Hrvatski je jezik tijekom povijesti posuđivao riječi iz stranih jezika, one kojima nije bilo izraza i(li) sadržaja (predmeta, pojave) u nas, ali i one koje su u hrvatskome jeziku imale svoje ekvivalente, ponajviše iz onih jezika koji su bili dominantni gospodarski i politički odnosno iz jezikâ onih naroda koji su gospodarili dijelovima Hrvatske, ali i onih s jakim civilizacijskim, kulturnim utjecajem. Tako je s latinskim, grčkim, talijanskim, njemačkim, turskim, mađarskim, pa i francuskim, a tako će biti (odnosno tako već je) i s engleskim. Jedan dio, veći, od tih riječi zadržao se samo u dijalektu, lokalnim govorima, gdje je određena «sila» vladala, a jedan dio postao je dijelom i hrvatskoga standardnog jezika.

Dok je utjecaj pojedinih spomenutih jezika na hrvatski jezik specifičnost samo hrvatska ili još pokojega (susjednog) naroda, utjecaj engleskoga jezika kao globalnoga jezika, poput nekada latinskoga, problem je s kojim se susreću i ostali narodi i jezici. I dok, htjeli-ne htjeli, ne možemo utjecati, pa i ne trebamo (ne možemo nekomu određivati kako će govoriti), na razgovorni jezik, na standardni jezik možemo djelovati. O utjecaju engleskoga pisalo se i govorilo se u novije vrijeme podosta. Nesumnjivo je da ćemo takve riječi u budućnosti primati, ponajviše u području informatičke tehnologije, koja se tolikom brzinom razvija, pa se jednakom brzinom riječi i prenose u hrvatski jezik, da se jednostavno ne stigne vremenski adekvatno i valjano odgovoriti odnosno reagirati na svaku pojedinu riječ. (Uzme li se tu u obzir i rasprava o tome, jasno je da će jezična praksa otići u suprotnu smjeru.)

Posuđujući iz stranih jezika riječi, posudili smo i riječi koje se u hrvatskome jeziku nisu prilagodile morfološki, odnosno te su riječi (ili u svezama riječî) u hrvatskome jeziku nesklonjive, npr. alem-kamen (doduše, tako se mogu izgovarati i riječi domaćega podrijetla, npr. izvor-voda, uzor-majka), feš dečko, gala večer, doboš-torta i dr. U jeziku javnih natpisa i reklama vidljive su pogreške pod utjecajem engleskoga jezika. A te su da riječi koje se pojavljuju ispred imenica u službi pridjevskoga atributa, nisu morfološki prilagođene hrvatskomu jeziku, pa se ponašaju kao nesklonjivi pridjevi (poput gore navedenih feš, gala), a zapravo je riječ o pridjevima koji su u engleskome jeziku istoga oblika kao i imenice. Takvi su slučajevi, na primjer, «Tenis centar» (umjesto «Teniski centar») i «Zagrebački vaterpolo savez» (umjesto «Zagrebački vaterpolski savez»).

Zadnji djeluje u sklopu Zagrebačkoga športskog saveza, koji je vjerojatno pod okriljem Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa ili Gradskoga ureda za šport, i koji u svojemu nazivu, kao (anti)paralela, ima stariju posuđenicu šport, iz njemačkoga, nasuprot raširenijoj sport iz engleskoga. Takve pridjeve prilagođujemo hrvatskomu jeziku, u ovome slučaju dodavanjem sufiksa -ski, odnosno od posuđenih imenica vaterpolo, tenis tvorimo pridjeve vaterpolski, teniski, kao što ih tvorimo i od drugih riječi u hrvatskome jeziku, npr. Bol – bolski, Cres – creski, more – morski i dr. Takvi su primjeri u hrvatskoj javnosti već poznati u trima hrvatskim filmskim festivalima: Motovun Film Festival, Zagreb Film Festival, Pula Film Festival. Zadnji je nacionalnoga karaktera (posljednjih nekoliko godina i međunarodnoga) i pod državnom paskom, pa je preimenovan u Festival igranoga filma. Motovun Film Festival i Zagreb Film Festival nezavisni su festivali, a svojom konstrukcijom zadovoljavaju komunikacijsku funkciju, pa, valjda zbog toga, imaju jedan, engleski, međunarodni oblik, a Festival igranoga filma u Puli u engleskoj verziji glasi upravo Pula Film Festival.

Tu bi bilo dobro spomenuti i zagrebački festival piva Rujan Fest (24. – 30. rujna), koji je nastao pak po uzoru na njemački, münchenski Oktoberfest, a koji se i održava u isto vrijeme (krajem rujna). Pa kad već kopiramo, zašto kopiramo i ime. Zašto ne Rujanski festival ili kad već imamo Ožujsko pivo, zašto festival piva ne organizirati u ožujku? Neke pak riječi novije posuđene iz engleskoga jezika, npr. brand/brend, zamjenjive su starijim posuđenicama ili sintagmama, u spomenutome slučaju markom iz njemačkoga, ili pak hrvatskim imenom (što ili tko može biti ime), i zaštitnim znakom, no one nisu samo leksičke posuđenice nego i sociokulturne, dakle preuzima se i koncept, u konzumerističkoj globalizacijskoj eri brandovi su potrošački znakovi.

Stipe Kekez
Hrvatsko slovo

{mxc}