Uz stogodišnjicu rođenja

MATO MARČINKO
(Hrastovica, 13. veljače 1925. – Zagreb, 31. siječnja 2010.)

Hrvatska molitva Mate Marčinka

Među „tihe velikane“ naše kulture nedvojbeno se može ubrojiti i književnika i publicista Matu Marčinka.

Rođen je 13. veljače 1925. u Hrastovici kraj Petrinje. Pučku je školu pohađao u Hrastovici, a 1936. upisao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon petog razreda pohađa I. klasičnu gimnaziju, a maturu polaže na Državnoj klasičnoj gimnaziji u Srijemskim Karlovcima 1944. Iste godine upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu.

Mato Marčinko

Mobiliziran je kao domobran potkraj rata. Bolestan od upale pluća, evakuiran je, no uhićen prolazi Križni put, koji je poslije postao jedna od njegovih trajnih tema. Preživjevši, kratko je u Hrastovici, a nakon toga opet je uhićen. God. 1946. zbog onemogućenog upisa na druge fakultete upisao se na Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Studij prava nastavio je 1947, a diplomirao 1952, kada je bio ponovno uhićen. Od 1954. radi kao knjigovođa i činovnik. Zbog domoljubne litanije „Hrvatska molitva“, objavljene 1971. u povodu kanonizacije Nikole Tavelića, osuđen je 1972. na godinu dana strogog zatvora Stare Gradiške.

Društveno mnogostrano zauzet, bio je, uz ostalo dopredsjednik Matice hrvatske 1994-1996, član HKD Sv. Jeronima, suosnivač Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata i član Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Umro je u Zagrebu 31. siječnja 2010.

Književno se javio latinskom pjesmom „Luscinia“ (Slavuj)  1940. u đačkom listu „Flores iuventutis“, zatim u tjedniku „Hrvatska straža“, zemunskom „Graničaru“ i dr. Nakon rata tiska svoje radove pod pseudonimima u „samizdatima“. Od 1968. pisao je u glasniku moliških Hrvata „Našem jeziku“, „Maruliću“, „Danici“, „Poljicima“, „Svetoj baštini“, „Kršnom zavičaju“, „Političkom zatvoreniku“, „Mariji“, „Narodu“ i u još tridesetak periodika. Nerijetko se potpisivao pseudonimima T. J. H. Mar, Tomislav Heres, Tin Slavić, Matko Maronić, A. Marus, M. Mara itd., Poeziju je pisao i na latinskom, a pjesme su mu prevođene na slovenski, latinski i španjolski.

Njegov književni rad kretao se između publicistike i beletristike. Zastupao je iransku teoriju o podrijetlu Hrvata, o čemu je izdao knjigu „Indoiransko podrijetlo Hrvata“ (2000.) te raspravu „Podrijetlo i značenje imena Hrvat“ (1993.). Zaokupljen zavičajnom i nacionalnom poviješću, izdao je knjige „Hrastovica“ (1991.), „Gvozdansko - hrvatska Masada“ i „Muka po Bleiburgu“ (1999.) te „Mučenička Hrvatska: ulomci iz hrvatske povijesti“ (2008.). Svoja hodočašća opisao je u knjizi „Marijanska hodočašća“ (2010.). Objavio je više povijesnih i književnih rasprava.

Beletristički opus sažima u knjigama pjesama „Povratak ptice“ (Rim, 1975.), „Mjesečev zavičaj“ (1979.), „Noćurci u krajoliku“ (1981.), „Noć pokošenih Hrvatoljuba“ (2005.) i „Moliti nebo“ (1995.), tomu pridolazi prozno-pjesnički recital „Ogledalo slave Hrvata“ (1980. i 1990.), knjiga pjesama i proze „Hrvatski litopis (2001.) te novele „S ovu stranu dobra i zla“ (1982.) i proza „Drvo života i drvo smrti“ (1992.). Posebice treba spomenuti i poemu „Ovdje i zauvijek“, napisanu uz Branimirovu godinu 1979.

