Nizanka u osam nastavaka donosi razgovore s članovima Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i osvješćuje poteškoće, nedostatke i predrasude s kojima se suočavaju dok stvaraju djela za priznavanje statusa koji im omogućuje plaćeno mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna RH. Za sve ostalo – moraju se sami pobrinuti.

Pogledi profesionalnih književnika
Lade Žigo Španić i Tomislava Domovića

Entuzijazam i mazohizam za bijedan novac

Možda će, na prvi pogled, veoma mali broj hrvatskih građana reći da poznaje koga tko samostalno živi od književnoga stvaralaštva. No na popisu HZSU-a 138 je osoba (s nadnevkom objave teksta) koje isključivo svojim riječima (ili onim prevedenima) grade egzistenciju. To ne znači nužno da imaju „samo“ književni rad, često su u potrazi za dodatnim angažmanima, no ono što im donosi status samostalnoga umjetnika izvjesna je mogućnost izbora. Među njima je i kritičarka, esejistica i prozaistica Lada Žigo Španić, dobitnica Europske nagrade za književnost 2012.

„Položaj samostalnoga umjetnika u Hrvatskoj jako je težak, jer se autor mora krvavo naraditi, što vidim na svom primjeru samostalne književnice, a da pritom ne zaradi ni prosječnu plaću. Doprinosi koje nam država uplaćuje jesu dobrodošli, ali su ipak premali. Neki saborski zastupnici čitavu godinu šute i imaju plaće do 3000 eura, a ja sam, za usporedbu, ove godine pripremila dvije knjige eseja i kritika, u kojima sam 'upotrijebila' oko 140 tisuća riječi. A da ne govorim o slojevitom povezivanju tih riječi u misaone, emocionalne, literarne i znanstvene sintakse. I za obje knjige dobila sam honorar – 800 eura. Koliko znam, prosječni su honorari za knjige oko 500 eura (iznimke su visokotiražni autori beletristike ili lektire). Evo još jedne usporedbe – kratko sam vrijeme radila u Ministarstvu kulture (osam mjeseci), u vrijeme Bože Biškupića. Za plaću sam uglavnom morala odnositi papire na urudžbiranje i raditi slične birokratske poslove, što rade gotovo svi u ministarstvima. To je otprilike pet posto posla koji danas moram odraditi kao samostalna umjetnica, e da bih dobila duplo manju državnu plaću, po današnjim kriterijima“, napominje Žigo Španić i dodaje da je na umjetničkom putu iznimno važna potpora Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih te Ministarstva kulture i medija jer bi nekomercijalna kultura bez državne pomoći nestala, a izdavači bi tiskali samo svjetske uspješnice, kuharice i knjige samopomoći. Unatoč nedovoljnoj državnoj potpori, ima i gorih slučajeva. Primjerice, u susjednoj Sloveniji, tvrdi naša sugovornica, članovi povjerenstva skupljaju vlastiti novac kako bi uz Rožančevu nagradu za najbolju knjigu eseja pobjednik dobio i prigodan novčani iznos.

