Jezična pitanja

Splitski odgovor Bečkom dogovoru 

Poduprijet prvacima onodobne slavistike, Bečki književni dogovor - BKD (1850.) obilježio je Vuk St. Karadžić, posebice kada je “nepripremljene Hrvate stavio pred jezične i historijske probleme, koji ni nakon stotinu godina još nisu pred znanstvenim forumom i naučnom metodom definitivno riješeni”. Rečenu tezu, što je u znamenitoj filološko-povijesnoj raspravi Slavistika i Hrvati (Hrvati i filološko-etnički pansrbizam) ispisuje o. Stjepan K. Sakač (1952.), još jednom bjelodano potvrđuje, ovih dana objavljena, nervozna HAZU-ova Izjava o hrvatskom jeziku. Po svemu sudeći, ista je iznuđena skandaloznom provokacijom, najprije Roberta Greenberga te nekidan Wolfa (Vuka) Oschliesa, koji upravo zlokobnim BKD-ovim tragom potiru mogućnost samosvojne hrvatske jezične i, s tim u svezi, nacionalne identifikacije.

U čitavoj toj po koji put uzavreloj, ali promašenoj raspravi (tipa "suri" ili "mrki medvjed", "ne ću" ili "neću"), ima puno važnijih tema o kojima je nužno progovoriti. U afirmaciji je bečkoga srbohrvatskoga dogovaranja ("da jedan narod treba jednu književnost i jezik”), uz manje znanstvene a više ideološke argumente, presudnu ulogu imao Vatroslav Jagić - utemeljitelj moderne slavistike. Naime, u znamenitu članku Naš Pravopis (Književnik, Zagreb, 1864.), taj nesuđeni "Srbin iz Varaždina" raščlanjuje raniji ilirski pravopis i ispravlja ga velikim dijelom u smislu BKD-a. Izim što je raskrstio s ilirskom snovima, Jagić se otada postupno sve više približavao književnom jeziku srbo-hrvatske (vlaške) štokavske ijekavice (“symbolom združenja i pomirenja”), što ga je kodificirala Karadžićeva filologija. Poradi povijesne dalekosežnosti, Jagićeva je afirmacija Karadžićeva modela, što ju je navijestio BKD, kasnije visoko vrjednovana u vodećim hrvatskim jezikoslovno-filološkim krugovima, posebice zavnohovske Hrvatske. Neka to posvjedoči ova mala ad hoc selektivna antologija:

Ta je inicijativa značila vrlo mnogo, jer je “njome ubrzan put izjednačavanja pravopisa i književnoga jezika Hrvata i Srba, koji preko Broza, Boranića i Belića vodi nužno do Novosadskog sastanka o hrvatskosrpskom jeziku i pravopisu. Treba se samo zamisliti kako bi bez Jagićeve inicijative taj čitav put bio usporen” (Lj. Jonke, 1965.).

Na djelu je bila “dubina Vukove genijalnosti”, koji je “najzaslužniji čovjek u historiji sh. jezika”, odnosno “jedna od najvećih ličnosti u kulturnoj historiji južnoslavenskih naroda” (D. Brozović, 1970.).

S tim u svezi, “Zagreb se u XIX. stoljeću sukcesivno odricao prvo kajkavštine, pa zagrebačke škole, pa svojega pravopisa, i to sve samoinicijativno, i ušao je u XX. stoljeće vukovskiji nego ekavska zona istočne varijante” (D. Brozović, 1966.). Pače, Hrvati su i hrvatski jezikoslovci “i danas vjerniji u svemu” Vuku Karadžiću od inih, tako “da nitko od njih ne napušta i ne kani napustiti Vukov pisani uzus” (M. Hraste, 1966.).

Na taj način, Vuk je posmrtno odigrao “važnu ulogu u zadnjoj fazi hrvatske jezične standardizacije”, u čemu je neizbrisiv trag BKD-a (1850.) jer je “umnogome anticipirao razvoj koji je poslije doveo do konačne hrvatske novoštokavske standardizacije, koja je bila dobro izvedena”, budući da je stvarala svijet i utemeljenje nacionalne zajednice “na tlu Hrvatske i u jugoslavenskim okvirima” (R. Katičić, 1985.).

Ipak, punu će afirmaciju BKD (1850.) doživjeti uoči dramatičnog YU-raspada: u Brozović-Ivićevoj encikopledijskoj studiji (1988.), naime, “hrvatskosrpski sudjeluje i kao cjelina naprosto zato što je to ne samo jedan jezik - dijasistem, nego i jedan standardni jezik”. Toj studiji, kao recenzent, Katičić priskrbljuje domet “naše serbokroatistike [koja] daje sintetski pregled kakvog još nigdje nije bilo i koji u više nego samo jednom pogledu nadmašuje sve što je na tom području do sada objavljeno”.

Naposljetku, bečka je okomica neupitna i nakon stvaranja samostalne hrvatske države. Naime, hrvatski su vukovci svojim djelovanjem ipak bili “na objektivnim razvojnim tendencijama hrvatskoga jezika”, tako da “ne treba posve isključiti pravilo quita non movere, tj. to prihvatiti kao svršeni čin fait accompli” (D. Brozović, 1999.).

