Desinička – prema Desinić ili Desinec?

Pisanje glasova č i ć drugi je velik problem govornicima hrvatskoga jezika, osobito onima s neštokavskoga govornog područja. To se, dakako, očituje i u «jezičnome izlogu», reklamama i javnim natpisima. No dok je pogrešno pisanje skupova -ije, -je uglavnom vidljivo u reklamama, pisanje glasova č i ć pokazuje jednaku nepismenost i u reklamama i javnim natpisima. Pa se zaista može reći koga je briga je li č ili ć, ili Tko pita za «č» ili «ć», kako je jednom prilikom naslovljen članak u Vjesniku Bojana Terglava. Stoga će neki tražiti da u hrvatskoj abecedi bude samo jedno č/ć (ne zato što govornici hrvatskoga jezika pogrešno pišu te glasove, nego zato što ih dobrim dijelom ne razlikuju), i s pravom, dok se ne uzme u obzir tradicija.

Na pogrešno pisanje č i ć naišli smo u raznim reklamnim oblicima i javnim natpisima. Evo nekih: «Bočarski dom» dva puta, «največi izbor», «čevapi u somunu», «šiš čevapi», «sredstva za čiščenje», «Djed Božičnjak», «vruča čokolada» dva puta, «mlijećni proizvodi», «Preradovičeva», «Teslička»; zatim na javnim natpisima, npr. «Slavetička ulica», «Vidričeva ulica», «Zavidovička ulica» (ali i Zavidovićka, što je novi problem), «Desinička ulica» (ali i Desinićka) i dr.

Za javne natpise u Zagrebu je odgovoran Gradski zavod za katastar i geodetske poslove, a jednom prilikom njihov bivši pročelnik rekao je da su javni natpisi naručeni s ispravnim imenima; što znači da su neispravno otisnuti. Glasovi č i ć dijelom su hrvatske abecede i inventara fonema hrvatskoga standardnog jezika i pritom je svaki od njih ravnopravan s drugim fonemima. Što znači da ako zamijenimo ć sa č, jednako je kao da smo zamijenili ć sa t, na primjer, «vruta čokolada» (da ne spominjem već dobro poznatu razliku između spavačice – osobe ženskoga spola koja spava – i spavaćice – odjevnoga predmeta za spavanje).

U nekim riječima dolazi č i ć, da im nastanak nije uočljiv, npr. bačva, čađa, čaša, ključ, večer; noć, ćud, kći, već i dr. No u nekim riječima č je prema k, c a ć prema t, npr. junačiti se (junak), značiti (znak), ručni (ruka), zečji (zec), mičem (micati), uz iznimku liješće (lijeska) i sl.; braća (brat), pamćenje (pamtiti), krećem (kretati) i dr. Također u izvedenicama gdje se đ našlo ispred bezvučnoga suglasnika dolazi ć, npr. riđ – rićkast, smeđ – smećkast i dr. Također možemo znati je li č ili ć i prema sufiksu kojim se tvori određena riječ, npr. -ač – trkač, pjevač, -čina – šamarčina, lažovčina; -oća – samoća, bedastoća; -aći – igraći, pisaći i dr.

Sva hrvatska prezimena završavaju na -ić, već i vrapci na granama pjevaju (iako i nije posve tako, naime u široj Hercegovini postoje prezimena poput Raič, Jurič i sl., dakle sa -ič). To je tako i s imenima otoka, gradova, mjesta, naselja koji su tvoreni sufiksom -ić, npr. Ivanić, Prvić, Vlahović, Dobrić, Domagović i dr. U hrvatskome standardnome jeziku samo imenice koje označuju vršitelja radnje tvorimo s pomoću sufiksa -ič. To su, na primjer, već dobro poznati vodič, ribič (uz salatu odnosno biljku radič, što nije hrvatskoga podrijetla). Na zagrebačkoj trešnjevci ima jedna ulica koja je po svojemu imenu specifična. To je Desinićka ulica, ili ipak Desinička?! Naime u njoj supostoje dva natpisa: «Desinićka ulica» i «Desinička ulica». I to na jednoj strani ulice stoji natpis Desinićka a na drugoj Desinička, pa kao da i nije riječ o istoj ulici.

Da stvar bude gora, noviji natpis je «Desinička ulica». Naime, kako su nam rekli, u starome urbanističkom planu Zagreba piše Desinićka a u onome iz 2003. Desinička?! Dolazeći ondje i fotografirajući natpise, naišao sam na jednu gospođu i gospodina u razgovoru. Obratila mi se gospođa: «Gospon, kaj to slikate? Je l' to za novine?» «Ma, ne, nije», odgovaram. «Fotografiram ove natpise, pogrešno su napisani.» «Da», potvrđuju oni i govore: «Ovaj su nam drugi (sa č) zadnji stavili.» Objašnjavam im da bi ulica trebala biti Desinićka a ne Desinička. «Kaj to nije od Desinec?» pita se gospodin. Govorim da je valjda od Desinić, inače bi bila Desinečka. «Ma, sve su to krivi ovi južnjaci, Hercegofci, što su nam donijeli svoj jezik.» «A, nije baš tako,» govorim, «vaš kajkavac, Ljudevit Gaj, prvi je prihvatio štokavski, zapostavivši pritom kajkavski.»

Je li zaista Desinička možda od Desinec? Pa je sufiks -ički dodan na krnju, korijensku osnovu, slično u dubrovački? Bit će da ipak ne će biti tako. Ili je netko javio Gradskome zavodu za katastar i geodetske poslove u Zagrebu da kajkavci imaju jedno č, koje se obično u prošlosti bilježilo č. Za imena i prezimena prihvaćeno je da ih i pišemo i izgovaramo onako kako ih izgovaraju njihovi nositelji, poštujući njihovu osobnost, (iako bi onda i kajkavsko prezimensko -ić bilo prije -ič), dok to za imena gradova, sela, mjesta nije (još) posve prihvaćeno. Kada je riječ o pisanju glasova č/ć u skupu šć/šč, tu je vidljiva dvojnost, i to kod onih iz kajkavskoga narječja, npr. Šćitarjevska, Konjšćinska, Trakoščanska ulica.

(Iako u rječnicima i leksikonima možemo naći i Ščitarjevo, Konjščina, Trakošćan.) No tu stanje nije riješeno ni u pravopisnim priručnicima. Primjerice, Hrvatski pravopis propisuje pisanje ć u kajkavskim imenima na mjestu kajkavskoga šč, ali isto tako kaže da ondje gdje je «u književnom jeziku već usvojeno č ili je veoma prošireno zbog prošle norme, mogu se pisati i sa č: Medveščak, Peščenica, Konjščina ...» Kod pisanja č i ć u kajkavskim imenima ima dakle neriješenih pojedinosti, ali znamo da č dolazi od k, c a ć od t, dok za ostale slučajeve, pa i one u sufiksima, bilo bi dobro zaviriti u brojne pravopisne priručnike i rječnike, ili barem koristiti se računalnim pravopisom, kada već imamo tu mogućnost.

Stipe Kekez
Hrvatsko slovo