Hrvatski jezik

Nedavno je hrvatsku javnost „bombardirala“ vijest o presudi Suda u Strasbourgu u vezi sa slučajem „Jerneja iz Darde“ – Mile Novakovića. Neki su mediji slavodobitno prenijeli tu vijest potičući kod ljudi stid što Mile Mamic2imaju svoju državu, svoj jezik i što su pripadnici drevnog naroda na ovim prostorima. Zaboravljaju da smo i mi imali svojih „jezičnih Jerneja“, pa i mučenika. Kao humanistu i kršćaninu žao mi je toga nesretnog čovjeka (ako je u pitanju jedna, i to možda dvojbena riječ) kao i svakoga čovjeka koji trpi nepravdu. Moje su simpatije uvijek na strani gaženih, ugnjetavanih, mučenih, prognanih.

I Šenoine su simpatije potpuno na strani Matije Gupca: „A ti, hrvatski sivi sokole moj, uzmi ovu ružu, za klobuk je djeni, i ponosi se njome pred svijetom i vijekom!“ Ne ću govoriti o presudi Suda u Strasbourgu, ali sam siguran da ne bi tako presudio da se je to dogodilo u Francuskoj. Znam i to da je bilo dobre volje i više razbora s obje strane, ne bi trebalo ni prosvjetne inspekcije, a kamoli tolikoga povlačenja po sudovima. Žao mi je što neki tu presudu koriste za psihocid nad hrvatskom državom, narodom i jezikom. I tragikomično pade prva žrtva tih paranoidnih napora, a nema tko o tom nesretnom slučaju napraviti film: Čovjek čvrsto i definitivno odlučio „silovati“ svoje hrvatske studentice i studente svojim predavanjima na „usiljenom“ srpskom jeziku. Ognjen Sviličić da je i zagovornik jezičnoga jedinstva hrvatskog i srpskog Tomo Maretić umislio da zna srpski, pa je vrlo oštro kritizirao Ristić-Kangrgin Rečnik srpskohrvatskog i nemačkog jezika, ali ga je Jovan Ristić razočarao: „Tomo Maretić ne zna srpski.“ A Sviličić misli da zna.

Kao jezikoslovac terminolog, stručnjak za hrvatsko pravno i kršćansko nazivlje, nekadašnji prevoditelj Službenoga lista sa srpskoga na hrvatski i sudski tumač za bošnjački, slovenski i srpski, dugogodišnji stručni član Odbora za zakonodavstvo u Saboru Republike Hrvatske, jedan od urednika časopisa Jezik tri desetljeća, član Vijeća za normu JEzikhrvatskoga jezika u u oba saziva, djelatnik Zavoda/Instituta/ za /hrvatski/ jezik u vrlo teškim vremenima imam što reći o aktualnim pitanjima u vezi s hrvatskim standardnim jezikom, kao jednoj od tri bitne sastavnice hrvatskoga identiteta.

Na mnogim sveučilištima u Njemačkoj, pa i u Inštitutu za slovenski jezik Frana Ramovša osudio sam se govoriti hrvatski. I još su mi platili. Doduše, ponekad sam upotrijebio i po koju srpsku riječ jer sam govorio o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika. Po potrebi sam se poslužio kojim njemačkim i slovenskim primjerom.

Više od 20 godina vodio sam Školu hrvatskoga jezika za strance i potomke hrvatskih iseljenika. Imali smo studente od 7 do 77 godina. Može se i u starijoj dobi učiti i naučiti hrvatski jezik ako je čovjek motiviran. Dirljivo je bilo ponekad raditi i sa starcima koji su s ljubavlju došli učiti jezik svojega djeda ili bake.

Presuda suda u Strasbourgu o žalbi Mile Novakovića izaziva u hrvatskoj javnosti, pa i u meni, vrlo raznovrsne osjećajne (emocionalne) i znanstvene (racionalne) reakcije, promišljanja, sjećanja. Ne mogu se ne sjetiti mnogih hrvatskih Jerneja koji su uzalud tražili pravdu dok nije bilo Strasbourga, i često platili glavom (fra Filip Grabovac, dr. Ivan Šreter, Blaško Grce, Danijel Alerić, dr. Ante Sekulić i mnogi drugi.). Znam puno ljudi koji su trpjeli nepravdu zbog svojega hrvatskog jezika. Kao svjedok vremena i sudionik u prepucavanju, sukobu jezičnih politika napisao sam dosta radova. Imam o tom nekoliko jezikoslovnih članaka koji bi za ovu priliku bili vrlo zanimljivi i poticajni.

