Zvonko Pandžić - Hrvatski jezik u EU

Hrvatski jezik u EU

Uz „otvoreno pismo“ člana SANU Pera Jacobsena predsjedništvu HAZU Nedavno sam saznao da časopis Književna republika već godinama redovito objavljuje „ratna izvješća“ Snježane Kordić iz njene borbe protiv svakoga koji se usudi tvrditi da postoji hrvatski jezik, a ne isključivo jedinstveni srpskohrvatski. Tomu njenomu privatnomu ratu protiv HAZU, hrvatskih jezikoslovaca, i protiv hrvatskoga Ustava (spominje hrvatski jezik kao službeni), pokušao je u novom broju (7-9, 2007, str. 220-223) dati neki kredibilitet danski slavist i inozemni član SANU Per Jacobsen, uputivši otvoreno pismo predsjedništvu HAZU. Ja ovdje ne kanim odgovarati Jacobsenu nego samo komentirati njegov podnesak.

Taj misli da HAZU svojim priopćenjem „Položaj hrvatskoga u europskim integracijama“ lažno uzbuđuje javnost jer da – suprotno mišljenju HAZU – nitko u EU ne planira mijenjati službene jezike Unije. O tome se Jacobsen raspitivao preko danskih predstavništava. Stoga, veli on, „red bi bio da nam predsjedništvo HAZU otkrije tko su ti pojedinci i predstavnici “nekih institucija“ koji šalju pokusne balone i koji navodno spremaju teren za uvođenje jedinstvenoga srpskohrvatskog jezika“.

Jacobsen očito nije saznao za jednu pravu malu polemiku u Europskom parlamentu o hrvatskom jeziku prilikom posjeta hrvatskih parlamentaraca, a na koju se odnosi intervent HAZU. Britanski zastupnik Konzervativne stranke tražio je, naime, da se hrvatski jezik ne spominje jerbo da je jedan jezik na „Zapadnom Balkanu“, pa da bi najbolje bilo pričekati dok i Srbija bude zrela za Uniju. Tada bi se navodno dalo mnogo toga uštedjeti s jednim jezikom za taj dio Balkana, kada sve ove zemlje pristupe Uniji. Ta diskusija u EP bila je tema svih hrvatskih medija, pa treba samo požaliti što Jacobsen zbog svoje neinformiranosti podmeće HAZU da je izmislila slučaj.

Druga je stvar što se isti Jacobsen nije javio – barem ne otvorenim pismom – u vrijeme kada je imao daleko većega povoda intervenirati u jezičnu situaciju na Balkanu negoli ovim benignim povodom. Recimo, mogao je svoga kolegu iz SANU Pavla Ivića, o Radmilu Marojeviću ne želim ovdje ni zboriti, svojedobno priupitati kakve je on to zemljovide 1991. predao Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću? Gdje ih je predao? Kod Zadra, Maslenice, Rovanjske ili Turnja? Svi Hrvati bili bi Jacobsenu u ono vrijeme veoma zahvalni za takvu intervenciju. Oni su se, naime, morali suprotstaviti tim ratnim zemljovidima na dijalektnoj osnovi, tj. osvajačko-tenkovskoj lingvistici, svojim životima. I najveće borbe protiv srpskih lingvističko-tenkovskih formacija i definicija novih granica Srbije vođene su upravo po liniji zamišljenoga jedinstvenoga „štokavskog jezika“, koji da je jedinstven, a stoga i jedino srpski.

A kada je jezik jedinstven i srpski, onda je i zemlja po kojoj hodaju ljudi koji govore štokavski srpska zemlja, pa je štokavski postao definiens novih granica Srbije, zahvaljujući upravo Jacobsenovu društvu iz SANU, i njenim još starijim uzorima iz 19. st. O toj strašnoj zloporabi lingvistke u ratne svrhe može on pročitati više u najnovijem izdanju trosveščanoga izdanja Sociolinguistics (ed. Ammon, U. et al., Berlin & New York 2004, 2005, 2006) iz pera romanista Hansa Goebla, koji je u enciklopediji (vol. II, str. 946-955) tematizirao etička pitanja istraživanja. Kada to pročita, Jacobsen će možda bolje razumjeti, iako ja mislim da on to već dobro zna, zašto su Hrvati jako sumnjičavi glede svake ideje koja govori o jedinstvenom jeziku, pogotovo kada takva dolazi iz SANU, pa taman ta ideja uzme zaobilazni put preko Europskoga parlamenta.

Drugo je pitanje da sam Jacobsen ne želi ispustiti priliku (Steilvorlage) i nekim hrvatskim jezikoslovcima osporiti pravo borbe protiv jedinstvenoga sh-jezika, kada su donedavno tvrdili suprotno: „Zadnjih godina smo konstatirali kako su istaknuti hrvatski jezikoslovci izjavili da su hrvatski, bosanski i srpski jedan jezik, i sociolingvistički istraživači su utvrdili da je to policentrično normiran jezik“. Za prvi dio tvrdnje Jakobsen, nažalost, ima pravo, iako vjerujem da su određeni jezikoslovci na hrvatskoj strani to svoje (quasi)teorijsko razglabanje (po srpski: „dijalektološko makazarenje“) u međuvremenu temeljito revidirali. A za drugi dio tvrdnje valja reći da Jacobsen nije up to date sociolingvističke znanosti.

Nije jednostavno čitao najnovije rasprave, posebice ne one urednika spomenute enciklopedije i najpoznatijega dijalektologa u Njemačkoj, Ulricha Ammona. Njega doduše često citira Snježana Kordić, ali onda kada on piše o njemačkome jeziku. Kada Ammon spominje hrvatski i srpski onda ga jednostavno ignorira, a to isto čini ne samo Jacobsen nego i poneki hrvatski „standardolog“. Valja dakle najprije pročitati na istom mjestu (vol. II, str. 1536-1543) Ammonovu analizu „Pluricentic and Divided Languages“, gdje on izrijekom (str. 1537) tvrdi da hrvatski i srpski spadaju u razdijeljene, a ne pluricentrične jezike, iako su nekada bili, milom ili silom, sastavljeni: „Divided language; examples are Danish and Norwegian, Czech and Slovak, or Serbian and Croatian“.

U pozitivnom smislu valja završiti ovaj komentar. Jacobsen je tek jedna iznimka među slavistima u EU. U Njemačkoj, primjerice, „zahvaljujući“ Ivićevu pristupu, danas niti jedan slavist ne želi tvrditi da je to jedinstveni srpskohrvatski jezik, dočim Snježanu Kordić nitko ne uzima ozbiljno, njen novovjerski prozelitizam je i previše očit. Kada pak Hrvatska bude u Uniji onda nitko u njenim institucijama ne će osporavati hrvatski jezik, za takvo što valjalo bi mijenjati temelje Unije. Naravno, tek treba biti u Uniji. Ostati će pokoji „serbokroatist“ iz nostalgije po Europi, a takvoga Hrvati trebaju jednostavno ignorirati, jer oni se jednostavno ne mijenjaju nego izumiru. Međutim, prije ulaska u Uniju morali bi i neki hrvatski jezikoslovci odbaciti pojedine svoje teze iz prošlih vremena, a to su prije svih ideje o jedinstvenom standardnom jeziku, o varijantama ili o zajedničkom prostoru varijeteta, te o policentričnom jedinstvenom jeziku u „dijasistemu vasceloga Zapadnog Balkana“.

Zvonko Pandžić