Danas svaki čovjek vjeruje da je kadar vlastitu subjekciju ili vlastitu istinu pretvoriti u opće pravilo

Problem je današnjeg čovjeka što je uvjeren da iz njegove subjektivnosti nužno mora proizići nešto univerzalno. To je posljedica diktature relativizma. Nekada su veliki umjetnici bili kadri iz vlastitog subjektivnog doživljaja stvoriti univerzalnu poruku i vrijednost.

Danas svaki čovjek vjeruje da je kadar vlastitu subjekciju ili vlastitu istinu pretvoriti u opće pravilo, barem iz njegove perspektive, odnosno mnogi su uvjereni da njihovo shvaćanje osobnih prava i uvjerenja, mora vrijediti i za druge. Iz subjektivnog nužno ne proizlazi univerzalno a pogotovo ne ništa objektivno. Ako smo dokinuli svaku objektivnu istinu, onda ima milijarde istina, koliko i ljudi.

Paradoks je takve logike da onda istine više nema. Atomizirana je i razlomljena u milijarde kristalića iz kojih se ne vidi više nikakva cjelina. Zrnce pijeska viče da je ono središte univerzuma i da ono čini obalu. Što je njegova perspektiva? Da bez njega nema pješčane plaže. Ali čim ga otpuše vjetar u eter, zrnce je nestalo, a obala je ostala. More je nanijelo nove naslage pijeska.

Bez težnje za istinom stvaramo iluziju

Može li se zamisliti išta univerzalno a da nije istinito? Da ne vrijedi za svakog čovjeka? Bez težnje za istinom stvaramo RodUvjeravaju nas kako su spolovi i rodovi društveno uvjetovani. Ako jesu, kako onda opravdavaju negiranje biološke egzaktnosti koje proizlazi iz takve tvrdnje? Nije li biologija znanost koja govori suprotno usprkos pojedinačnim iznimkama? Govore li nam iznimke da pravilo ne vrijedi ili su iznimke potvrda pravila? Sijamski blizanci su deformacija, problem genetike i medicine. Kad ih operacijom treba razdvajati, govore li nam to nešto o milijunima blizanaca na svijetu koji su imali sreću da se rode normalni? Ne, govori nam samo o jednom prirodnom nesretnom odstupanju.iluziju. Ja mogu reći da su me svemirci donijeli na svijet, da se osjećam kao sin daleke galaktike, izvanzemaljac u tijelu Zemljanina. Mogu u to vjerovati, od toga napraviti malu pseudoreligiju, osnovati sljedbu i tražiti da bude priznata kao druge religije. Sigurno bi se našlo onih koji bi rekli da je to normalno i legitimno, a i onih koji bi rekli da nema nikakve razlike od takvog vjerovanja i vjere u Isusovo bogočovještvo.

No svaki čovjek bi već po zdravom razumu mogao posumnjati da je onaj koji tvrdi da je izvanzemaljac u tijelu Zemljanina, zapravo poremećen čovjek ili neki šarlatan. Ali što vrijedi zdrav razum u svijetu ozakonjenja sveopćeg ludila koje je upravo posljedica ekstremnog relativizma? Ako i učen čovjek ustvrdi da je istina relativna, logika uma mu govori da onda treba tražiti ono što su od antike mudraci tražili – arhe, konstantno načelo, univerzalno iza maske promjene i relativnog.

Kad je svaki čovjek sam svoj zakonodavac onda imamo sedam milijardi pogleda na jednu istinu. Imamo li sedam milijardi istina ili sedam milijardi doživljaja jedne istine?