Ključ za razumijevanje ukupnih hrvatsko-srpskih odnosa

Najbolji poznavatelj Hrvata i Srba i njihova odnosa prema mnogim pitanjima, vrijednostima i sl. jest Antun Gustav Matoš, koji je u Srbiji dobio politički azil kao vojni bjegunac iz austrijske vojske. Upoznao ih je u dušu i evo što kaže: RH Srbija“Oni su realisti, a mi idealisti, i to najviše kad mislimo da to nismo. Oni često i Hrvatsku smatraju srpskom zemljom, dok Hrvati Srbije ne smatraju zemljom hrvatskom.“

Tu je ključ za razumijevanje ukupnih hrvatsko-srpskih odnosa. Sličan primjer imamo u slavenskom svijetu: Česi i Slovaci. Slovaci su idealisti poput nas, ali su njihovi „Srbi“ razumniji, mekši. Zato su se oni politički razdružili na kulturan način. Velika je šteta što se Srbi i Hrvati nisu razdružili na takav način. To bi bila sreća i za moga nesretnog imenjaka Milu Novakovića i sve nas. Ukratko bih podsjetio na neke važnije činjenice:

1. Velikosrpska agresija na hrvatski jezik počela je 1849. tvrdnjom Vuka Stefanovića Karadžića krivom tvrdnjom da su svi štokavci Srbi. (Na tom plagijatu neounitaristi grade teoriju o zajedničkom „štokavskom“ jeziku.)

2. Na toj krivoj tvrdnji nastao je velikosrpski program (Načertanije) u 19. stoljeću.

3. Hrvatski narod u obje jugoslavenske tvorevine pretrpio je jako jezično i nacionalno nasilje.

4. Prije stvaranja NDH izišla je knjiga Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (Zagreb, 1940.) P. Guberine i K. Krstića.

5. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) bila je prvi opravdani organizirani otpor tom jezičnom nasilju u socijalističkoj Jugoslaviji.

6. Na toj Karadžićevoj tvrdnji izgrađen je i nedavni plan o stvaranju „velike Srbije“ i poduzeta krvava velikosrpska agresija, razarana Hrvatska i Bosna i Hercegovina, provođeno etničko čišćenje genocidom ili progonom, uništavane crkve, kulturni spomenici i drugo.

7. Crta Virovitica-Karlovac-Karlobag, koja je zapadna granica štokavskoga narječja, trebala je ujedno biti i zapadna granica te „velike Srbije“. Agresija na Sloveniju je obustavljena jer to nije „štokavska“ država.

8. I što je najgore: Za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu nije gotovo nitko odgovarao. Nakon poraza u Oluji Srbija i srpski narod nisu platili ratnu štetu niti su prošli prijeko potrebnu katarzu (=čišćenje, prosvjetljenje). Upravo zato snivaju nove snove kako bi neostvareni plan postigli na perfidni diplomatski način.

9. Preduvjet za to je konsenzus o građanskom ratu i izjednačavanju krivnje; a svi znamo da se rat nije vodio u Srbiji.
10. Zato je teško razumjeti da jedna samoorganizirana skupina ljudi može ponovno ponuditi tako nešto na ovim prostorima na jezičnom planu nakon svih laži, prijevara i obmana.

Živo iskustvo

Osvijetlit ću to živim iskustvom, svojim i svojih prijatelja i poznanika.

1. Moj kolega i prijatelj Danijel Alerić bio je u JNA vodnik. Došao je pukovnik, a on je vod postrojio i zapovjedio: „Pozdrav na lijevo!“ Na to je pukovnik rekao: „Ostav!“ Kolega je ponovno zapovjedio jednako, a pukovnik opet poništio Hrvatski jezikrekavši: „Druže vodniče, ne kaže se: „Na lijevo!“ nego: „Na levo!“ A moj hrabri kolega je rekao: „Druže pukovniče, po Ustavu SFRJ može jedno i drugo …

2. Jedan vojnik pita desetara: „Druže desetaru, je li bolje mlijeko ili mleko?“ A desetar, jekavac, musliman, bez neke naobrazbe, mudro odgovara: „Dobro je jedno i drugo, ali je mleko kulturnije.“ A koliko je bilo takvih zapovjednika na svim razinama!?