Toliko o činjenicama koje pokazuju da BKD (1850.) nije nimalo slučajna epizoda, pače njegove su se odluke pokazale dalekosežnim, kao simbol za književno i jezično, a time i političko jedinstvo Hrvata i Srba u budućnosti. Izgubivši genetskolingvistički i sociolingvistički identitet, što mu je priskrbila kvislinška filologija, unutar paradigme Blut und Sprache nacije, hrvatski je narod iz srednjoeuropske izveden u balkansku civilizaciju. I dok je JAZU tako Hrvatsku izvela na Balkan, ne obranivši nacionalni identitet i suverenitet, HAZU je istu ostavila na zapadnom Balkanu. Ovo potonje, kao prilog “haaškoj filologiji i povjesnici”, posebice, utvrđuje balkanska rasna ontologija: “Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta” (D. Brozović, 1999.).

Kao narod, tako Hrvati nisu došli do svijesti svoje političko-kulturne individualnosti, već su ostali na prirodno-bio-loškoj lokalnoj osnovici, kao dio (južno)slavenske mase ("ležeći u sredini između Slovenaca i Bugara"), koju državno-politički treba netko drugi oblikovati. O nasilnoj balkanskoj identifikaciji dramatično svjedoči nimalo balkanafobni, pače multikultni, Jurica Pavičić (2003.). Naime, on iskreno zbori: "Da bih komunicirao i sa svojom kulturom i s ostalim Hrvatima, moram koristiti štokavsku ijekavicu, pobjedničke kulture koja nije moja". Upravo je zato, čini se, Milorad Pupo-vac u Hrvatskom saboru zapažen kao najbolji poznavatelj tzv. hrvatskog standarda; naime, njegova je osnovica (vlaška ijekavica) Pupovcu zavičajni (materinski) govor. S druge strane, Hrvati su jezični unicum, budući da je, kako gorko primjećuje Nives Opačić (2006.), "barem u Europi teško naći narod koji se s više nelagode služi vlastitim jezikom od Hrvata".

Na načelima spomenute ontologije, slavistika funkcionira na većini uglednih svjetskih sveučilišta. Tako i na Bančevu Yaleu, upozorava Slobodan P. Novak, hrvatski se jezik i književnost izučavaju i predaju kao "dio južnoslavenske filologije", tako da njihova izdvojenost iz "južnoslavenskog korpusa nije moguća". Gdje je pozadina te "nemogućnosti"? "Kada bismo bezuvjetno zahtijevali da se srednjojužno-slavenski dijasistem podijeli na, recimo, dva dijela, hrvatski i srpski, onda bi svjetska lingvistika i osobito slavistička znanost, bez sumnje, posve hladnokrvno stavila na jednu stranu dijalekte kajkavskoga i čakavskoga narječja, na drugu torlačke dijalekte i cjelinu štokavskih" (D. Brozović, 2005.). Dakako, lakše se svrstati uz ideološke argumente, što ih u funkciji tuđih kolonijalnih interesa, po mjeri rasne balkanske ontologije, promiče Banac-Novakova filologija na sveučilištu Vale, nego prihvatiti znanstvene argumente sveučilišta u Stanfordu, što su funkciji istine i, s tim u svezi, interesa i emancipacije vlastita i inih naroda (nacija) na ovim turbu-lentnim prostorima.

Naime, kako sam bez odjeka upozoravao ne samo na ovim stranicama, na razmeđi ova tisućljeća, u epohalno-svjetskim genetskim istraživanjima (što su objavljena u prestižnom Scien-ceu, 2000.), u kojima je sudjelovao i aktualni ministar znanosti D. Primorac, znanstveno je obeskrijepljen južnoslavenski rasni mit i, s tim u svezi, pokopan tragičan model kolonijalne nam identifikacije. Temeljem tih istraživanja, na američkom je sveučilištu u Stanfordu napravljena razdioba narodnosnih skupina koje su međusobno sukladne "prema zemljopisnom i kulturološkom aspektu". Na taj način, glede svojih geografsko-kulturalnih sastavnica, zajedno s Poljacima, Ukrajincima i Mađarima, što je i tisućgodišnja zajednička povijest - najzad - i potvrdila, onkraj balkanskog imaginarija, kao politička nacija, Hrvati pripadaju srednjoeuropskim narodima.

Utvrđivanje istine o identifikaciji jednoga naroda, njegove povjesnice, u čemu jezik ima neporecivu važnost, "nosi sa sobom veliku odgovornost", budući da "jednom zatvoreni spozr.a-jni ciklus rađa čvrste temelje vlastite budućnosti koja će, svi se čvrsto nadamo, biti predvidljiva generacijama koje dolaze". Ukratko, ostvarujući hrvatski suverenitet i nacionalni identitet, zaglavljuje Primorac (2003), "prvi put u povijest imamo privilegij odlučivati što s istinom činiti". Tu povijesnu šansu zato ne bi smio propustiti "Drugi kongres hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva", što će se održati u Splitu u svibnju ove godine. Naime, u kolijevci hrvatske države, treba napokon raskinuti s mučnom hipotekom zlokobna Bečkog književnog dogovora (1850.).

Uostalom, rekao bi nepotkupljivi Ante Starčević (1867.), "vreme je da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah". Ni manje, ni više!

Ivan Biondić
Fokus