Michael Moser, slavist iz Beča, nije bio posve siguran (Wiener Slawistisches Jahrbuch 2006, str. 300), pa je čitateljima jedne knjige (G. Neweklowsky, prir., Bosanski-Hrvatski-Srpski, München: Sagener 2003.) prepustio konačnu odluku o tome da li su u Beču u ranu jesen 2002. postavljeni temelji „Drugoga Bečkog dogovora“. Tamo je, naime, nakon duge izolacije srpskih lingvista zbog sankcija, koje da su neki „teško osjećali“ (str. 8), Katičićev nasljednik na katedri, Gerhard Neweklowsky, organizirao zborovanje za predstavnike svih po njemu relevantnih kulturnih institucija bivšega „srpskohrvatskoga“ jezičnog područja, i to redom: „Zagrebačkog sveučilišta, HAZU, Novosadskog univerziteta, Beogradskog univerziteta, SANU, Sarajevskog univerziteta, …. Crnogorske akademije nauka“, itd., itd. Na neki način trebalo je to zborovanje, po Neweklowskom, biti „pregrupisanje serbokroatista“, koji su, nakon prividnog poraza serbokroatistike i jugoslavistike i sloma Jugoslavije, trebali zaključiti što im je još uvijek zajedničko, a što posebno. Da su neki već „u šali“ unaprijed govorili o „Drugom Bečkom dogovoru“, ne krije Neweklowsky (str. 8). Moser je, kao sudionik, nekoliko godina kasnije, pišući o referatima s toga zborovanja, vidio malo šale a mnogo zbilje, „Drugi Bečki dogovor“ je možda ipak postignut. Potrudio sam se pročitati te referate i pokušavam iznijeti moja opažanja, odnosno, odgovoriti na pitanje je li dogovora bilo ili ne.

Od hrvatskih jezikoslovaca Dalibor Brozović ponavlja svoj pristup iz Enciklopedije Jugoslavije, koji je služio kao minimalni konsenzus s Pavlem Ivićem i srpskom stranom u smislu jednoga standardnog jezika. On dakle (str. 47sl.) vidi „geneolingvistički“ dvije jezične južnoslavenske podskupine: „Dijalekti na području istočne podskupine svrstavaju se u dva dijasistema u rangu jezika, to jest makedonski i bugarski. Dijalekti zapadne podskupine svrstavaju se također u dva dijasistema u rangu jezika, to jest slovenski i srednjojužnoslavenski.“ Sociolingvistički opet gledano, situacija je, po njemu, složenija, pače „jedinstvena na planetarnom planu“: „Imamo tri konkretna standardna jezika – slovenski, makedonski i bugarski – i jedan apstraktni standardni jezik, standardnu novoštokavštinu.“ Iz toga apstraktnog novoštokavskoga standardnog jezika, isti se realizira u „standardnim varijantama“, u hrvatskoj, srpskoj, bošnjačkoj, i, moguće, crnogorskoj varijanti.

Pa što se onda uopće promijenilo nakon 1990.? To se pita Katičić, ali izbjegava jasan odgovor (str. 107): „Najveća je promjena… upravo to što to sada mogu reći, otvoreno i potpuno, bez uvijanja i izvijanja.“ Ne reče ipak ništa o staroj Brozovićevoj teoriji, po kojoj se od 1990. izmijenio samo kompromitirani pojam „srpskohrvatski“, pa sada imamo „standardni srednjojužnoslavenski“ iliti „standardni novoštokavski jezik“, s istim sadržajem, ali drugim nazivom, kao i „srpskohrvatski“. Nasuprot opreznom Katičiću, koji je očito slutio da u Beču nešto smrdi, nazočni Srbi, Bošnjaci, jedan Crnogorac i organizator Neweklowsky, bili su unisono na Brozovićevoj strani. Pa čak i Branislav Brborić, Miloševićev jezični savjetnik, i inače protivnik „tribalističke metalingvistike“, koji je uvodno bio veoma mudro i sufizantno zborio (str. 21) protivu Brozovićeve postavke, „da su samo mesni govori konkretni idiomi, a da su varijante našega standardnog jezika – njeni konkretni realizacioni oblici.

Naime, svaki je jezični idiom apstraktni sistem znakova koji se ostvaruje u govoru te je zbog toga teorija o konkretnosti jezičnih idioma – neodrživa“. Pa ipak, hrvatski i srpski standard razvijaju se, po njemu, kao i dosad, „sa svom sistemskom istovetnošću“, usprkos svim potecijalnim divergencijama na obje strane. Stoga je zaključke skupa Brborić rezimirao veoma optimistički, zapravo s neskivenim ushićenjem, zbog „ozbiljne naučne obrade“ (str. 31): „Ako kakav izvestilac sa ovog skupa mogne konstatovati da su se njegovi učesnici uglavnom složili oko istine da Srbi (s Crnogorcima), Hrvati i Bošnjaci i dalje govore istim standardnim jezikom – istim jezikom s više naziva u domicilu, … sa tri varijante, tri jezična standarda, nazvana jezicima… - biće i široj publici jasno da je naš skup bio svrsishodan.

