Donosimo zanimljiv članak o tuđicama, s naglaskom na primjer riječi uputnik, odnosno curriculum, kurikulum, kurikul, u kakvom se sve još već obliku ne pojavljuje u hrvatskoj literaturi. Članak je objavljen izvorno u časopisu "Jezik", koji uređuje prof. dr. Sanda Ham, ugledna jezikoslovka, suautorica, uz akademike Babića i Moguša, Hrvatskoga školskog pravopisa s koji će napokon valjda biti uveden red na području pravopisa. Upravo je prof. dr. Sanda Ham potaknula autorice Dubravku Smajić i Irenu Vodopiju na pisanje članka "Curriculum, kurikulum i kurikul - uputnik", u kojem se zaključuje kako bi na prvom mjestu trebala biti hrvatska riječ uputnik (uputnički); na drugom mjestu prilagođena tuđica kurikul (kurikulni, kurikulski); neprilagođene tuđice curriculum, nepravilno prilagođene tuđice kurikulum - uopće ne bi trebalo biti u hrvatskom jeziku.

Članak nam je proslijedio Davorin Zorko primjećujući sljedeće:

Oni koji žilavo forsiraju "kurikulum", usuprot hrvatskoj tradiciji, usuprot najuglednijim hrvatskim jezikoslovcima i usuprot prosvjetarskoj javnosti, ponašaju se upravo poput tzv. hrvatskih vukovaca s kraja 19. stoljeca.Naime, postoje primjeri kada su, krajem 19.-oga i početkom 20.-oga stoljeća, tadašnji vukovci ismijavali riječi poput "nogomet", "rukomet", "kisik", "vodik", "kolodvor"... pa su se te rijeci ipak ukorijenile u uporabi... Upravo SADA (do kraja siječnja) traje javna rasprava o "Prijedlogu strategije nacionalnoga kurikuluma". Da nije istinito, bilo bi poput parodije - u naslovu uz "nacionalna strategija" stoji nevaljana tuđica "kurikulum". Prispodobivo je sada aktualnome Svjetskome prvenstvu u hendbolu, koje upravo traje.

Srećom, krajem 19.-oga i početkom 20.-oga stoljeća nije prevagnulo "fudbol", "basketbol", "hendbol", "volejbol", "oksigen" itd. što bi bilo po volji tadašnjim vukovcima. Današnji jezikoslovni stručnjaci na to upozoravaju, no "vukovci" ih ismijavaju i tjeraju po svome. Zašto bi, doista, hrvatska istoznačnica "uputnik" bila vrijedna poruge u usporedbi s "kurikulumom"? Nije li to isto kao i sprdati se s "nogometom" i zagovarati "fudbol" ili "soker"? Vrijede li izabranici Slavena Bilića manje zato što su "nogometaši", a ne "fudbaleri" ili "sokeraši"? Vrijedi li nas obrazovni sustav manje, u usporedbi recimo s anglosaksonskim, ako rabi rijec "uputnik", namjesto kod nas ružne i jezično nevaljane riječi "kurikulum"? Da, osim što je ružna, ta tuđica je i jezično nevaljana. Ako je vec tuđica, jezično valjano bi bilo "kurikul". Hrvatska istoznačnica je "uputnik". Glavno je pitanje hoće li sve ovo doprijeti do onih koji donose odluke.  

 

 

 

Curriculum, kurikulum i kurikul - uputnik

Dubravka Smajić, Irena Vodopija, Učiteljski fakultet u Osijeku

 

Hrvatska jezična kultura oduvijek je podrazumijevala težnju prema čistom hrvatskom književnom jeziku, no ipak je dodirom s drugim jezicima u hrvatski jezik još od davnih vremena ulazilo mnogo riječi stranoga podrijetla. Tijekom povijesti najviše nam je stranih riječi dolazilo iz jezika susjednih naroda, odnosno onih s kojima su Hrvati bili, osim teritorijalno ili kulturno, na bilo koji način i politički povezani, a njihovi jezici obično politički nadmoćni u odnosu na hrvatski jezik. Međutim, sve jače nacionalno međuprožimanje koje je zahvatilo Europu i svijet kada je u pitanju način življenja i mišljenja, dovelo je do bezrezervnoga prihvaćanja rječničkih internacionalizama.[1]