3. Moja je jedna „koleginica“ predavala u jednoj zagrebačkoj gimnaziji Književnost (kratica K), da se ne bi slučajno imenovalo hrvatski jezik. U toj je gimnaziji za povijest bila kratica I (pa se ti misli). Bila je i kratica H, ali za kemiju jer je to njoj bila hemija. Bilo je to u Zagrebu, u Hrvatskoj, nakon sloma Hrvatskoga proljeća, godine gospodnje 1973. Ta je „koleginica“ učenicima precrtavala izrazito hrvatske riječi općina, uopće, povijest… i upisivala „pravilne“. Bila je to čudna metoda učenja hrvatskoga jezika – metoda precrtavanja i supstitucije. Toliko ih je dobro uvježbala da me je jedan učenik pitao:“Druže, smijem li zadaću iz latinskoga pisati ćirilicom?“ (Šteta što u toj školi nije radio Jurica Pavičić i njegov branjenik, a moj imenjak, nesretni Mile Novaković. U toj je školi bio i naš nekadašnji ministar obrane Jozo Radoš, a ja sam mu bio profesor latinskoga jezika. Doduše tražili su profesora partijca (nije morao biti i Srbin), i eto, dobili mene jer sam bio „rijetka zvjerka“ i morali me uzeti da bi gimnazija imala latinski jezik, a hrvatski nije smjela imati. Hrvatski je bio precrtani.

4. Izgleda da je (ne)spomenuta „koleginica“ bila vrlo utjecajna, možda je i trgovala utjecajem, ali onda to nije bilo zabranjeno. Njezinom se metodom precrtavanja i supstitucije služio i urednik sarajevskog Oslobođenja. Saznao sam to na „Simpozijumu o jezičkoj situaciji u Bosni i Hercegovini“ malo prije raspada Jugoslavije. Tada je Filip N., Hrvat, novinar Oslobođenja, pred svima posvjedočio da je on na takav način učvrstio svoje znanje iz hrvatskoga jezika: „Filipe, ono što je precrtano, to je tvoje, hrvatsko!“ Nema razloga da ta metoda ne bi bila uspješna i u drugom smjeru, da na taj način čovjek (pa i u starijoj dobi) može učvrstiti svoj srpski, a ujedno, usput naučiti i hrvatski. Dva zeca jednim hitcem. Mogao je tako i Jernej iz Darde. Šteta što nije.

5. Ljilja Vokić je davno u „svojoj“ Hercegovini predavala Materinski jezik i inspekcija joj prigovorila da „premalo miješa“. Idealno bi bilo hrvatski i srpski toliko izmiješati da nitko ne zna kojim jezikom govoriš, ali „da te ceo svet razume“. Čisti srpski je bilo poželjno, miješanje se uvjetno preporučivalo, a čisti hrvatski ni za živu glavu. Upravo tako!

6. Dr. Ante Sekulić, „otac“ bačkih Hrvata natjecao se u Institutu za jezik. Tražili smo doktora slavistike/kroatistike. Bio je snažan politički pritisak da ne smijemo izabrati dr. Sekulića jer je bio u zatvoru iz političkih razloga. Da, točno je. Bio je u zatvoru jer je organizirao u Bačkoj podizanje spomenika istaknutom bačkom hrvatskom skladatelju i folkloristu Josipu Andriću, koji je umro 1967. godine i nikad nije bio u zatvoru. Podizanje spomenika istaknutom Hrvatu u Bačkoj budi hrvatsku nacionalnu svijest bačkih Hrvata. To je „hrvatski nacionalizam“, „neprijateljski čin“. A koliko je ruskih i srbijanskih emisara dolazilo nekoć u Hrvatsku uvjeravati hrvatske pravoslavce da su Srbi, i nikom ništa!? Po toj je logici dr. Ante Sekulić bio u zatvoru. Primljena je doktorica indologije, a Sekulić odbijen. Ali Samoupravna radnička kontrola je utvrdila da smo primili osobu koja ne ispunjava uvjete, a odbili jedinoga kandidata koji ispunjava uvjete. I natječaj je bio poništen.

Bila je to možda jedina sramota za moj dragi Institut, ali dogodi se to i dobrom Homeru da katkad drjemucne („Quandoque bonus dormitat Homerus“ - I dobri Homer katkad drjemucne.).

7. Na jugoslavističkim kongresima često se čuo prigovor da se u Hrvatskoj upotrebljava neki čudni jezik koji „istočni lingvisti“ ne razumiju. Onda im je lijepo rekao Brozović: „I meni se slično dogodilo u Švedskoj. Upalim televizor i - govori samo švedski. Bio sam ljut, ali sam se sjetio da imam dvije mogućnosti: ugasiti televizor ili naučiti švedski.“

8. Nije dobro ni previše znati hrvatski. Ja nisam smio biti primljen za prevoditelja Službenoga lista SFRJ u Hrvatskom uredništvu jer sam bio izvrstan na ispitu, a moj protukandidat, koji nije zadovoljio na ispitu, morao je pod političkim pritiskom biti primljen jer je partijac (i Srbin).“Ne mora odmah znati hrvatski. Naučiće!“ Direktor i uredenik Hrvatskoga uredništva gospodin Blaško Grce odlučno je rekao: „Bit će primljen tko bude bolji na ispitu!“ Na to je mjesto kasnije došao „drug“ Nemanjić, koji je tako dobro znao hrvatski da je veterinarska stanica preveo sa veterinarski kolodvor, a oktobar sa studeni, pa je neki zakon trebao u Hrvatskoj kasnije stupiti na snagu.

