Akademik S. Babić - O Londoncu

O autorima Hrvatskog pravopisa 

Meni je teško braniti Hrvatski pravopis jer sam jedan od njegovih autora, ali moram jer se u prigovaranju navodi koješta, samo da se prigovara ne misleći koliko je što opravdano, a koliko nije. A i dužnost mi je braniti svoje djelo, iako nije onako moje kao što je npr. moja Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku.

Prvi je prigovor autorima Hrvatskoga pravopisa da se otimamo da mu mi budemo autori pod svaku cijenu. A mi niti smo se otimali niti smo tražili da budemo autori, nas je, nije presmjelo reći, odabrala povijest, i to u teškim prilikama za hrvatski narod. Pisao sam vjerojatno o tome i bojim se da ne ponavljam što sam već rekao, ali ne mogu istraživati što jesam, a što nisam pa ću reći osnovno.

Kad se 1971. malo osmjehnula sloboda, odmah smo se mi jezikoslovci stali dogovarati što nam je najpotrebnije. Tada smo bili složni, a ne kao sada, rogovi u vreći. Najprječom potrebom ocijenili smo izradu rječnika, sa Školskom knjigom sklopili ugovor i marljivo počeli raditi. Drugo je djelo, po nekima i prvo, trebao biti pravopis. Znajući da oba djela mogu naići na političke mine, predlagao sam da najprije radimo gramatiku. U rječniku trebaju biti riječi kao socijalizam, komunizam, kapitalizam, domobran, ustaša, partizan, časnik, oficir, Isus, hostija... i kako ih god obradili, netko će biti krupno nezadovoljan, pravopis kakav god bio, dočekat će ga na nož, radimo najprije gramatiku. Ako u njoj naiđemo na kakav nezgodan primjer, lako ga je bez štete za cjelinu izostaviti. Da, rekli su drugi, ali gramatika treba biti pisana nekim pravopisom, dakle najprije treba pravopis. Tako smo se odlučili za pravopis. Profesor Jonke, koji je tada imao glavnu ulogu u Hrvatskome filološkome društvu, Matici hrvatskoj i Institutu za jezik pošteno je rekao da je on pisao prijašnji i da ne može ovaj i predložio nas trojicu, S. Babića, B. Finku i M. Moguša, koji smo bili i urednici Jezika i spremni za pravopisni posao. Dakle nismo mi birali sami sebe. Dali smo se žurno na posao i marljivo ga u kratkome roku završili, djelo je tiskano, ali prije uveza nastao je zaplet, i 1972. oko 50 000 neuvezenih primjeraka završilo je u grotlu Zagrebačke tvornice papira. Jedan od uvezanih primjeraka dospio je u London i tamo je tiskan, u dva izdanja, zato nazvan londoncem, prodirao u domovinu i po partijskoj ocjeni tu vršio diverziju. Da ju suzbije, Partija je od katedre naručila drugi. Ne ulazeći u zbivanja u međuvremenu, kad je nastala slobodna hrvatska država, jasno je da je bio pritisak da londonac bude tiskan u Hrvatskoj. Pritisak je bio tako velik da se nije moglo pričekati ni da priredimo novo domovinsko izdanje, nego je izašao pretisak. Nakon toga priredili smo novo izdanje, koje je izašlo 1993. i nazvali smo ga 2. izdanjem. Odmah moram reći da ono nije bilo autorsko djelo u pravom smislu te riječi, autori su samo obradili društvenu narudžbu. Najprije smo ispitali javno mnijenje u kojem smjeru žele da se hrvatski pravopis usavršava, tražili mišljenje kulturnih ustanova, uzimali u obzir stručne rasprave, savjetovali se s kolegama, i onda usavršavali londonac. Treće smo i četvrto izdanje nešto dotjerali jer društvo nije bilo spremno na oštre promjene, kojih ionako nije bilo mnogo. Tek smo peto izdanje napravili takvim da smo došli do granice koju treba da ima hrvatski pravopis, tj. da bude onakav kakvim bi bio da nije bilo političkih presezanja u pravopisnu problematiku. Neke smo dotadašnje navike morali prihvatiti. Dakle po svojem sadržaju i po svojim pravilima, Hrvatski je pravopis društveno djelo, a autorski je samo po načinu obrade. Po tome se razlikuje od svih drugih hrvatskih pravopisa.

I na kraju, iako nije na posljednjem mjestu, moram reći da smo u cijelo djelo uložili velik napor, velik posao, svoje stručno znanje i u tome gotovo tridesetogodišnjem radu stekli veliko iskustvo. Neka smo izdanja radili i po četiri do šest mjeseci. Šteta je sve to jednostavno baciti kroz prozor da neki mladci zbog nečijega hira opet počinju iz početka.

akademik Stjepan Babić
Fokus