O tuđim riječima u hrvatskom jeziku u Hrvatskom pravopisu iz 1971. godine, popularnom londoncu, nalazimo osnovne, opće podatke zašto one ulaze u naš jezik, ali i jednostavan jezični savjet kako se prema njima valja odnositi. Autori tako ističu da 

 „od tuđica nije pošteđen nijedan narodni jezik, pa, dakle, ne može biti ni hrvatski" (Babić-Finka-Moguš, 1971.: 50.).

Međutim, kako svaki jezik prirodno teži primati što manje tuđica i umjesto njih služiti se „riječima narodnoga jezika", autori preporučuju primjenu poznatoga načela:

„Tuđe riječi treba upotrebljavati samo onda kad za pojmove koji se njima označuju nemamo dobrih zamjena u svojem jeziku." (Babić-Finka-Moguš, 1971.: 50.)

Pod tuđim se riječima danas dakako ne misli na usvojenice, riječi tuđega podrijetla koje su si svojom prilagodbom hrvatskom jezičnom sustavu već odavna priskrbile rječnički status domaćih riječi - ne samo da ih prosječan govornik hrvatskoga jezika danas ne osjeća tuđima nego počesto i ne zna da su doista posuđenice. Neki autori takvu vrstu posuđenica nazivaju primljenicama ili posvojenicama.

Zapravo pod tuđim riječima autori Hrvatskoga pravopisa misle na drugu vrstu riječi stranoga podrijetla, odnosno na tuđice - riječi koje još uvijek osjećamo kao nama strane, neprilagođene hrvatskom jezičnom sustavu, iako su već duže vrijeme prisutnice u našem jeziku, ili primjerice na one koje upravo u današnje vrijeme učestalo i velikim brojem ulaze u hrvatski jezik pa ih redovito susrećemo i ne znajući im (pravo) značenje.

Veliki dio takvih riječi ponajprije pronalazimo u stručnom jeziku jer one su mu obično i osnovnom sastavnicom. Kao zanimljiv primjer takvih posuđenih stručnih riječi što su se u novije vrijeme pojavile, valja istaknuti naziv kurikul(um), koji je u suvremenoj pedagoškoj literaturi od devedesetih godina prošloga stoljeća učestao, i to u obliku curriculum, kurikulum i kurikul.

Ako se u traženju značenja navedene riječi zaviri u Rječnik stranih riječi, pronaći će se natuknicu kurikulum, ali ona samo upućuje na podosta čest izraz iz latinskoga jezika curriculum vitae (Klaić, 2004.), kojim se služimo u značenju kratka životopisa. Jednako je tako i u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (ur. Jojić - Ma-tasović, 2002.). U Velikom englesko-hrvatskom rječniku potvrđuje se curriculum u značenju nastavnoga programa (Bujas, 1999.). U Rječniku englesko-hrvatskom, hrvatsko-engleskom s gramatikom (prir. Božić, 2000.) curriculum je plan nastave (visoke škole, fakulteta).

Iz navedenih se objašnjenja ne može razabrati zašto je spomenuta tuđica ušla u stručni jezik kad za nju već otprije postoje uvriježeni hrvatski izričaji, stoga valja dodati i nešto potpunije objašnjenje iz Websterova rječnika:

1. studijski programi koje nudi obrazovna institucija ili jedan od njezinih odjela

2. skup kolegija koji čine područje specijalizacije.