… I najzad, ako je tačno da se srednjojužnoslavenski jezik (Brozovićev naziv), nazvan još 1824 srpskohrvatskim,… i dalje izučava pod složenim, zajedničkim, nazivom srpskohrvatski jezik, bilo bi dobro da lektori na slavenskim katedrama … saopšte neke važne činjenice koje su u Beču, u ranu jesen 2002, doživele da budu predmet relativno nepristrane naučne analize.“ I očito, „saopštiše“ to i lektori i profesori i akademici, pa se danas ne samo u Haagu „preferira“ jedan zajednički bcs-language, iliti BOKS-jezik (ne imajući boljega izraza za zajednički „standardni novoštokavski jezik“), kako ga nazva Milan Šipka iz Sarajeva, uz znanstvenu podzidu prešutnoga „Drugog Bečkog dogovora“ (non paper), a uz implicitni ili eksplicitni blagoslov hrvatskih jezikoslovaca: Brozovića Dalibora i Dunje, Radoslava Katičića, Ive Pranjkovica, itd.

Ljubomir Popović je također bio posvema uvjeren da je „lingvistički koncept zajedničkog novoštokavskog standardnog jezika, i to u varijantskoj verziji, izgleda … preživeo sve koncepcijske mene“. I to i u Zagrebu i u Beogradu. Gosti iz Sarajeva ovdje su samo sekundirali, pa je srpsko-hrvatsko-bošnjačka idila u Beču bila skoro arkadijska. Ipak, idilu „Drugoga Bečkog dogovora“ u nastajanju, pokvario je, a time spasio i obraz jezikoslovne struke, jedan norveški slavist, Svein Mønnesland, profesor iz Osla. On iz činjenice da su jezici između slovenske i makedonske granice nekoć činili političko i sociolingvističko jedinstvo, te da se pojam dijasistem u tom smislu nigdje drugdje u lingvistici ne rabi, izvlači posve suprotne zaključke od Brozovića (str. 158):

„To ne znači da je to „jedan jezik“, ni u smislu standardnih jezika, ni u lingvističkom (genetskom ili tipološkom) smislu. Pojam dijasistem se počeo upotrebljavati u vrijeme kada je bilo politički „korektno“, od strane vlasti, tvrditi da se radi o jednom jeziku. Upotreba pojma dijasistem je možda bio način da se izbjegne tvrdnja o jednom jeziku, prije svega u Hrvatskoj, gdje se nastojao isticati hrvatski kao poseban (barem kao) standardni jezik. Danas, kad takvih obzira nema, nema potrebe da se termin dalje upotrebljava.“ Izgleda, da je Norvežanin izazvao polemike na skupu, ako je vjerovati Moseru od kojega sam uopće saznao za sami pojam „Drugi Bečki dogovor“, koji i on ispisuje na hrvatskom. Stoga očito i nije moglo biti konačnoga dogovora, pogotovo ne onoga sa svih strana potpisanoga. Ostao je tek prešutni sporazum, teorijski podupiran i s hrvatske strane, kako ubuduće nazivti hrvatski jezik u svijetu, tj. bcs-language, odnosno Boks-jezik, odnosno srednjojužnoslavenski, odnosno standardna novoštokavština.

Sve dotle dok ta pogubna i neznanstvena teorija standarda bude u Hrvatskoj na snazi (metodologijski serbokroatizam), a na koju se pozivaju svi „serbokroatisti“ u svijetu kada niječu posebnost hrvatskoga jezika, ne treba se čuditi, niti čuđenje hiniti, zašto takvi nakaradni nazivi (to nije ime) za hrvatski jezik u svijetu, takvi, naime, postoje i u Hrvatskoj. Refleks te teorije je i činjenica da na Filozofskom fakultetu u Zagrebu još uvijek nema katedre za hrvatski jezik, ali imaju dvije za hrvatski standardni jezik, tj. za onaj jezik koji je tek puka realizacija apstraktnog i zajedničkog „novoštokavskoga standarda“.

Da apsurd bude potpun, Srbin Brborić je u Hrvatskoj našao stvarnoga proroka (privremeno) problematičnog razvoja zajedničkog jezika. Nisu to bili ni Katičić ni Brozović, nego to bijaše - Vladimir Bakarić, koji da mu je oči otvorio. Taj je još 1977. bio ustvrdio: „Svi smo mi znali da Crnogorci govore srpski, pokazalo se međutim da oni govore crnogorski.“ Tako i meni, uz svu mučninu u želudcu, preostaje samo parafrazirati Bakarića: „Mnogi su jezikoslovci u Beču, i 1850. i 2002., znali da postoji samo jedan jezik između slovenske i makedonske granice, tj. srpskohrvatski jezik ili standardna novoštokavština, a ne jezik hrvatski kroz povijest organski razvijan i njegovan. Pokazalo se, međutim, i to u hrvatkom narodu, da hrvatski jezik ipak postoji, zabludjelim jezikoslovcima usprkos“.

Zvonko Pandžić

{mxc}