9. Zbog zauzimanja za me kao boljega, zbog pogrješaka „druga“ Nemanjića i zboh izvrsnoga hrvatskog prijevoda Krivičnoga zakona SFRJ sa srpskoga na hrvatski gospodin Grce je pao u nemilost. Bio je na sve načine ponižavan, degradiran. I on je Jernej, ali nije našao pravdu u Zagrebu, a Strasbourga nije bilo.

10. Fra Filip Grabovac mučen je na vrućini pod olovnom pločom u Mletačkoj Republici jer je budio hrvatsku nacionalnu svijest („Kad kralj oće kog da srve, tad Rvate meće prve, a dobitak kad se dili, tad pitaju di ste bili.“) Njemu se u Domovinskom ratu uz mnoge druge pridružio i dr. Ivan Šreter, mučenik zbog hrvatskoga jezika. On je prije osamostaljenja Hrvatske liječio jednog umirovljenog oficira i u otpusno mu pismo upisao „umirovljeni časnik“. On je htio biti „penzionisani oficir“, ali dr. Šreter nije dobro znao srpski. Za to je dospio u zatvor. A kasnije, u Domovinskom ratu vraćao se s posla, neprijatelji su ga izveli iz kolene i nestao bez traga. Degoricija je izvršio svoje obećanje – oslobodio dva liječnika Srbina koji su svojima u Krajinu nosili lijekove, a Pupovac svoje obećanje – da će spasiti dr. Šretera, nije izvršio: „Treba im još kao liječnik!“ Pa sve do sad!? Pupovac o tom šuti. Zašto?

A sad evo nešto veselije: Od godine 1999. vodim u Zadru privatnu Školu hrvatskoga jezika za strance i potomke hrvatskih iseljenika. Kod mene se je moglo dobro naučiti i hrvatski, i srpski, i bošnjački. Bio sam sudski tumač za bošnjački, slovenski i srpski. Htio sam i za crnogorski, ali još nije bio službeno priznat. Znam dobro i razlike i ono zajedničko. Šteta što me nesretni moj imenjak nije upoznao. Mogao je kod mene za nekoliko dana naučiti razlike između hrvatskoga i srpskoga, uspješno primijeniti svoje znanje i bez problema raditi u hrvatskoj školi. Napomenut ću i to da mi je pri otvaranju škole u Zadru pomagao prijatelj, Hrvaćanin, pravoslavac, Srbin u izradi promidžbenih plakata i u mnogim tehničkim poslovima. Bio je profesor tehničkoga odgoja i tehničke grupe predmeta u jednoj zadarskoj tehničkoj školi. Vjerojatno je u druženju sa mnom naučio neke kroatizme, ali mu se u spontanom razgovoru omakne koja ne baš hrvatska riječ. Nikad ga nisam ispravljao niti mu prigovarao. Učio sam ga prijateljski, svojim govorom, nenametljivo. Pričali su mi neki njegovi učenici da je legenda. Upoznao sam ga kao novi Zadranin za vrijeme Domovinskog rata. Pohvalio sam ga što je ostao čuvati svoj dom. Nakon pobjedonosne Oluje zajedno smo se veselili barem završetku rata. Bilo je na tisuće čestitih Srba koji su stali u obranu napadnute Hrvatske i stavili svoj život na kocku. Svaka im čast! Davno smo bili dobri susjedi, a uvijek smo ostali u dobrim odnosima. Ne prođe Božić ni Uskrs a da jedan drugomu ne čestitamo, usmeno ili pismen, pojedinačno i obiteljski. I dođemo jedni drugima.

Šteta što i moj nesretni imenjak nije imao takvu sreću družiti se s hrvatskim jezikoslovcem, za neke „hrvatskim nacionalistom“, koji zna i poštuje i njegovo i svoje, i nenametljivo te uči. Ne služim se metodom precrtavanja, nego ljubavi i poštovanja.

dr. sc. Mile Mamić

 

 

Pet, 24-09-2021, 01:59:28

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.