Nizanka u osam nastavaka donosi razgovore s članovima Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i osvješćuje poteškoće, nedostatke i predrasude s kojima se suočavaju dok stvaraju djela za priznavanje statusa koji im omogućuje plaćeno mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna RH. Za sve ostalo – moraju se sami pobrinuti.

Izabrani profesionalni život na uzburkanoj pučini

Na početku je najbolje odmah napomenuti: nema jasna odgovora na naslovni upitnik. O tom jesu li samostalni umjetnici teret ili korist društvu, svaki hrvatski građanin ima svoje mišljenje. Onima kojima kultura i umjetnost ne predstavljaju važno ili uopće područje interesa, imaju pravo misliti o samostalnim umjetnicima kao o pukim lijenčinama koji žive na državnoj grbači. Svatko ima slobodu mišljenja, ali nužno je dodati napomenu uz umjetnike: u ovoj državi svega jedan posto državnoga proračuna odlazi na kulturu i umjetnost. Kulturu i umjetnost doživljava se kao svojevrsno privremeno djelovanje, iako se i političari, o bilo kojoj važnijoj kulturno-umjetničkoj prigodi, rado busaju u prsa upravo dostignućnima iz tih područja, jer su ona neizostavan, važniji dio hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Nije ovdje ni želja uspoređivati Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika (HZSU), ususret njezinoj 60. obljetnici postojanja 2025., sa svim onim zaslužnim pregaocima koji su kroz minula stoljeća pridonosili svjetlu hrvatske kulture i umjetnosti. Nije želja ni pretpostavljati da je članstvo u HZSU-u preduvjet golemim umjetničkim dostignućima. Mnoga kulturno-umjetnička djela nastaju radom članova strukovnih udruga, ne nužno i članova HZSU-a. Osim toga, kulturu stvaraju i oni pojedinci koji nisu članovi organizacija.

Osnovni podatci na mrežnim stranicama HZSU-a

O čemu onda želimo pisati u nizanki koja ne obećava jasan odgovor? Želja je proniknuti dublje od pukih činjenica, provjerljivih na mrežnim stranicama HZSU-a (v. ovdje). Na njima se nalaze relevantni podatci o ustroju udruge profesionalnih umjetnika koji profesionalno obavljaju samostalnu umjetničku djelatnost. Potrebno je, doduše, navesti one osnovne značajke. Udruga je osnovana 1965., ima svoj Statut (v. ovdje) i Pravilnik o načinu i uvjetima za priznavanje statusa samostalnoga umjetnika (v. ovdje), ima skupštinu, upravni odbor i predsjednika, ima 1380 članova (s nadnevkom 24. srpnja 2024.), podijeljenih u pet područja umjetničkoga stvaralaštva: filmsko, glazbeno, književno, likovno i scensko. Njihov je popis također precizno naveden na mrežnim stranicama, cjelovit (v. ovdje) i za svako pojedino područje.

Svako od tih područja ima posebne kvote koje je potrebno ispuniti u petogodišnjem razdoblju, nakon čega mjerodavno povjerenstvo provodi reviziju. Doba potresa i krunskoga virusa višestruko je utjecalo na djelovanje HZSU-a u Zagrebu. Doslovno je udrugu premjestilo iz zgrade u Ilici 42, koja je dobila crvenu naljepnicu, u palaču Matice hrvatske na Trgu Josipa Jurja Strossmayera 4/II. Uz mjere potpore pojedinoga ministarstva, samostalnim umjetnicima u onom je teškom vremenu pomogla i jedna od posljednjih odluka tadašnjega zagrebačkoga gradonačelnika, pokojnoga Milana Bandića, o jednokratnoj pomoći svim članovima HZSU-a koja je iznosila pet tisuća kuna. Bilo je politički pragmatično, ali i originalno.

