(Ne) piši kako govoriš!

(Ne) piši kako govoriš!

U hrvatskome standardnom jeziku ne pišemo riječi uvijek onako kako ih izgovaramo, odnosno ne izgovaramo ih onako kako ih pišemo. Pritom pod izgovorom mislimo na one glasove koji se poistovjećuju s određenim slovima, grafemima hrvatskoga standardnog jezika, jer pisanje je jedno a izgovor drugo. Na primjer, pišemo hrvatski, Imotski, a možemo izgovoriti hrvacki, Imocki. Dakle na mjestu dvaju slova, grafema možemo izgovoriti jedan glas. Također izgovaramo jedamput, a pišemo jedanput. S druge strane, bilježimo glasove nj, lj, dž dvama slovima, grafemima, a izgovaramo jedan glas. Pritom, primjerice, trebamo razlikovati konjušar, gdje u pismu na mjestu nj izgovaramo jedan glas i konjunktivitis (upala očne spojnice) i slične riječi podrijetlom iz latinskoga jezika, pri čemu izgovaramo dva glasa: n + j. 

 Postoje pravila hrvatskoga standardnog jezika koja nam kazuju kako što izgovaramo, a kako pišemo, odnosno pravogovorna i pravopisna norma. Između njih, kada je riječ o glasovima koji su u pismu zastupljeni slovima, grafemima, ima nepodudaranja, a u ovome kontekstu bila bi obuhvaćena četirima pravilima: jednačenje po zvučnosti – ispred zvučnoga suglasnika dolazi zvučni a ispred bezvučnoga bezvučni, npr. glazba (a ne glasba), svjedodžba (a ne svjedočba); vrapca G jd. (prema vrabac), potpisati (pod + pisati). Zatim jednačenje po mjestu tvorbe, dakle prema mjestu u usnoj šupljini gdje se pojedini glasovi tvore, npr. trbuščić (trbuh + čić), zelembać (zelen + bać); stapanje glasova, npr. bezvučan (a ne bezzvučan), odahnuti (a ne oddahnuti); i ispadanje suglasnika, npr. otac – očev, mastan – masna, radostan – radosna.

Kao što se može vidjeti već i iz priloženoga, negdje će se pisanje i izgovor podudarati a negdje ne. Tako ćemo u prefiksalnim tvorenicama izgovarati i pisati: othraniti, potpaliti, natporučnik (dakle zvučni se suglasnik prilagođuje bezvučnome), ali ćemo pisati odcijepiti, nadčovjek, odćarlijati, podstaviti, podšiti, dakle ispred bezvučnih glasova c, č, ć, s, š. Također pisat ćemo zelembać, stambeni, himba, ali jedanput, izvanbračni. Isto tako, bezvučan, odahnuti, ali u superlativu pridjeva najjači, najjasniji itd.; te poddijalekt, nuzzarada, radi jasnoće o čemu je riječ; zatim aoristni, protestni. Naravno, postoje pravila koja u hrvatskim pravopisima i drugim jezičnim priručnicima objašnjavaju i propisuju kada se i kako što piše.

U jeziku reklama i javnih natpisa vidljive su pogreške u kojima se ne provodi jednačenje po zvučnosti ondje gdje bi to trebalo doći. Tako smo naišli na Burekdžinicu «Dario» i na nekadašnju (sada Dubravicu) Mini pekarnu «Podhodnik» te na Ulicu Toše Dabca. Trebalo bi biti Buregdžinica «Dario», Mini pekarna «Pothodnik» i Ulica Toše Dapca, iako bi se kod zadnjega slučaja, uvjetno, ako obitelj insistira, moglo dopustiti i Dabca. Pri pisanju takvih riječi ljudi se obično vode dvama kriterijima: etimologijom ili izgovorom. Naravno, kao što se iz izloženoga vidi, ni jedan ni drugi kriterij im ne jamči da će ispravno napisati. U slučaju burekdžinice i podhodnika vodili su se etimologijom – buregdžinica dolazi od burek, a prefiks u pothodnik prije jednačenja po zvučnosti u dodiru sa h jest pod. Povedemo li se pak za izgovorom, lako možemo upasti u zamku. Tako bismo onda pisali protesni, jedamput, pa i gracki, najači, umjesto protestni, najjači, jedanput, gradski, kako treba. Takve su pogreške česte kod djece, koja još nisu u dobroj mjeri ovladali pisanom formom jezika.

Često se u razgovornome jeziku pojednostavnjuju suglasnički skupovi, pojedini suglasnik ispada, pa se to odražava i u pismu, a katkada i u novinskim oglasima. Takvi su primjeri suprostaviti umjesto suprotstaviti i pojednostaviti umjesto pojednostavniti. Pritom u zadnjemu slučaju može doći i do promjene naglaska, što, doduše, može biti uvjetovano i drugim razlozima.

Kao zaključak ovdje iznesenoga možemo obrnuti Vukovo načelo: «Piši kako govoriš, čitaj kako pišeš», s malim dodatkom, u: «Ne piši kako govoriš i ne čitaj kako pišeš te se konsultiraj s jezičnim priručnikom!»

Stipe Kekez
Hrvatsko slovo