Pisanje skupova -ije, -je jedan je od glavnih problema govornicima hrvatskoga jezika. Ne samo osnovnoškolcima i srednjoškolcima nego i studentima, pa i kroatistike, pa čak i u riječî koje su vrlo česte (npr. čovijek umjesto čovjek). To je vidljivo i na javnim natpisima i reklamama. Uz najčešću pogrešku, spomenutu u prošlome broju, gotovo svugdje «mješanje boja» umjesto «miješanje boja», naišli smo i na «mješano meso», barem dvije cvijećarnice (od kojih je jednoj maknuta reklama; ne znamo je li to stoga što se cvjećarnica zatvorila ili zbog pravopisne pogreške), «uvijek sviježe pekarske proizvode», «lisnata tjesta», «osim za vozila snadbjevanja» i sl. (što je i leksički problem, o čemu ćemo reći nešto u jednome od idućih brojeva), zatim «Caffe bar Cvijetni trg».

U slučaju zadnjega primjera treba reći da takav oblik ipak dopuštaju pojedini priručnici: Hrvatski pravopis (Babić, Finka, Moguš) i Hrvatski školski pravopis (Babić, Ham, Moguš), Pravopis hrvatskoga jezika (Anić, Silić). Također ne možemo ne zamijetiti u prošlome broju Hrvatskoga slova fotografiju spomen-ploče u Nemetinu «u znak sijećanja» na razmjenu hrvatskih branitelja, žena i civila, tim gore jer se spomen-ploče načelno ne mijenjaju jednostavno kao javni natpisi i reklame. Iz skupljene gra`e može se reći da je pogrešno pisanje skupova -ije, -je ipak vidljivije u reklamama a manje na javnim natpisima. Skupovi -ije, -je dolaze na mjestima staroga glasa jata, dugoga i kratkoga, dakle na onim mjestima gdje se u nekim hrvatskim dijalektima javljaju i i e, dugo i kratko. Skup -ije, koji nije od jata, dolazi i u prezentu nekih glagola, npr. pijem, brijem, sijem, kao i u nekih oblika imenicâ, pridjevâ, npr. novijega G jd., kutije G jd. i drugdje. No skup -ije takva postanja izrazit je u izgovoru, pa s njime zapravo nema problema ni u pisanju.

Kod pisanja skupova -ije, -je djecu se u osnovnoj školi obično uči da ako je riječ o dugome slogu, onda je uglavnom riječ o skupu -ije, a ako je riječ o kratkome slogu, onda je riječ o skupu -je. (Pritom treba reći da su djeca u osnovnoj školi dobra sluha, vrlo dobro razlikuju kratki od dugoga sloga, pa bi na naglascima uopće trebalo insistirati u toj dobi.) Takav pristup ne mora biti pogrešan, ali je nepotpun, a i zapravo pretpostavlja da su djeca već svladala fonetiku i fonologiju hrvatskoga standardnog jezika. Zašto? Zato što u svakome dijalektu ne mora biti jednak (ostvaraj) refleks(a) staroga glasa jata. Primjerice u Zagrebu, pa i drugdje na kajkavskome području, u upotrebi je načelno jedan naglasak, koji se nerijetko ostvaruje kao poludugi, ali može se ostvariti i kratko, rje`e i dugo. Tako`er u čijemu idiolektu može skup -ije/-je u odre`enoj riječi biti izgovaran drugačije nego što je to u standardnome jeziku (npr. izgovarate li naziv blagdana Tjelovo s kratkosilaznim ili Tijelovo s dugosilaznim, kako je u standardnome jeziku). Stoga ako vas tkogod upita je li u odre`enome slučaju -ije ili -je, čovjek može, ravnajući se prema svojemu idiolektu, ponuditi pogrešno rješenje.

Ili dobro poznati primjeri, gdje se uzus rijetko kada poklapa s normom, rječnik, vjesnik s dugosilaznim umjesto s kratkosilaznim ili kratkouzlaznim, što je (odudaranje od norme) inače priličan problem (i to ne samo) naglasne norme hrvatskoga standardnog jezika. Osim navedenih problema s tezom dugi je slog uglavnom -ije a kratki je slog -je, postoji još najmanje jedan, a to je u onome uglavnom. To dakle znači da se svaki dugi slog ne piše -ije, ali svaki kratki ipak -je. Tako je, na primjer, djévac (ali pijévac, ali pjêv), zvjêrka (ali zvijêr), vjêrnik; zatim riječi u čijoj su osnovi mjera, mjesto, sjesti, npr. zasjédati, presjédati, premjéštati, namjéštati, zamjérati, smjérati; zatim u genitivu množine nekih imenica, gdje je kratki slog u nominativu i drugim kosim padežima, da bi se zadržala ujednačenost paradigme, svih oblika, npr. mjêstā, sjênā, pjênā. Uz dubletne oblike, dakle s -ije i -je, npr. bdijenje i bdjenje, naslije`e i naslje`e, Stjepo i Stijepo, osmijeh i osmjeh, koljevaka i kolijevaka.

Stoga kako pisanje skupova -ije, -je nije odredivo jednom definicijom, neke stvari treba jednostavno naučiti, kako lektori i profesori hrvatskoga jezika tako i studenti, srednjoškolci, osnovnoškolci, obični građani te poduzetnici i obrtnici. Neki će pak reći da bi najbolje rješenje bilo da je pri standardizaciji hrvatskoga jezika u 19. stoljeću prihvaćena ikavica umjesto ijekavice, što je zastupala zadarska filološka škola na čelu s Antom Kuzmanićem, a što ne bi bio nimalo nelogičan tijek.

Stipe Kekez
Hrvatsko slovo

{mxc}