Članarina u HZSU-u, kao godišnja obveza svakoga člana, mijenjala se u koronskom nevremenu, a prelaskom Republike Hrvatske s kune na euro (odnosno, gubitkom monetarnoga suvereniteta) ustanovljen je iznos naknade od 24 eura godišnje. Svaki član HZSU-a podmirenjem članarine stječe pravo na uplatu mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja iz sredstava državnoga proračuna. No što osim toga? Svakomu je jasno da samo od podmirenja toga dvoga nitko ne može preživljavati. Iako je riječ o izabranom profesionalnom putu, umjetnici su prepušteni svojoj snalažljivosti, točnije sposobnostima da umjetničkim (i izvanumjetničkim) radom priskrbe egzistenciju sebi i svojim obiteljima. To umnogome ovisi i o području kojim se bave. Zato smo, u povodu ove nizanke, razgovarali s umjetnicima iz različitih područja. Pokušali smo doznati kako se osjećaju u koži samostalnih umjetnika, što ih muči, koje su prednosti i nedostatci HZSU-a i odnosa prema HZSU-u. Bole li ih predrasude? Kako se nose s primjedbama i nerazumijevanjem i profesionalne i privatne okoline? Postoje li i među samostalnim umjetnicima mimoilaženja glede obavljanja umjetničke djelatnosti? Kako uopće postati samostalni umjetnik i kako zadržati taj status? Je li razvoj tehnologije otežao njihov položaj? Je li danas, s obzirom na brojne umjetničke produkcije, lakše biti samostalnim umjetnikom? Koliko su ravnopravni uvjeti za reviziju članstva, s obzirom na svaku pojedinačnu djelatnost? Kakav je suodnos umjetničkih udruga iz kojih se „regrutiraju” članovi HZSU-a? Jesu li revizijski kriteriji prestrogi? Koliko je uravnoteženo, ako zasebno promatramo kategorije, imati prigodom revizije, primjerice, dvije objavljene knjige, četiri kazališne režije, četiri do šest glavnih uloga u profesionalnoj kazališnoj produkciji, dva dugometražna filma u području filmskoga stvaralaštva, jesu li malo ili mnogo tri solističke uloge ili tri samostalne slikarske izložbe u pet godina?

Mogućnost dvogodišnjega „moratorija”

Na ova i ostala pitanja u sljedećim nastavcima pokušat će odgovoriti predsjednik HZSU-a Hrvoje Kovačević, kao i sugovornici s dugim stažem u udruzi, ali i oni koji su tek na početku. Jamačno, svaki član ima svoju priču i vjerojatno je jedino reprezentativno mjerilo napisati feljton s 1380 nastavaka. Svaka životna priča ima svoje razloge za i protiv, odnosno faze u kojima je sazrela odluka da se (neki i privremeno) okušaju u svoj neizvjesnosti koju sa sobom nosi status samostalnoga umjetnika. Upravo je vrijeme elementarnih i zdravstvenih nepogoda pokazalo da nema jamca sigurnosti: dok je književnicima, koji ionako pišu u nekoj vrsti samoizolacije, kriza plastično (p)ostala prigodom za pisanje, umjetnici iz ostalih područja, osobito glazbenoga i scenskoga stvaralaštva, našli su se pred nesavladavim zaprjekama, s obzirom na smanjenu mogućnost izvedbe svojih djela. „Obični” građani tada su, barem nakratko, imali mogućnost uvidjeti koliko je umjetnost važna za mentalnu higijenu, podizanje morala, vraćajući se u tom izoliranom vremenu čitanju dragih klasika, gledanju zaboravljenih kazališnih predstava, filmova, glazbenih i scenskih djela. O tom nevremenu, za koje se samo možemo nadati da se ne će ponoviti, također je važno promišljati.