Marčinkov „pjesnički svijet je prožet fascinantnim idealizmom, dubokom metafizičkom nostalgijom i naslućivanjima transcendentnoga i slutnjom Božje blizine“ (B. Petrač), kako se primjerice može vidjeti iz stihova jedne od posljednjih pjesama „Vazmena svjetlost zasjala iz groba“: „Ti, što sam si Svjetlost, satkana od sjaja, / svima sebe daješ u žrtvenoj misi, / u svjetlozorje uvedi nas raja, / mrtve nas uskrsni, ponizne uzvisi. / I budi nam svjetlo, zora, dan, svanuće, / neka nas Tvoj bljesak osvjetljuje svuda, / stopi naše suze u radost i ganuće, / budi milosrdan za posljednjeg suda.“ Petrač ističe da je njegova poezija „kontrapunkt između svjetla i mraka… izraz individualnog iskustva razlomljenog između kolebljiva i nepostojana osjećaja čvrstoće i stamenog ufanja“. To se osjeća u i njegovu religioznu pjevu: „Obijestan sam bio, sav u oholosti, / gospodar života, zarobljenik snage. / Strah se je sada uselio u kosti. // Položi me na svoje ruke blage, / povrati mir mi, prvobitnu sreću, / Priznajem, bez Tebe izdržati ne ću“ („Zaziv nespokojni“). On je pjesnik „getsemanskog“ (V. Gotovac) poimanja patnje i „smrti smrti“: „A ne znaš / da je uzaludan tvoj posao / Kad dovršiš besmisleno djelo / s posljednjim mrtvim / i ti ćeš umrijeti“.

Pjesnički je snažan njegov domoljubni pjev, satkan na nizu povijesnih motiva: „Sigetska sumnja“, „Krbava“, „Matija Gubec“, „Krvničkom maču“, „Majka Katarina“, „Rakovičko jutro“ i dr. U pjesmi „Hrvatska povijest“ (1976) proročki sažima svoja povijesna viđenja i slutnje: „Dalekoj luci brodovi naši plove, / k sidrištu mirnu pramca izdignuta. / U njihova jedra utkali smo snove. / Uprimo vesla. Na kraju smo puta.“

Nedvojbeno, Marčinko zaslužuje biti „u prvoj garnituri suvremenih hrvatskih umjetnika… po snazi estetske energije“ (S. Slamnig), ali ujedno zaslužuje poštovanje zbog svoje mučeničke i pjesničke odanosti Domovini u vremenu kada su toj ljubavi uze često bile jedini „honorar“.

Vladimir Lončarević

___________________

Mato Marčinko (Matko Maronić)

(13. veljače 1925. – 31. siječnja 2010.)

HRVATSKA MOLITVA

Mučeniče,
koji si jedan od tolika mnoštva naših mučenika,
ali samo za tebe svit sazna i uzcini te.
Sveče,
zemlja je puna kosti i nebo duša svetaca naših,
nu jedina tebe uzvisiše do oltara.
Sveti Nikola Taveliću,
neka kroz tvoja usta dopre do Boga
ova molitva hrvatska:
O jadna, o prislavna, o bezimena među svim narodima,
od Boga iskušena, svim uresima urešena,
o tužna stolićima, za domovinu od nas izabrana,
o ljubljena i priko praga smrti!

Hrvatska, ti si naš grih i naše posrtanje;
Hrvatska, ti nas od sebe tiraš i sve nas je manje;
Hrvatska, ti grabljivcima prepuštaš imanje;
Hrvatska, ti šutiš iako svoje bidno vidiš stanje;
Hrvatska, ti odveć se uzdaš u uljudbu i znanje;
Hrvatska, ti blaga kao janje,
ne vidiš klanje;
Hrvatska, ti svitlo danje,
gubiš pouzdanje.
O pritužna, nad zamućenim ogledalom gonetaš postojanje.

Hrvatska, ti si naš dah i naš vid;
Hrvatska, valovi i sol nagrizaju tvoju hrid;
Hrvatska, zbog tebe nas višaju i stavljaju pred zid;
Hrvatska, za neke samo spomen blid;
Hrvatska, neprekinutih naraštaja slid;
Hrvatska, koju tiraju na brid;
Hrvatska, od koje sam sid, nije ih stid:
a nisam još did.
Bože, mir podaj ljudima koji u Hrvatskoj žive.
I seljacima, da svojim motikama svoje kopaju njive;
i radnicima, da uživaju što svojim znojem stvore;
i umnicima, da o umijeću svome svojim jezikom zbore;
i svima, svima,
da zagriju se litom nakon stolitnih zima.

Komadić raja ostavio na prostoru si nam ovom,
omodrio morem uvale i otoke,
posijao svukud jezera, rijeke i potoke.
Ovdi smo došli idući za Tvojim zovom.
Zemlju, koju Hrvatska nazvasmo, nismo oteli drugom,
naselili smo je, da je obnovimo, da je uzoremo plugom.
Koliba skromna naš prvi bio je dom,
a Tebi na najlipšim mislima bile smo crkve gradili.
Naša koplja nisu donila razaranje i lom,
sabljama umisto glava sikli smo šikare, mučili se, radili.
I u zagrljaj bratski i sada primamo one,
koje zatekosmo tu, koji od drugih biže, koje gone.

A krv ipak teče, puši se, razliva
cilo tisućliće iz ruku koljača,
mrtvac za mrtvacem niz sve vode pliva,
utaplja se zemlja u bujici plača.
Najcvitnija polja si nam dao, žetve, berbe, pučinu neizmirnu,
ali uskratio si nam pokoj, hlad pod jabukom, starost mirnu.

