Uz preminuće glumca Duška Valentića
(31. siječnja 1950. – 9. lipnja 2024.)

„Došo ja...“, tim riječima započinje monodrama „E, moj sokole“ koju je prema besmrtnom „Đuki Begoviću“ Ivana Kozarca priredio Duško Valentić i uspješno izvodio diljem Hrvatske. U te dvije riječi dolaska, sada kada se velikan hrvatskoga glumišta preselio u vječnost, kriju se i blagoslov i tuga, vjerojatno i nesvjesnost zbog fizičkoga gubitka i u suzama nasmijanoga glumca. Bio je Valentić naš džepni Calvero, Chaplinov i Mihalićev klaun koji se smije i kada umire na pozornici, koji plače dok živi izvan nje. „Sokolom“ je zaokružio posvetu svojemu uzoru Fabijanu Šovagoviću, ponosno ga izvodeći i u Šovinim Ladimirevcima već davnoga 19 travnja 2009. Kozarački, s tamburašima, zadržavajući pitomost staloženosti i u vulkanskom grotlu bećarske nesnalažljivosti, namrijete kobi. Zašto zaokružio? Jer je sve i počelo uz Milu Vrbicu (Šovagovića) u „Kuda idu divlje svinje“, tada još student Valentić igrao je Tomahavku, jednoga od braće Crnoga Roka (Ljubiša Samardžić), onoga koji će naslijediti poginulu braću švercere, jednom kada odraste, glumački nimalo prošvercan. Smijao se prepričavajući kako je redatelj Ivan Hetrich, njemački precizan, upozoravao da ne smije ni zucnuti čak i kada nije u kadru, jer pecaljka od mikrofona sve lovi, a kako ne bi mladenačke nepodopštine zaigranih mladića i djevojaka na dokovima Mičevca. Naučio je šutjeti, u kadru i izvan njega, svladao je važnu lekciju. Zasukao je rukave, pazeći na zujanje kamere i nastavio graditi upečatljivu karijeru.

Duško Valentić i tamburaši izvode monodramu „E, moj sokole“ u Ladimirevcima 19. travnja 2009. (privatni album)

Sve je nabrojeno ovih dana u činjeničnoj biografiji, od televizijskoga Papundeka u „Velom mistu“, kazališnoga Kneza Miškina u „Idiotu“, do uloga u novovjekim sapunicama. Bio je i Mletački dužd i Panglosso, bio je i „Gavella“ i „Teatar ITD“. Mimo pukoga nizanja važnih uloga, izostavljena je jedna od posljednjih – umirućega starca pjesnika „U zagrljaju rijeke“, kratkoga filma Bobbyja Grubića, snimljenoga prema priči Mire Gavrana. Nitko nije slutio u ožujku ove godine na premijeri u Čakovcu da gleda svojevrsnu Valentićevu oporuku, osobito jer se videopozivom iz Pule pohvalio radom na novom projektu, tradicionalno vedar i nasmijan. Naučio je šutjeti. Nije gnjavio svijet, izvan svojih uloga, o onom što se događa tijelu, o onom što pogađa dušu. Ne bi preminuli Valentić ni u ovoj prigodi volio patetiku. „Ta što je glumac doli čovjek kojemu je lice radno oruđe na koje svatko može pljunuti kako mu se prohtije“, govorio je. Njegovo lice mnogi su poštovali, još od onih dana kada je djecu rođenu sedamdeset i neke nasmijavao bajkovitim, ernestovskim izlaskom iz kovčega. Nižu se tako sličice, a svaka ima ishodište u „E, moj sokole“, vjerojatno najboljem sažetku svih istodobnih slavonskih i glumačkih nevolja. Malo tko može primijetiti zašto je važno ono početno „Došo ja“. Važno je jer je epigonska posveta Šovagoviću i Vanji Drachu. Naime, istim riječima počinje adaptacija Mrožekovih „Emigranata“, također uspješno izvođenih, pa i u Ladimirevcima, uz iste salenjake i šljivovicu, s razmakom od gotovo četiri desetljeća. „Došo ja“ i otišao, na gledateljima je upamtiti, sjećati se, poštovati. Duško Valentić prošao je ovim svijetom, u svakom trenutku ujevićevski i star i mlad, i sijed i smeđ, i miran i divlji, kako već redatelj odredi da osobnost glumca zauzme pozu neukrotivoga argatovanja. Naposljetku, ostane samo rijeka koja teče „uskim putom prema dubokom sjeveru“, ostane neobjavljena pjesnička zbirka na stolu, tišina i utješna spoznaja kako i nakon smrti – preživi umjetnost. Barem onima dovoljno zainteresiranima tragati za njom. I zagrliti ju. „Otišo ja...“

Tomislav Šovagović