Autorica šest proznih knjiga priznaje da se u bivšoj državi za književni honorar mogao kupiti i polovni automobil, a danas se može obaviti „špeceraj“ za mjesec, dva. Istina, drugi je par rukava (nap. a.) tko je mogao objavljivati u socijalizmu, istaknuti protivnici režima jamačno nisu. Paradoksalno je, ističe književnica Žigo Španić, da se sve manje čita, a sve više objavljuje. „Nije problem ispuniti petogodišnji plan HZSU-a – objaviti u tom razdoblju dvije knjige ili jednu knjigu i mnoštvo eseja, kritika i sličnih stručnih radova. Kako se od vlastitih knjiga ne može živjeti, moram raditi svašta – voditi književne tribine, čitati mnogo knjiga, uređivati ih i recenzirati, predstavljati tuđe knjige od kojih zaradim više negoli za vlastite. Mukotrpan je to posao, stalno naprezati mozak, raditi tri stvari odjednom, skupljati honorare za egzistenciju, ali barem radim ono što volim i imam bogat intelektualni i društveni život“, dodaje voditeljica Tribine Društva hrvatskih književnika, svjesna da su samostalni umjetnici teški entuzijasti i mazohisti koji daju dušu i um za kulturu, za bijedan novac. „Koliko puta moramo nekoga zvati i pitati kad će nam uplatiti honorar za ono što smo pošteno odradili! Nemamo plaćen godišnji, nemamo božićnice, uskrsnice, nemamo nikakve regrese… samo svoje honorare i bolovanje nakon 42 dana. Pa nije čudo da vas netko s doktorskom plaćom gleda s visoka, premda taj isti liječnik (ne mislim, naravno, na sve) šmugne iz državne bolnice u privatnu kliniku, i to dok mu traje radno vrijeme. Koliko država izdvoji za takve 'zabušante' koji mogu dokrajčiti i nečije živote, jer jadna socijala u čekaonici ne može platiti privatne pretrage, iako je čitav život odvajala za zdravstvo? Ne želim čuti da država baca novac na samostalne umjetnike, uz brojne nepravde koje ne želim od muke dalje spominjati“, navodi Žigo Španić koja smatra da aktivni samostalni umjetnici zaslužuju minimalnu mirovinu od 700 eura. Ona je, nažalost, katkad i pet puta manja. Nitko samostalnim umjetnicima ne plaća „prazan hod“, dobivaju honorare isključivo za obavljeni posao, nema plaćenoga odmora i stanke.

„Mi samostalni umjetnici imamo problema i s obiteljskom percepcijom, uglavnom trpimo nerazumijevanje rodbine – nismo u stalnom radnom odnosu, jer rad je samo onaj na neodređeno vrijeme, pa makar u uredu cijeli dan ispisivali jedan formular. To je dijelom ostatak socijalističke svijesti starijih ljudi koji su imali sigurne poslove i plaće, pa mnogi ne razumiju 'slobodno tržište', realni sektor, odnosno stalnu i promjenjivu bitku koju vode njihova djeca. To je novi generacijski jaz – prvi je nastao šezdesetih, između konzervativnih roditelja i rokera (i drugih novih kultura), a od osamostaljenja Hrvatske traje veliki generacijski jaz između roditelja iz socijalizma i djece iz kapitalizma. Mi smo samostalni umjetnici bačeni na okrutno tržište na kojem svakodnevno propadaju i biznismeni i firme, a zamislite, moramo preživjeti na račun umjetnosti u kojoj uživa tek šačica ljudi“, ističe Žigo Španić, propitujući formulaciju „zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“ jer je riječ o jednoj od brojnih institucionalnih fraza: „Što se tiče 'zaslužnika' u kulturi, na divljem tržištu, premreženom lobijima, afirmacija autora ne ovisi samo o njegovu radu, nego i o raznim interesnim skupinama, a i o egu i agresivnosti pojedinaca od kojih neki imaju veće životopise negoli opuse. Naravno, dobar posao se vidi, mnoge su nagrade zaslužene, ali na ovom natrpanom i dezorijentiranom tržištu ima sjajnih stvari koje nisu ušle u promotivnu medijsku mašineriju. Loša knjiga može dobiti puno kritika, a dobra čak ni jednu. U kaosu je sve moguće. Tko će otkrivati mlade, tko će ih poticati kad se i ovi 'renomirani' stalno bore među sobom za prevlast? Naravno, svagdje ima tihih kreativaca koji bujaju na marginama i obično dobiju važna priznanja u trećoj životnoj dobi. Ja i dalje vjerujem u tihe staze sudbine koja može s vremenom sve preokrenuti, jer sudbina je veoma ćudljiva. Treba samo biti strpljiv.“