I u ostalim engleskim rječnicima pronalazi se vrlo slično, ali ipak ponešto drukčije objašnjenje:

Uputnik, uputnici („Curriculum, curriculumi")[2] - svi predmeti, tj. kolegiji koji se nude u školi, koledžu ili sličnoj ustanovi, odnosno poseban studijski program za jedan pred-met.[3]

Može se zapaziti i potanje objašnjenje kako je curriculum obrazovni program kojim je utvrđena:

a) obrazovna svrha programa (ishodi)

b) sadržaj, tehnike poučavanja i iskustvo nužno za postizanje svrhe (sredstva)

c) načini pomoću kojih se ocjenjuje jesu li obrazovni ishodi postignuti.[4]

Dodajmo tomu da se u engleskim rječnicima može naći i kratki rječnički zapis koji nas vraća na početno pitanje svrhovitosti uporabe sporne tuđice: curriculum je drugi naziv za nastavni program.[5]

Kao jedno je od cjelovitijih objašnjenja valja navesti i sljedeće:

Uputnik („Curriculum") se općenito odnosi na iskustvo poučavanja i učenja u školi. No nastavnici se koriste tim pojmom na različite načine. Uputnik („Curriculum") se može odnositi na sadržaj poučavanja ili slijed nastavnih predmeta koje učenici prate. Također može opisivati planirani školski obrazovni program ili obrazovno iskustvo učenika. Nastavnici obično razlikuju uputnik („curriculum") koji se poučava i uputnik („curriculum") koji se uči.[6]

Takvo objašnjenje donekle čini razložnim uvođenje novoga pojma kurikul(um) u stručno pedagoško nazivlje jer svojim proširenim značenjem ipak opravdava taj primjer jezičnoga posuđivanja.

Kurikul(um) prodire u pedagoško nazivlje iz engleskoga jezika, ali poznato je kako je izvorno ta riječ latinskoga podrijetla. U Latinsko hrvatskom rječniku stoji da je „curriculum, i, n. utrkivanje, natjecanje, tečaj (nebeskih tijela, života), život, trkalište" (Žepić, 1991.).

Iz svega se navedenoga zaključuje kako je u pitanju nova riječ (iako ne u cijelosti i novo značenje), a ona je potaknula i zanimanje hrvatskih jezikoslovaca, ponajprije onih koji se bave didaktikom i metodikom hrvatskoga jezika - Stjepka Težaka i Dragutina Rosandića. Oni se odlučuju za oblik kurikul, o čemu piše Stjepko Težak:

„Iz indoeuropskoga korijena kers (trčati) izrastao je latinski glagol currere - trčati, teći, htjeti, hrliti, brzati, ploviti, broditi, a od toga višeznačna imenica curriculum: a) trk, utrka, b) tečaj, tijek, c) kola za trku, bojna kola, d) trkalište, jahalište, e) tečaj života, život (prema rječniku Mirka Divkovića, 1900.)." (Težak, 2004.: 87.)

A u Veliku Britaniju curriculum iz latinskoga stiže

„kao otvorena dvokotačna kočija koju usporedo vuku dva konja - preobražena u školski tečaj, a zatim i u nastavni program, iz rimskoga ratnoga uskočila u britanski školski sustav. Da bi se ipak školski tečaj razlikovao od prijevoznoga, Englezi su ih razdvojili oblikom: curricle - opisana kočija, curriculum - školski program" (Težak, 2004.: 87.).

Iz engleskoga pak prodire u njemački i talijanski jezik u značenju nastavnoga programa i nastavnoga tečaja. U prijevodima s engleskoga i njemačkoga na hrvatski u stručni jezik isprva ulazi u obliku kurikulum.

Navedeni je pojam tako ušao i u radove hrvatskih autora s područja pedagoških znanosti, koji se uglavnom opredjeljuju za oblik kakav se susreće u izvornim tekstovima, ali slovopisno prilagođen hrvatskom jeziku (kurikulum). O tom obliku S. Težak donosi sljedeću prosudbu:

„Uvođenje curriculuma/kurikuluma u školsko nazivlje opterećeno je dvojnim pisanjem. Stariji prenositelji grčkih i latinskih imenica i morfološki su ih prilagođivali hrvatskomu jeziku pa su nastavke za muški rod (- os, -us) i srednji (-on, -um) izostavljali (metallon > metallum > metal). Moglo se to učiniti i s imenicom curriculum > kurikul te bi i pridjev bio kurikulni, ali ljubiteljima tuđega draži je duži kurikularni." (Težak, 2004.: 88.)

