Prvorazredne ustanove nisu mjerodavne

Ako "prvorazredne ustanove" pišu neću, ne znači, da su nam one mjerodavne u jezično-pravopisnoj problematici. Mi imamo Hrvatski pravopis, koji je odobrilo Ministarstvo kulture, ali ga te ustanove ne upotrebljavaju. Ako se danas ne drže tog pravopisa, ne će uvažavati ni budući Matice hrvatske… dakle, Matica hrvatska radi jalov posao – tvrdi dr. Galić

Pročitao sam 4. nastavak rasprave Jezični put u Novi Sad, koji ima naslov Tapkate u mraku (Hrvatsko slovo, 29. prosinca 2006., str. 14). Moju je pozornost privukla ova rečenica gosp. tajnika Matice hrvatske: „… pročitajte, molim Vas, popis hrvatskih institucija koje se još i danas služe varijantom neću: Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske, Ured predsjednika, Ministarstvo kulture, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Narodne novine, Sveučilište u Zagrebu i Dubrovniku, Informativna katolička agencija, Glas Koncila, Hina, Leksikografski zavod Miroslav Krleža… Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti… ako, dakle, ... predlažu varijantu neću …prihvatili su legitimnu varijantu kojom se koriste sve prvorazredne hrvatske institucije“.

Premijer Vladimir Nazor!?

Ne znam, što je g. tajnik mislio, kada je napisao, da su to prvorazredne institucije. Dakako, one jesu veoma važne ustanove, ali to još ne znači, da se one služe savršenim hrvatskim jezikom i pravopisom. Nažalost!

Svojedobno nas je akademik Veljko Gortan u Klasičnom seminaru Filozofskog fakulteta u Zagrebu učio, da moramo govoriti i pisati savršenim hrvatskim jezikom. Kansije je opazio, da su razne promjene, ne samo jezične i školske, skrenule pismene ljude u neprihvatljiv smjer, pa reče: svi su spustili durbin…

Slično mi je govorila prof. Mirjana Šokota, dugogodišnja lektorica svih izdanja Filozofskog fakulteta u Zadru. Tužila mi se, kako joj je veoma teško lektorirati razne tekstove za tisak, jer su skoro svi uradci veoma loše napisani. Nije mogla potpuno preraditi sve članke, pa je dotjeravala sve, što se moglo dotjerati. Pozvati se, dakle, na jezičnu praksu nekih od naših prvorazrednih ustanova nije ispravno rješenje.

U jednom svom jezičnom članku prof. dr. Mamić nam priča, kako je upozorio jednog prodekana, da se ne govori haos, nego kaos. Dakle, sveučilišni profesor ne zna govoriti savršenim hrvatskim jezikom. Smijemo li onda uzeti kao mjerilo savršenoga hrvatskog jezika govornu praksu nekoga sveučilišnog profesora?

Što se pak tiče govornog jezika u Vladi Republike Hrvatske valja kazati sljedeće. Poznato nam je, da postoji predsjednik Vlade RH, ali taj službeni naziv možemo rijetko čuti ili čitati. Slušamo i čitamo – premijer! Toga nije bilo u pokojnom sustavu, jer je Vladimir Nazor bio predsjednik Vlade NRH, a nikako premijer Nazor! Je li, dakle, Vlada mjerodavna za jezična pitanja?

Tito: Jeste li me razumjeli?

U prigodi simpozija o don Josi Felicinoviću (1999.) na Filozofskom fakultetu u Zadru skup je pozdravio sveučilišni profesor ovim riječima: pozdravljam ispred Fakulteta sve nazočne…itd. Što želim kazati? Spomenute ustanove, na koje se poziva g. tajnik Matice hrvatske, jesu prvorazredne, ali se one služe prvorazrednim hrvatskim jezikom. U njima rade razne kategorije ljudi, uglavnom oni, koji su izašli iz Šuvarove škole. Dopise pišu činovnici, koji su se navikli na novosadski pravopis – teško im je mijenjati navike. Njima treba pribrojiti razne nostalgičare. Onaj pak, koji potpisuje dopise, potječe iz iste škole, možda i ne pročita testa, a još ga manje zanima jezično-stilska i pravopisna problematika. Jednom riječju, uz časne iznimke, još uvijek vrijedi pravilo: glavno da se razumijemo, kako je govorio Josip Broz! Za one, koji su zaboravili, evo anegdote. Nakon Deklaracije o hrvatskom jeziku otišao je Josip Broz na Kosovo (ili u Makedoniju), te održao nekoliko vatrenih govora tamošnjim rudarima o bratstvu i jedinstvu. Broz im se obratio na svojemu svima poznatom „rusko-srpsko-hrvatsko-slovenskom jeziku“ i na kraju ih upitao: jeste li me razumjeli? Mnoštvo je jednoglasno odgovorilo: jesmoooo! Broz je tada „mudro“ zaključio: eto, vidite, a neki u Zagrebu govore o nekom hrvatskom jeziku i pravopisu. Tako je približno kazao genije i dobio podršku rudara, koji ne znaju (i ne moraju znati) gramatiku i pravopis.

Jesmo li esperantski narod?

Moj kolega, sada pok. prof. Mario Dešpalj, reče mi tih dana: nije potrebno ni učiti ni studirati jezik. Ako vas zaboli trbuh, ne morate to izreći riječima, nego stavite ruke na trbuh i vičite joj, joj, i svatko će vas razumjeti!

Prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman govorio je savršenim hrvatskim jezikom, premda je bio duga desetljeća pod utjecajem nehrvatskog jezika, te iskrivljenoga hrvatskog jezika. Nu, on se jamačno trudio i uspio dotjerati svoje jezično znanje. Slušao sam njegove govore na radiju i divio se, kako je uspio, premda u starim godinama, govoriti ispravnim književnim jezikom.

Prema tome, ako spomenute prvorazredne ustanove pišu neću, ne znači, da su nam one mjerodavne u jezično-pravopisnoj problematici. Mi imamo Hrvatski pravopis (Babić, Finka, Moguš), koji je odobrilo Ministarstvo kulture, ali ga te ustanove ne upotrebljavaju. Ako se danas ne drže tog pravopisa, ne će uvažavati ni budući Matice hrvatske… dakle, Matica hrvatska radi jalov posao.

Pred nekoliko sam se godina obratio Ministarstvu kulture i zamolio, da se stane na kraj jezičnoj anarhiji u nazivima raznih tvrtki. Gledajući te nazive moramo se pitati, u kojoj državi i kojem narodu živimo. Jer, skoro 90 posto naziva strane su riječi, pa zaključujemo, da postoji i neki esperantski narod. Ministarstvo mi se zahvalilo, ali do danas nije ništa učinilo, jer ti nazivi i natpisi i dalje krase naše izloge.

Dakle, silogizam, koji nam predlaže glavni tajnik Matice hrvatske, kako bi dokazao, da su neke prvorazredne ustanove mjerodavne i za jezično-pravopisna pitanja, nije prihvatljiv. A trebale bi biti mjerodavne (tu se slažem), da nisu još uvijek upravo zaražene Šuvarovom reformom i dosjetkom Josipa Broza glavno da se razumijemo… Što se tiče ne ću/neću upućujem dobrostiva čitatelja na svoj uradak, koji je objavljen u tjedniku Fokus (13. siječnja 2006., str. 42).

dr. Pavao Galić
Hrvatsko slovo

{mxc}