O tribini HKV-a "Treba li nam zakon o hrvatskom jeziku?"

Treba li nam zakon o hrvatskom jeziku?

U organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća 13 lipnja održana je tribina pod naslovom Treba li nam zakon o hrvatskom jeziku. Na tribini su sudjelovali akademici Stjepan Babić i Dalibor Brozović, te Tomislav Ladan

Predsjednik HKV Hrvoje Hitrec rekao je da je 1990. Stjepan Babić objavio knjigu „Hrvatski jezik u političkom vrtlogu“ obuhvaćajući time razdoblje od Drugoga svjetskog rata do prvih početaka moderne hrvatske države. Sedamnaest godina poslije, kaže Hitrec, čini se da je vrijeme za pojavu knjige pod istim naslovom. Dodao je kako bi ona prikazala ništa manje tešku bitku za hrvatski jezik. U ovom suvremenom političkom vrtlogu sudaraju se dvije struje vrlo prepoznatljive i svima poznate iz doba hrvatske neslobode. Na jednoj su tumači i zagovornici posebnosti hrvatskoga jezika i poznavatelji njegove tradicije, a na drugoj politički i jezični nostalgičari, tj. jugoslavenski unitaristi. Potonjima je bila zadaća da svih ovih godina samostalne hrvatske države ne dopuste potpuno osamostaljenje standardnoga hrvatskoga jezika. Taj njihov posao bio bi besmislen da nisu sustavno uvjeravani u oživljavanje nekoga oblika balkanskog zajedništva kojemu bi hrvatska jezična posebnost činila stanovite teškoće. Nije se dakle radilo o inatu gubitnika, nego su jugoslavenski, dotično velikosrpski jezikoslovci radili u korist vizije koja upravo sada pokazuje rezultate u realiziranju političke tvorevine pod nazivom zapadni Balkan.

Nasrtaji unitarističke jezične ideje

Programirano destabiliziranje hrvatskoga jezika ima snažno zaleđe u onim međunarodnim krugovima kojima su hrvatska država i hrvatski jezik trn u oku, ali ima potporu i u takozvanoj hrvatskoj političkoj eliti koja se potpuno izgubila u podrumima zbunjene servilnosti. Ima podršku i u kompromiserstvu nekih kulturnih ustanova kojima se nažalost na krajnje nesretan način u zadnje vrijeme pridružila i Matica hrvatska. Već spomenuti međunarodni krugovi na usta neopreznih šovinista, poglavito naravno britanskih, dovode u pitanje i samo postojanje hrvatskoga jezika. Plan o zajedničkom bosansko-hrvatsko-srpskom kao službenom jeziku zapadnoga Balkana u svezi s ulaskom u EU (ali i neovisno o tom ulasku) nije više samo neprovjerena glasina, nego drska priprema terena, što je prepoznala i nedavna izjava HAZU-a. Unitarističku jezičnu ideju promiče i nakazni Međunarodni sud u Den Haagu koji nastoji dokazati da je Hrvatska nastala na zločinu, pa nismo daleko od teze Tužiteljstva da je i sam hrvatski jezik nastao zajedničkim zločinačkim pothvatom hrvatskih jezikoslovaca. U toj igri nisu nedužni ni brojni strani slavisti koji ni u glavama ni na europskim sveučilištima nisu uspjeli razdvojiti hrvatski jezik od srpskoga.

Hitrec se pita kako se suprostaviti stvaranju novoga jezika koji više ne će biti hrvatski nego balkansko-engleski. Treba okrenuti oči prema Ustavu RH kao vrhovnom zakonu ali tu se sudaramo s novim problemom. U Ustavu, naime, stoji samo ovo: da je u RH u uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Ta bi odredba bila možda i dovoljna da ju je slijedio zakon o hrvatskom jeziku, dotično zakon o standardnom modernom hrvatskom jeziku koji bi imao i svoje podzakonske akte o gramatici i posebno pravopisu. Takav zakon nemamo niti postoji politička volja da se on donese premda slične zakone za svoje jezike imaju mnoge europske zemlje. Nepostojanje zakona o hrvatskom jeziku razlog je da standardni hrvatski jezik danas egsistira isključivo na razini interpretacije, neujednačenosti, neopreznosti, ignorancije i subverzivnih podmetanja.

Čemu zakon, ako ga se ne držimo?