D. Rosandić u knjizi Kurikulski metodički obzori, objašnjavajući naziv piše u izvornom obliku curriculum navodeći ujedno i tumačenje pojma kako ga shvaćaju različiti autori. Govori o teoriji curriculuma koja postaje znanstvena teorija. Rosandić navodi autore koji su dali svoj prinos teoriji curriculuma. Iako su spomenuti brojni autori, možda je dovoljno navesti „da se o curriculumu može govoriti samo onda kada se u paradigmu uključuju

"što" (sadržaj), "zašto" (cilj) i "kako" (metodički model). Izostavljanjem bilo kojeg spomenutog elementa iznevjerava se curriculum." (Rosandić, 2003.: 10.)

U tekstu se ističe kako se u teoriji razgraničuju pojmovi program i curriculum te kako je potonji širi pojam od programa i temelji se na znanstvenoj osnovi.

Isti će se autor u svojoj sljedećoj knjizi u podnaslovu Jezični i književni odgoj u nacionalnom kurikulu ipak opredijeliti za oblik kurikul, koji je morfološki i slovopi-sno prilagođen hrvatskom jeziku (Rosandić, 2005.: 153.). Naime, zbog neprovođenja slovopisne i morfološke prilagodbe uključivanjem u jezik koji je primatelj izvorni bi oblik curriculum ostao trajno leksičkom neprilagođenicom, odnosno nikad ne bi postao primljenicom u hrvatskom jeziku (Stolac, 1997.: 97.), stoga Rosandić napušta taj oblik prihvaćajući prilagođeni kurikul.

U didaktičkoj se literaturi daje objašnjenje pojma kurikula, a morfološki i slo-vopisno ta se riječ potpuno neujednačeno trooblično uporabljuje, što će i potvrditi pregled radova koji slijede.

Autor Didaktike F. Jelavić poglavlje u svojoj knjizi podnaslovljava Nastavni kurikulum i u njemu daje opsežno objašnjenje toga pojma:

"Preneseno na nastavu, curriculum označava (znanstveno, stručno-didaktički osmišljen, obrazložen) tijek poučavanja (didaskein/grč.) i učenja, tj. "metodu" (meta, hodos) - racionalan postupak orijentiran na postignuće i odgoj." (Jelavić, 1997.: 161.)

U malom rječniku, didaktičkih pojmova u Didaktici L. Bognara i M. Matijevića donosi se sljedeća definicija:

„CURRICULUM - pedagoški pojam koji obuhvaća definirane ciljeve i sadržaje učenja, metode, situacije i strategije, te načine evaluacije. Katkad se ovim izrazom misli samo na nastavni plan i program. U američkoj pedagoškoj terminologije pojam curriculum sadržajno pokriva približno ono što u europskoj literaturi označava izraz didaktika." (Bognar i Matijević, 2005.: 401.).

Među prvim je hrvatskim (pod)naslovima koji su se odnosili na kurikul i Reforma škole razmatrana s pozicije curriculuma, iz kojega se razabire da se autor odlučio pojam pisati kao tuđicu curriculum preuzetu iz engleskoga i njemačkoga jezika (Poljak, 1990.).