Višestruki odlasci u neizvjesnost

Njezin kolega, nagrađivani pjesnik i prozaik Tomislav Domović (1. kolovoza 1964., Zagreb), koji stvara u Karlovcu, smatra da je status samostalnoga umjetnika u koliziji s višedesetljetnim općedruštvenim kretanjima koja su brutalno nesklona tvorcima umjetničkih djela i sadržaja općenito, a što se pogubno reflektira na poziciju onih koji su odlučili isključivo baviti se umjetnošću i stvaranjem. „Osobno nemam problema s ispunjavanjem uvjeta podložnih petogodišnjoj reviziji, nemam kreativnih zastoja te poprilično lako mogu napisati i objaviti dvije knjige unutar navedenoga razdoblja. No tu završava sva lakoća bivanja. Istaknuo bih da sam po drugi put u statusu samostalnoga umjetnika. Prvi put sam bio od 1993. do 2005., godine kada pritisnut silnim dugovima i neimaštinom pronašao stalni posao. Tako sam si malčice olakšao primarnu obiteljsku egzistenciju, ali je stvaralački duh silno trpio zbog fizičke i psihičke iscrpljenosti uzrokovane karakterom posla koji sam obavljao. Izdržao sam u tom stvaralačkom uvenuću nešto više od deset godina s desetcima ideja, stotinama skica i zabilješki i u jednom trenutku više i nije bilo izbora. Morao sam sebe (pjesnika i pisca) spasiti te sam dao otkaz i po drugi put otišao u neizvjesnost. To je, ako se ne varam, bilo 2016. i budući da su za ponovnu aktivaciju statusa samostalnoga umjetnika bile nužne dvije knjige objavljene unatrag pet godina, prionuo sam realizaciji. I objavio u proljeće 2017. pa čekao jer sam formalno tek u idućoj godini mogao podnijeti molbu za rješavanje statusa“, iznio je kronologiju svojega slučaja književnik Domović, ali i naglasio dodatne probleme s kojima se susretao.

„Naime, kako je država osmislila 'privilegiju' za samostalne umjetnike zvanu Umjetnička organizacija pristupio sam osnivanju i puževim korakom krenuo vjerujući da ću od strane Ministarstva kulture i medija kao pravno-fizička osoba dobiti podršku u vidu sufinanciranja prijavljenih djela za objavljivanje. Ali, drugu godinu zaredom ni lipe, ni centa kao podršku nisam dobio. A samo knjigovodstvo za organizaciju na godišnjoj razini košta meni povelikih 1200 eura. Prošlu godinu sam 'utukao' u koautorsko (s kolegicom Biserkom Goleš Glasnović) oblikovanje važnoga pjesničkoga naslova Cvrčci u trubi, antologije hrvatskoga antiratnoga pjesništva od Domovinskoga rata naovamo. Ni taj naslov nije zaslužio ni novčića, tako prosuđuje Vijeće i ministrica. I završava na B listi za otkup! Slično mi se događa i s nedavno objavljenim naslovom Slava, koherentnim pjesničkim djelom nastalim na temu ruske agresije na Ukrajinu“, naveo je naš sugovornik koji sadašnji koeficijent 1,2 smatra besramno niskim te budućim umirovljenicima-samostalnim umjetnicima jamči bijednu mirovinu i starost. Podsjetio je na davnašnju strku nastalu zbog pitanja dobrostojećih estradnih (glazbenih) samostalnih umjetnika, no, općenito, malo koga je briga što i kako žive samostalci. Hrvatsko društvo Domović smatra snobovskim jer voli spektakle i velike predstave dok za vojsku „malih“ i predanih pisaca, slikara i glazbenika – gotovo ne mari. Predlaže da se jednom godišnje organizira okrugli stol gdje bi samostalni umjetnici iznijeli tekuće probleme te pokrenuli inicijative prema državnim subjektima u cilju poboljšanja statusa i skretanja pozornosti na umjetnika i umjetnost kao važne dijelove svakoga civiliziranoga društva.

Tomislav Šovagović

(nastavlja se)

Tekst je dio niza „Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu?“, a na Portalu HKV-a objavljen je u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2024. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

Povezano

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (1)

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (2)

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (3)

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (4)

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (5)

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (7)

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (8)