Za one umjetnike, zasad izvan članstva u HZSU-u, koji će uz ovu nizanku promišljati o isplativosti ili dvojbenosti isplovljavanja na nesigurnost burne pučine zvane samostalno umjetnikovanje, dobro je napomenuti: prijave se podnose početkom godine (ove je godine datum objave bio 1. veljače), potrebno je dostaviti dokumentaciju s naglaskom na posljednjih pet godina umjetničkoga stvaralaštva, potvrdu umjetničke strukovne udruge, kao i, među ostalim, potvrdu porezne uprave o visini dohotka za posljednje tri godine za koje su obrađene godišnje prijave na dohodak (v. ovdje).

Druga je važna stavka, koju pojedini kandidati zanemare, mogućnost dvogodišnjega zamrzavanja statusa članstva u HZSU-u, ovisno o stalnom zaposlenju na drugoj adresi. U prijevodu, onaj tko razmišlja biti samostalnim umjetnikom, može, ako zadovolji kriterije stručnoga povjerenstva, dobiti status člana HZSU-u, pa ga tijekom članstva, iz različitih razloga, staviti na dvogodišnje čekanje. Mnogi se lome, jer u današnje (svako) doba prioritet je imati stalne, odnosno redovite prihode. Članstvo u HZSU-u omogućuje redovit staž, ali ne može platiti kredite, račune i ostale životne troškove. Ako postoji dvojba, eto, dobro je znati da se barem formalno, ovisno o okolnostima, dvije godine može sjediti na dvije stolice. Praktično, ali istinito. Dvogodišnje razdoblje primjereno je za bistrenje misli, mlađi samostalni umjetnici možda će čekati (i dočekati) stalni angažman, oni stariji uzeti predah, kako već tko posloži životne prioritete.

Tvrda je kora kruha samostalnoga umjetnika. Ali je i jestiva. Riječ je o debeloj neizvjesnosti hoće li (i kada) biti honorara u sljedećem mjesecu, kako će napredovati projekti u kojima su pristali sudjelovati, napose, hoće li i kritička recepcija njihovih djela pridonijeti pozitivnomu vrjednovanju nakon isteka petogodišnjega razdoblja. Biti samostalnim umjetnikom znači svakoga jutra imati psihičku i tjelesnu snagu za nove izazove, bez redovite plaće, s prepuštenošću tržišnim prilikama, kao i onim organizacijskim, kako bi se uhvatilo što povoljniji vjetar uzburkane, već spomenute plovidbe.

Za sva dodatna pitanja uvijek će precizno, s razumijevanjem i u primjerenom roku odgovoriti iz Stručne službe HZSU-a, ali nitko iz HZSU-a ne će napisati knjigu, odglumiti ulogu, naslikati sliku, skladati koncertnu ariju, snimiti film... Udruga je pravni i stručni potporanj nedoumicama, poligon za moguće poboljšavanje statusa u državi kojoj, bit će više puta istaknuto, kultura i umjetnost donose 4,6 posto ukupnoga bruto društvenoga proizvoda, za što je „nagrada” jedan posto proračunske torte. Dakle, pojednostavljeno, gotovo pet puta rezultati (djela) premašuju ono uloženo u njih. Dakako, mnogi umjetnici objavljuju, snimaju i uprizoruju svoja djela bez potpore mjerodavnoga ministarstva (ili čije druge). Riječ je o nepredvidljivoj klackalici, ustrajni će uspjeti, nadajući se minimumu materijalnih sredstava dodijeljenih (možda i nagrađenih) za rad. Kako god, bili teret ili korist društvu, samostalni umjetnici ne će prestati pokušavati oplemenjivati Hrvatsku. Način i dosege njihova djelovanja osim struke i suvremenika procijenit će i ono poznato, ah, vrijeme.

Tomislav Šovagović

(nastavlja se)

Tekst je dio niza „Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu?“, a na Portalu HKV-a objavljen je u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2024. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

Povezano

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (2)

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (3)

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (4)

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (5)

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (6)

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (7)

T. Šovagović: Samostalni umjetnici i njihova egzistencija – teret ili korist društvu? (8)