Neki naslovi monografski obrađuju pitanja vezana uz kurikul, kao što je to u prijevodu s engleskoga Kurikulum - temeljni pojmovi (Marsh, 1994.) ili pak najnoviji naslov Kurkulum, koji objedinjuje priloge hrvatskih pedagoških stručnjaka (ur. Previšić, 2007.). U Predgovoru N. N. Šoljana i Uvodu urednika V. Previšića rasvjetljava se kurikul-ski pristup kao i projekt Zavoda za pedagogiju Filozofskoga fakulteta Metodologija i struktura nacionalnog kurikuluma. Urednik V. Previšić u svom radu Pedagogija i metodologija kurikuluma navodi pojmovna, povijesna i teorijska objašnjenja, dajući popis, kako kaže, nerijetko suprotstavljenih polazišta i ishodišta. Sam autor donosi sljedeću definiciju:

„Kurikulum je skup planiranih i implicitnih odrednica koje usmjeravaju odgojni i obrazovni proces prema zadacima i sadržajima koji su dosljedno izvedeni iz cilja te upućuju na organizacijske oblike i načine rada postupke provjere uspješnosti u zavisnosti od mnogobrojnih procesnih faktora i okolnosti." (ur. Previšić, 2007.: 20.).

U zborniku radova Kurikulum (ur. Previšić, 2007.) autori se uglavnom odlučuju za oblik riječi kakav je u naslovu, ali uočava se i dvojnost pisanja: kada jedan od autora sam govori o navedenom pojmu, piše ga kao kurikul, u dijelu teksta kada se poziva na strane autore (a nije doslovan navod) služi se u oblikom curriculum (ur. Previšić, 2007.: 75.).

U zborniku radova Dijete, odgojitelj i učitelj (ur. Bacalja, 2004.) tri se autorice bave tim pitanjem, pri čemu se jedna služi izrazom kurikulum, a dvije oblikom kurikul.

Pretraživanje knjižničnoga kataloga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu prema ključnoj riječi kurikul(um) dalo je još šezdeset naslova u kojima je naveden spomenuti pojam (kao predmetnica potvrđuje se samo kurikulum). Zapaženo je kako je samo u četiri potvrde oblik kurikul, a u svima ostalima kurikulum. Naslov u kojem se potvrdio preporučljiviji oblik kurikul ponekad čak pogrješno navode u popisima literature pretvarajući oblik kurikul u kurikulum. U dvama naslovima pojavljuje se pridjev lika kurikulumski, u trima kao kurikularni, a u jednom kao kurikulski. Dakle, ni jednom se ne javlja kurikulni, kako predlaže S. Težak.

U pedagoškoj je literaturi još mnogo tekstova u kojima je riječ o kurikulu, a koji nije izrijekom spomenut u naslovu (iako se sam pojam spominje u tekstu bilo u obliku kurikul ili kurikulum).

Internetska pretraga daje ponešto drukčije rezultate od prethodno navedenih. Naime, mrežni pretraživač pokazuje da se izraz kurikul potvrđuje čak u 21 tekstu raznih autora, odnosno bitno više u odnosu na izraz kurikulum, koji se potvrđuje u 15 različitih tekstova. Zapaža se i izvorni lik curriculum u četirima tekstovima, a u jednom i lik curricul.

Posebno je važno istaknuti kako mrežni pretraživač pokazuje da supostoji i treći izraz, i to domaća, hrvatska inačica kojom se zamjenjuje latinizam iz engleskoga jezika, a to je riječ uputnik, koja se potvrđuje u 8 tekstova. Osim što ju nalazimo u tekstu programa nastave vjeronauka te zdravstvenoga odgoja, zanimljiv je podatak da se uputnik ponajčešće spominje na službenim stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa,[7] gdje se donosi i objašnjenje značenja toga novoga izraza:

„Sama riječ uputnik (latinski: curriculum, slovenski: učni načrt) upućuje sve subjekte odgojno-obrazovnog procesa na to:

• što se uči i zašto;
• kako se uči;
• kada se uči;
• gdje se uči."[8]

Uočljivo je kako se ni slovenski jezik ne služi tuđicom, već za nju ima domaći dvo-člani izraz. U jednom od tekstova izraz uputnik pojavljuje se isključivo radi isticanja kako se između njega i kurikul(uma) isključuje bilo kakav sinoniman odnos:

„Kurikulum nije uputnik. Odgojno-obrazovni kurikulum je daleko širi od nastavnog plana i programa."[9]