Osvrćući se na ovu temu Stjepan Babić je rekao kako je Hrvatsko filološko društvo, čiji je on potpredsjednik, na svojoj godišnjoj skupštini 15. lipnja prošle godine zaključilo da podnese prijedlog Vladi RH koja bi inicirala donošenje zakona o upotrebi hrvatskoga jezika ili zakon o hrvatskom jeziku. Citirajući spomenutu jezičnu odrednicu u Ustavu o službenoj uporabi jezika i pisma, Babić se zapitao što je to i kakva je službena uporaba prema, primjerice, javnoj uporabi. Po njemu to je pravna nejasnoća koja mora dobiti pravno tumačenje. Kad je pak riječ o tome treba li zakon o jeziku donijeti, Babić se nije posve odredio ni za ni protiv i odmah dodao da nam zakon ni ne treba kad ga se ne držimo, što se vidi iz svakodnevnog života. Naveo je primjer jasno određenog zakona o trgovačkim društvima gdje odmah piše da tvrtka trgovačkog društva mora biti na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. To je sasvim jasna odredba no od nje malo koristi kad je, kako kaže akademik, točka dva odmah razmućuje jer u njoj piše da tvrtka trgovačkog društva može sadržavati pojedine strane riječi ako one čine ime odnosno tvrtku člana društva ili robni ili uslužni žig člana zaštićen u RH, odnosno njegovog društva registriranog u RH, ili ako su uobičajene u hrvatskom jeziku, te ako za njih nema odgovarajuće riječi u hrvatskom jeziku; ili ako se radi o riječima na mrtvom jeziku. Jezikoslovac se u takvoj formulaciji ne može snaći, a on bi to trebao tumačiti. Uzalud su sva naša nastojanja ako nije osigurana provedba zakona, tvrdi Babić.

Po uzoru na francuski zakon

Akademik Dalibor Brozović je među inim istaknuo kako je na neki način prije svega riječ o tome hoćemo li se ravnati prema engleskome ili francuskome modelu jezičnih zbivanja, a to se odnosi potom i na sve ostale jezike. Englezi nastupaju prilično nesustavno, podcjenjujući ostali svijet, pa su tako pisali i protiv dijakritičkih znakova koje, po njihovu mišljenju imaju samo primitivni odnosno trećerazredni jezici. To bi se onda odnosilo i na francuski jezik, španjolski, a dakako i na jedan od najciviliziranijih jezika na europskom kontinentu - na češki jezik koji ima mnogo dijakritičkih znakova, a čak smo i mi u gajici uzeli dobar dio tih znakova u svoj hrvatski jezik. To je jedna primitivno bezobrazna tvrdnja s engleske strane. Druga je pak stvar kako se Francuzi odnose prema jeziku, no ne bih rekao da oni nisu na drugi način bezobrazni, ali oni odavno imaju zakon o francuskome jeziku kao pouzdan instrument vlastite civilizacije, rekao je Brozović. On ne dvoji da Hrvatskoj treba zakon o hrvatskome jeziku, te da taj zakon bude sličan francuskom. Hrvatski je jezik oblikovan stoljećima, a današnji je standard dobio u osamnaestom stoljeću i mi smo dužni cijeniti njegovu bogatu baštinu koju, ne podcjenjujući nikoga, nećemo uspoređivati sa srpskim ili makedonskim jezikom koji su nastali tek prije stotinjak odnosno pedesetak godina. Unatoč mnogim sličnostima, u jezicima koji imaju novoštokavsku osnovicu, ali sve što je civilizacija materijalna i duhovna od devetnaestog stoljeća do danas, sve je kod Hrvata i Srba različito, rekao je Brozović. Tako nazivi kemijskih elemenata u hrvatskom jeziku sličniji su onima u slovenskom ili češkom jeziku nego u srpskom. Takvih primjera ima napretek. Jezik treba zaštititi zakonom jer je jezik nositelj i izraz naše civilizacije koja je apsolutno na višoj razini nego što su ostale civilizacije u našem susjedstvu. Međutim, na djelu su suprotna nastojanja tih tzv. vanjskih faktora koji suprotno od nas žele učiniti s hrvatskim jezikom, a to je na liniji stvaranja uvjeta za taj zapadni Balkan, zaključio je Brozović koji se upitao radi li se o dvije Matice hrvatske? Jedna je 1976. donijela Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika, a druga, današnja, uvela je ponovno novosadski pravopis.

Umjesto zauzimanja za zakon o jeziku ravnatelj Leksikografskog zavoda Tomislav Ladan se priklonio ideji o donošenju svojevrsnog propisnika koji bi bio primjereniji aktualnom vremenu u kojem imamo četiri-pet pravopisa.

Andrija Bauer