Predstavljanje knjige "Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda"

O, kako je samo sladak i mio moj hrvatski jezik! Na tom jeziku progovorih svoje prve riječi, slušah prve priče, pisah prva slova. Hrvatski mi je utkan u srce nevidljivim nitima radosti. Pri svakoj riječi srce mi zaigra kao da neka opojna slatkoća prolazi mnome, teče dalje i dalje, a ja osjećam kao da sam u nekom snu jer me nosi daleko gdje nitko ne vidi, u najdublje plavetnilo gdje su skrivene sve moje misli i osjećaji. Katkad su riječi lagane poput povjetarca i lete daleko, odjekuju kao pozdrav, sanjaju o dalekim morima i čarima netaknute prirode. Riječi su kao osjećaji. One te čine onakvim kakav želiš biti. Moj hrvatski jezik u sebi nosi sve radosti Hrvata. Uči nas o Ljudevitu Gaju. Pjeva Preradovića. Ušuškava nas u san pričama Ivane Brlić – Mažuranić. Putuje Jadranskim morem, skriva se u vinogradima Zagorja, utrkuje se s vjetrom slavonskim poljima punim pozlaćenog klasja žita. Za njega su se borili mnogi prije i poslije Gaja, Draškovića, Mažuranića, Vraza...Bio bi grijeh kada bismo ga sada zanemarili, napustili. Ne smijemo dozvoliti da mu tuđice unište milozvučnost, ritmom prožetu igru riječi, da mu naruše sklad i čistoću. Hrvati su oduvijek sanjali slobodu jezika koja im daje pravo odlučiti što je dobro, a što zlo. U drugoj zemlji osjećam se strano, tuđe, kao da ne pripadam tamo. Nešto me stalno vuče i doziva: « Vrati se, čekam te raširenih ruku! « Često taj glas poslušam i čim prijeđem granicu, postane mi toplo oko srca jer znam da je ovdje dom. Znam da sam ovdje siguran, okružen ljudima koje volim i koji vole mene. Od njih mogu očekivati pomoć kada mi zatreba i toplu ruku na ramenu. Nebo mi se tada čini bliže, sunce toplije, a riječi još milozvučnije. Želim očuvati svoj hrvatski jezik, raznoliku bujicu čarobnih riječi koja odgaja Hrvate još od pradavnih vremena, još od sedmog stoljeća. Riječi te čine onim što jesi. Rađaju se s tobom, žive s tobom, zaljubljuju se s tobom, sanjaju s tobom, prate te svuda u životu. Na tebi je da i ti počneš živjeti s njima i osjećati njihovu snagu, jedinstvenu i neponovljivu.

Smo kad me više nebude mogu mi ga oduzeti !