No iz svega naprijed navedenoga jasno je da ni uputnik kao ni kurikul(um) ne označavaju samo nastavni plan i program. Drugim riječima, u pitanju je novi sadržaj i da bi se stvorio novi znak, potrebno mu je pridružiti i novi izraz, a to je uputnik kao hrvatska inačica izraza kurikul(um), pa onda između tih dvaju izraza doista i postoji sinonimija. Inače uputnik ne nalazimo u suvremenim rječnicima, bilježi ga Akademijin rječnik, ali u značenju „onaj koji šale uputnicom novac", uz napomenu da jednako ima i Bogoslav Šulek. Kako se danas u tom značenju uputnik više ne rabi, prihvatljivo je iskoristiti njegov drukčiji opći sadržaj - skup svih uputa o čemu, i to na jednom mjestu - i u tom ga smislu uključiti u pedagoško nazivlje kao zamjenu za kurikul i kurikulum.

„Prije nego što uđu u leksički sustav jezika primaoca, sve posuđenice prolaze razdoblje kada osvajaju svoje mjesto u mikrosustavu leksika toga jezika." (Štimac, 2003.: 94.)

Cjelokupni navedeni podatci pokazuju kako je kurikul(um) „osvojivši svoje mjesto" velikim dijelom ušao u pedagoško nazivlje, ali ni uputnik za njim mnogo ne zaostaje, jer kako ista autorica zaključuje, „porast posuđenih riječi u nekome jeziku dovodi do težnje za čistoćom" (Štimac, 2003.: 95.).

Na jezikoslovnim je i pedagoškim stručnjacima da usuglase svoja mišljenja glede odabira jednoga između triju (katkada i četiriju) spomenutih ponuđenih naziva. Pri tome se prije svega valja voditi kriterijem autohtonosti i proizvodne plodnosti, koji dokazuje da su mnoge strane riječi u suvremenom hrvatskom jeziku uglavnom neprimjerene i nepotrebne, a kada posuđivanje uzme pretjeranoga maha, čemu smo trenutačno u hrvatskom jeziku i sami svjedoci, tada se nikako ne može reći da je ono jedan od načina bogaćenja rječnika. Tako se stoga sam od sebe nameće naziv uputnik kao najprikladniji odabir. Uza nj ne će biti na odmet isprva u zagradi navesti i izvorni naziv, kako to već i nalazimo u nekim stručnim tekstovima, jer će se tako premostiti sadašnju modu bezrezervnog prihvaćanja tuđica, a osnažiti primjenu načela poticanja hrvatskoga jezičnoga osjećaja

„koji traži da najprije ispitamo svoje jezične mogućnosti, a tek kad nas one izdaju, da onda posegnemo za tuđicom" (Babić, 2004.: 222.). 

Ukoliko se rješenje dosadašnje neujednačenosti uporabe odgađa, nakon nekog vremena teško će se tuđice zamijeniti bilo kojom drugom hrvatskom riječju ili izrazom. U takvom slučaju, ako se mora prihvatiti tuđa riječ, onda se nikako ne bi mogao preporučiti oblik neprilagođen hrvatskom jeziku. Kao što su latinske riječi metallum, elementum, kriterium, pactum izgubile latinski nastavak -um i postale u hrvatskom jeziku metal, element, kriterij, pakt, tako se onda preporučuje oblik prilagođen morfološki i slovopisno hrvatskomu jeziku, a to je kurikul i iz njega izveden pridjev kurikulni ili kurikulski, ali samo ako nemamo drugoga izbora i ne postoji valjana hrvatska riječ.

Dakle, na prvom bi mjestu trebala biti hrvatska riječ uputnik (uputnički); na drugom mjestu prilagođena tuđica kurikul (kurikulni, kurikulski); neprilagođene tuđice curriculum, nepravilno prilagođene tuđice kurikulum - uopće ne bi trebalo biti u hrvatskom jeziku.