Uvjeravaju nas kako su spolovi i rodovi društveno uvjetovani. Ako jesu, kako onda opravdavaju negiranje biološke egzaktnosti koje proizlazi iz takve tvrdnje? Nije li biologija znanost koja govori suprotno usprkos pojedinačnim iznimkama? Govore li nam iznimke da pravilo ne vrijedi ili su iznimke potvrda pravila? Sijamski blizanci su deformacija, problem genetike i medicine. Kad ih operacijom treba razdvajati, govore li nam to nešto o milijunima blizanaca na svijetu koji su imali sreću da se rode normalni? Ne, govori nam samo o jednom prirodnom nesretnom odstupanju. U rijetkim slučajevima hermafroditstva kao biološkog poremećaja, psihološko-emotivna drama osobe pogođene time je nesumnjiva. No tko razuman će zbog toga mijenjati opću strukturu dva roda i dva spola? Jednako tako, ako netko smatra, umjesto da je izvanzemaljac u tijelu Zemljanina, da je muškarac u tijelu žene ili obrnuto, je li to argument da bi čitavo čovječanstvo stvaralo novu antropologiju, i da bi se uveo srednji ili međuspol kao biološka i društvena stvarnost?

Mijenjati čitavo društvo jer se neki dobro ne osjećaju u vlastitoj koži!?

Hoću reći, ako je nečija subjekcija u ovom slučaju, da je žena u tijelu muškarca, prvenstveno psihološko-identitetski DijalogAko polazimo od osobnog iskustva, zašto onda lgbt ideolozi negiraju iskustvo vjere u Krista kao duhovnost koja nudi viši smisao? I može li se bez uvida u viši smisao ljudske egzistencije doći i do odgovora na problematiziranje tradicionalnog poimanja roda i spola? Susret s drugim čovjekom nije fraza koju treba koristiti da bi se obeskrijepio stav da postoji istina koja je univerzalna i koja se ne može mijenjati. Susret s drugim nije puki sentimentalizam, poziv da prihvatim njegove zablude, nego da mu ponudim uvide koje nema. Tek tada je moguć i autentični dijalog. Ali ne s izvanzemaljcem nego konkretnom osobom.problem, zašto se ne rješava osobnim i medicinskim pristupom, nego promjenom sociološke percepcije? Treba mijenjati čitavo društvo i uvesti nove rodove jer se neki ljudi ne osjećaju dobro u vlastitoj koži!?

Dokle će nas dovesti takva psihologija? Hoće li svijet doista postati golemi sanatorij, umobolnica u kojoj ćemo lunjati uokolo u potrazi za vlastitim izgubljenim identitetima, zbrkanih misli, pojmova, sjećanja, emocija, odnosa, potpuno pomućeni a uvjereni da nikada nismo bili slobodniji? Kako će u takvom svijetu biti moguć pozitivan, zdrav, normalan susret i odnos dviju osoba ili skupine ljudi, a da se ne svrstavaju po nekim suludim kategorijama koje su izmislili u 21. stoljeću kreatori rodne revolucije i uveli u javnost, modu, medije, umjetnost, kulturu, politiku, zakonodavstvo, i u naše živote, naše svakodnevice, prijeteći nam globom, sutra zatvorom, preodgojem ili lobotomijom ako ne prihvatimo vizije luđaka!?

Autentični dijalog

U lgbt priči neki kreću od pojedinačnih dojmova da bi donijeli neki univerzalni sud. Kažu, imamo divne gej prijatelje, oni su dobri ljudi. U tome nije meritum rasprave o rodovima. Ovakvih i onakvih ljudi ima u svakoj populaciji. Ali što nam to govori o univerzalnom načelu spola i roda? Je li to argument da bismo „divnim“ i „genijalnim“ lgbt pojedincima prilagodili antropologiju, rod, spol, vjeru, društvo, obitelji? Pokušavam u svom pristupu na neki način očovječiti ovaj problem.

Ako polazimo od osobnog iskustva, zašto onda lgbt ideolozi negiraju iskustvo vjere u Krista kao duhovnost koja nudi viši smisao? I može li se bez uvida u viši smisao ljudske egzistencije doći i do odgovora na problematiziranje tradicionalnog poimanja roda i spola? Susret s drugim čovjekom nije fraza koju treba koristiti da bi se obeskrijepio stav da postoji istina koja je univerzalna i koja se ne može mijenjati. Susret s drugim nije puki sentimentalizam, poziv da prihvatim njegove zablude, nego da mu ponudim uvide koje nema. Tek tada je moguć i autentični dijalog. Ali ne s izvanzemaljcem nego konkretnom osobom.

Zoran Vukman