tendencija.

IDENTITET I GLOBALIZACIJA

Jezik je temelj nacionalnog identiteta kao što je, na primjer, u Francuskoj. Francuska ima dugu tradiciju reguliranja i odgovorne jezične politike radi zaštite, korištenja i razvoja svoga francuskog jezika. U vrijeme francuskih kraljeva, još u 16. stoljeću, nastao je najstariji zakonski tekst koji je i danas na snazi. Riječ je o uredbi u kojoj se zahtijeva da se svi pravni akti „izgovaraju, bilježe i dostavljaju strankama na francuskom materinskom jeziku, a ne na drugi način”.

Francuskoj akademiji, od njezina osnutka 1635. godine, povjerena je službena misija brige za jezik da „sa svom mogućom pažnjom i marljivošću dadne našem jeziku određena pravila te da ga učini čistim, govornim i sposobnim za bavljenje umjetnošću i znanošću”. Francuska nacija svoje je državno jedinstvo izgradila na jednojezičnosti.

Upravo tako bi i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, i to njezin Razred za filološke znanosti, trebao biti dom i brižni čuvar hrvatskog jezika, u čijem temeljnom aktu i stoji „da skrbi o proučavanju jezika i književnosti”, a ne da to sada bude bez posebne odgovornosti prepušteno Institutu za hrvatski jezik.

Radi svega toga, u vrijeme sveprisutnije globalizacije, trebamo čuvati svoj identitet i sve vrijednosti jezika, kulture i nacionalnog zajedništva. Zakonom o hrvatskom jeziku sačuvat će se blago nacionalnog stvaralaštva, a posebno standardni jezik koji će ovim zakonom regulirati kulturu službene komunikacije koja izražava duh hrvatske nacije.

Ako bi ovako površni prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru bio usvojen, a da nije ponudio promišljena rješenja jezikoslovnih prijepora, rezultati bi mogli biti sljedeći:

  buknut će razdor jezikoslovaca o izboru i primjeni normativnih priručnika kojim će se normirati hrvatski standardni jezik te će nastati nepotrebni dugotrajni jezikoslovni kaos

■  legalizirat će se nasilje i ostavština ministra Željka Jovanovića koji je ukinuo i raspustio Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika

■  ozakonit će se dokidanje nacionalnog blaga ‒ svih rječnika i pravopisnih priručnika, koji su usklađeni sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

■  predat će se briga za hrvatski jezik iz ruku države – Republike Hrvatske – u ruke Instituta za hrvatski jezik koji dugotrajno skriva i ne prihvaća zaključke Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nego afirmira neka Belićeva pravopisna rješenja, što će označavati novu pravopisnu diktaturu

■  morat će svi lektori lektorirati i normirati hrvatski standardni jezik prema nametnutom Jovanović-Jozićevu pravopisu Instituta za hrvatski jezik, „manje hrvatskijem“ od londonca, što bi bilo treće „spaljivanje” te povijesne knjige hrvatskog jezika.

Ante Žužul

Školski portal

 

 

Pet, 12-04-2024, 15:44:59

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.