 

 

 

[1] Ističući kako su se puristi najustrajnije bavili pitanjem stranih riječi u hrvatskom jeziku, odnosno posuđivanjem riječi i posuđenicama, Vlatka Štimac navodi da „ovisno o povijesnome kontekstu domaćom su riječju puristi nastojali zamijeniti riječ posuđenu iz turskoga jezika, njemačkoga, talijanskoga ili latinskoga; iz ruskoga, ponovno njemačkoga, a počekom devedesetih godina 20. st. - iz srpskoga jezika. Na kraju, s danas najbrojnijima među novijim posuđenicama iz (američkoga) engleskoga jezika ili anglizmima ulazimo u doba globalizacije." (Štimac, 2003.: 94.) 

[2] U zagradi je izvorni, neprevedeni izraz curriculum; ispred zagrada je prevedeno u skladu s onim što autorice u ovom radu i predlažu - da se umjesto curriculuma (kurikuluma i kurikula) upotrijebi hrvatska riječ uputnik. Inače, u radu se donosi slobodan prijevod s engleskoga jezika za objašnjenja pojavnice curriculum iz navedenih rječničko-enciklopedijskih izvora.

[3] Cambridge Dictionary of American English (2000.), Cambridge Universsity Press.

[4] Webster's New Collegiate Dictionary (1977.), Springfield Massachustts. U.S.A. G & C Merriam Company.

[5] Jack C. Richards, John Platt, Heidi Plat (1992.), Longman Dictionary of Language Teaching and Applied Linguistics, Longman.

[6] The World Book Encyklopedia (1998), Ci-Cz, Volume 4, Chicago, London, Sydney, Toronto: World Book, INC. 

[7] Riječ je o sljedećim tekstovima: Vodič kroz Hrvatski nacionalni obrazovni standard za osnovnu školu, Zagreb, 2005.; Srećko Listeš, Temeljna načela hrvatskoga nacionalnog obrazovnog standarda; Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. - 2010.

[8] Vodič kroz Hrvatski nacionalni obrazovni standard za osnovnu školu, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Zagreb, 2005., str. 33. 

[9] U tekstu Uloga školske knjižnice u nacionalnom kurikulumu za obvezno obrazovanje u Hrvatskoj (Dijana Vican). 

 

Literatura

Babić, Stjepan, Finka, Božidar, Moguš, Milan (1971.), Hrvatski pravopis, Zagreb, Školska knjiga

Babić, Stjepan (2004.), Hrvanja hrvatskoga, Zagreb, Školska knjiga

Božić, Damir (prir.) (2000.), Rječnik englesko-hrvatski, hrvatsko-engleski s gramatikom, Split, Knjigotisak

Bujas, Željko (1999.), Veliki englesko-hrvatski rječnik. Zagreb, Nakladni zavod Globus

Jojić, Ljiljana, Matasović, Ranko (ur.) (2002.), Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, Novi Liber

Klaić, Bratoljub (2004.), Rječnik stranih riječi, Zagreb, MHZ Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1971.), sv. 82., Zagreb, JAZU

Rosandić, Dragutin (2003.), Kurikulski metodički obzori. Zagreb: Školske novine.

Rosandić, Dragutin (2005.), Hrvatsko školstvo u okružju politike. Zagreb: Školska knjiga.

Stolac, Dijana (1997.), Tuđice i primljenice u dijalektu i standardnom jeziku. Hrvatski dijalektološki zbornik, 10.: str. 93. - 98.

Štimac, Vlatka (2003.), Anglizmi u jezičnim savjetnicima, Jezik, god. 50., br. 3., str. 93. - 102.

Žepić, Milan (1991.), Latinsko hrvatski rječnik, Zagreb, Školska knjiga. Težak, Stjepko (2004.), Hrvatski naš (ne)podobni, Zagreb, Školske novine. 

 

Dubravka Smajić, Irena Vodopija, časopis Jezik

{mxc}

Pet, 20-09-2019, 10:32:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.