O Bože, koji znaš što nas sve boli i tišti,
jauk naš do pristolja Tvog vrišti,
pokolebaj neprijatelja u pohodima ratnim,
da u pomrčinama ne zaglibimo blatnim.
Prosvitli skrbnike koji su toliko zabrinuti za nas,
kao što smo nekad znali živiti sami možemo i danas.
Slobode nemaju oni kojima drugi je dile,
tuđe vlasti nikad nisu, makar i dobre, omiljene bile.
Ne traži od nas, dok nam se ruši krov zahvaćen
bisnilom plamena,
da se kruhom branimo od kamena.
Miran i miroljubiv smo narod, nikom
ne želimo zlo, puštamo druge u miru,
ne ponosimo se oružjem napadačkim, već kipom,
motikom,
slikom.

Pastirske pivamo pisme uz gusle i uz liru.
Ako je himna odraz biti narodne duše,
naša poručuje svitu ljubav i lipotu.
U njoj se polja zelene i povitarac puše,
jorgovan kuca na prozor, ruže cvatu na plotu,
brodovi morem i otoci plove
na sitvu i žetvu Hrvatska zove.

Gospodine, složit ćeš se, doista nam je dosta
livati krv za uzore ma kakvi oni bili,
jer nož nam u leđa zabija ruka gosta
i nad truplima našim sivi sup se krili.
Ne ćemo samo na nebu i pod zemljom slobodu,
na zemlji je želimo sebi, domovini i rodu.
Dugo smo pridziđe bili i umorni smo sada,
za sebe čuvamo snagu koja nam još priosta,
malo nas je ostalo na otočiću nakon ciklonâ i tornadâ.
Osušili smo se od gladi i od posta.
Tražimo i za sebe ono što drugi žele i imaju,
da nas štuju, cine i uljudno primaju.
Dosta je naših glava bilo na konopcu i kolcu,
na svim bojištima svita smrt nam je bila
poslidnja bolničarka,
htili bi konačno umrit u postelji, dočekat starost
u udobnu stolcu,
tlapnja i varka.
Nakon pokolja i poplava, umiranja i muka,
da čujemo veseli smih bezbroja praunuka.
Ne pusti zviri s lanca, zaustavi prid našim ih pragom,
neka nas ne razdiru grabežljivim zubom, uništi
svojom ih snagom.
Narod smo miran, mirotvoran i miroljubiv,
sa svima želimo živit u ljubavi i slogi, ne vodi nas
poticaj osvetoljubiv.
No pokuša li nam bilo tko ući u kuću, da u njoj zapovida,
da gospodari, da je opljačka, ili nas čak iz nje pokuša iztirati,
ne će to uspiti ni priko naših mrtvih tila, bedem zida
sagradit ćemo od njih do neba, proći ne ćemo dati.
Još ima u nama krvi, nije istekla sva,
utopit će se u njoj svatko tko je pokuša proliti.
Sve trnje, sve kolje, sve što je oštro, za obranu od zla
upotribit ćemo kao ubojita koplja koja će svaki oklop razkoliti.
Triba li nam izgorit kuća, sami ćemo vatru primaći,
sve provalnike i osvajače u ognju smrt će snaći.

Oče svih ljudi, nemoj zaboraviti
da i malena Hrvatska postoji na diliću zemljovida.
Među tolikim narodima zar jedini moramo neznani se kriti,
priviše skromni smo bili, ne želimo umrit od stida.
Izticat ne bi htili zasluge svoje i prošlost nam davnu,
ni plesti više vince za mrtve na stratištu slavnu.
Ispaćeno srce samo za jednim žudi:
slobodu hoćemo u društvu slobodnih ljudi.
Na kolinima, smirni, Milost Tvoju
blagoslov molimo za Hrvatsku svoju.

„Vjesnik sv. Nikole Tavelića“, br. 5-6, Sinj-Šibenik, 1971.

(MOLITI NEBO, Mato Marčinko, Matica hrvatska, Biblioteka Pleter, Zagreb, 1995.)

_________

Povezano

Izlaganje Branimira Petenera s prikaza knjige "Martyrium Croatiae"

Osvrt na knjigu - Mato Marčinko: Mučenička Hrvatska

Tužna obavijest Hrvatima (u povodu smrti Mate Marčinka)

Pjesma naših dana - Dignite spuštene zastave!

I. Čuvalo: Stoljeće jedne žene (u povodu smrti Marije Marčinko)

Poezija nedjeljom (144. – Mato Marčinko alias Mate Juranić)

Poezija nedjeljom (145. – Mato Marčinko alias T. J. H. Mar)