Što su to srbizmi?

U hrvatskome je narodu u prošlosti takoreći stalno postojala jedna struja koja je širila panslavenske ili južnoslavenske ideje i težila zbližavanju kulturno, jezično i politički s ostalim Slavenima, nasuprot njoj bila je ona koja je zastupala nacionalne interese i ujedinjenje svih hrvatskih područja, koja je i bila dominantna do 19. stoljeća. Ideje sveslavenstva zagovara još od 15.-16. stoljeća Hvaranin Vinko Pribojević, pa poslije Mavro Orbini, Juraj Križanić, Kačić Miošić do iliraca. Takve ideje počele su jačati i konkretizirati se u 19. stoljeću, jezično, kulturno i s političkim nakanama. Od prihvaćanja novoštokavske (i)jekavice za standardni jezik i Vukove koncepcije jezika uvijek je bilo manjega ili većega otpora prema Vuku, Đ. Daničiću i ostalim hrvatskim vukovcima.

U sklopu pak unitarističkoga pristupa jeziku i pristupa političkoga bratstva i jedinstva svako pozivanje na samosvojne jezične osobitosti nije bilo, blago rečeno, dobrodošlo. Dolaskom devedesetih godina 20. stoljeća demokratizacijom hrvatskoga društva i osamostaljenjem Hrvatske srbizam kao termin (nanovo) se javlja. Počinje se raspravljati o srbizmima na stručnoj i svakidašnjoj razini. Što su to srbizmi? Prema samoj riječi, to bi bilo kakvo svojstvo srpskoga jezika, vjerojatno leksičko (dakle riječi), kao što su i anglizmi, germanizmi, talijanizmi itd. posuđenice u hrvatskome jeziku iz engleskoga, njemačkoga i talijanskoga. Pogledajmo što kažu ovodobni rječnici o tome. Načelno u njima stoji kako je riječ o prepoznatljivu elementu, riječi, izričaju srpskoga jezika preuzeta u drugi jezik. Rječnik hrvatskoga jezika (ur. J. Šonje) daje kontekstualizaciju «srbizam u hrvatskom jeziku», a V. Anić i Hrvatski enciklopedijski rječnik navode primjere: «talas, prevashodan, toplota itd.»

Sa srbizmima treba biti oprezan. Neka riječ koja je slavenskoga podrijetla, može i sama biti relikt u nekome dijalektu ili lokalnome govoru a ne posuđenica iz susjednoga jezika. (To vrijedi za sve slavenske jezike.) Po mojemu mišljenju, o srbizmima se može ponajprije govoriti na razini standardnoga jezika. (Ne mislim tu na primjere neprikosnoven, prevazići, ovaplotiti i sl., koji su mogli iz pravoslavne liturgije ili drugačije ući iz ruskoga preko srpskoga). Kako proglasiti srbizmima, na primjer, prijatno 'u slast' ili prekrstiti se, kašika (što je iz turskoga), pa i različiti oblici riječi hljeb u značenju kruh, kada ih se sasvim normalno upotrebljava u hrvatskim dijalektima bez naznačenoga srpskoga utjecaja. S druge strane, o srpskim utjecajima se vrlo malo govori kada je riječ o dijalektima i dijalektnim dodirima, kao što je u iločkim govorima, kajkavskim govorima u okolici Karlovca i drugdje gdje ima pravoslavnoga stanovništva ili njihovih ostataka. Tada se uglavnom govori o štokavskim utjecajima ili o utjecaju novoštokavskoga ekavskog dijalekta.

Iako, barem u slučaju iločkih govora, gdje je riječ o dodiru tzv. slavonskoga dijalekta, kojim govore načelno samo Hrvati, i novoštokavskoga ekavskog, tzv. šumadijsko-vojvođanskoga, kojim Hrvati govore u vrlo maloj mjeri, a i tad se uglavnom radi o preuzetu govoru, ne može biti riječ o drugome. O srbizmima se može govoriti eventualno još i na razini tzv. razgovornoga jezika, i to samo onda kada je riječ o ostatku, utjecaju dakle, prošle norme, a ne dijalektno-razgovornim primjerima. Također se, stilski ili preuzimanjem, o utjecaju srpskoga jezika može govoriti i u hrvatskim slengovima. Na javnim natpisima i reklamama naišli smo na nekoliko takvih srbizama, ostataka prošle norme. Na tržnicama i drugim javnim površinama naići ćemo na prometne znakove «Osim (za) vozila snabdijevanja», neki i pravopisno pogrešno napisani – snabdjevanja. Snabdijevanje bi trebalo zamijeniti opskrbom, kako i jest na dobrome dijelu prometnih znakova. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu pak nailazimo na oznake, gdje se nalaze pojedini studiji, odsjeci, na «klasičku filologiju» i «društvene nauke» (umjesto klasičnu filologiju i društvene znanosti). Također nerijetka je i upotreba glagola dozvoliti i njegovih oblika.

Kod toga slučaja problem je naime što je prihvaćen administrativno-pravni termin dozvola (iako neki nude za rješenje dopusnicu i dopuštenje), pa se time otvara prostor i drugim riječima toga korijena. Slično je i s bojadisaonicom, koja je prihvaćeni standardni oblik (v. Rječnik hrvatskoga jezika, ur. J. Šonje), ali sve se druge riječi osnove bojadis- u Rječniku hrvatskoga jezika upućuju na ispravne oblike. Međutim uopće nije za usporedbu čestoća upotrebe riječî s osnovom dozvol- i bojadisaonice, koja ima srpsku jezičnu konotaciju ili arhaičnu, barem u mlađih govornika. Srbizmima bi se mogli smatrati (iako ih dopuštaju pojedini priručnici, barem neke oblike) i pridjevi tvoreni sufiksom -ioni, npr. u akcionom filmu, kočioni sistemi, rudno-eksploataciono područje i dr.

Stipe Kekez
Hrvatsko slovo