Danas u svijetu vlada velika duhovna zbrka
Zanimljivo je da i neki ateisti vide sotonu svuda oko nas, ali nikako da vide i Božje tragove. Zlo je lako vidjeti i pronaći, čak tamo i gdje ga nema, a može ga se prešutjeti i tamo gdje ga itekako ima. Danas u svijetu vlada velika duhovna zbrka. Sve više ljudi ne razlikuje DuhovnoAko duhovnim očima gledamo na društvene procese, politiku i čovjeka, onda ćemo lakše razlučiti ono bitno, znat ćemo kako djelovati a da ne izdamo Kristova načela, odnosno prepoznat ćemo kako biti Njegovi svjedoci u svijetu koji iskrivljuje istinu, lomi je kroz vlastiti spektar i prilagođava je interesima moći i manipulativnih nagnuća.dobro i zlo, što je logičan produkt relativizma. Kad je sve relativno, onda nismo onkraj dobra i zla, nego usred nereda gdje zlo postaje dobro, a dobro zlo. Onda loši u očima duhovno slijepih postaju i ljudi koji mole pred bolnicama da se sačuvaju životi nerođenih. Čak i molitva smeta kao javni duhovni čin. Koga razjaruje molitva ako ne zloduha?
Kad bi svijet priznao da je duhovno načelo ispred svih drugih načela, i ekonomskog, i političkog, i materijalnog, da iz duhovnog načela proizlazi istinski stvaralački čin kao čin ljubavi, onda bi se vrlo brzo preobrazio u svijet koji u potpunosti živi u skladu s Božjim poretkom. Mudrost Božja nam je progovorila na razne načine, prije svega kroz Objavu, pa ipak, toliko je ljudske oholosti na zemlji, da svaka budala misli da je mudrija i od same Mudrosti. Živimo u vremenima kad se od kršćana traži veća duhovna zrelost no ikada – kad bi iz povijesti morali naučiti ne ponavljati uvijek iste pogreške i duhovnom pretpostavljati sve drugo.
Ako duhovnim očima gledamo na društvene procese, politiku i čovjeka, onda ćemo lakše razlučiti ono bitno, znat ćemo kako djelovati a da ne izdamo Kristova načela, odnosno prepoznat ćemo kako biti Njegovi svjedoci u svijetu koji iskrivljuje istinu, lomi je kroz vlastiti spektar i prilagođava je interesima moći i manipulativnih nagnuća.
Vrijeme je za iskorak: za istinski duhovni odgoj čovjeka. Doktrinalni stadij mora se nadići duhovnom praksom, zaživjeti u stvarnosti kršćanske egzistencije sa svim njezinim izazovima. Život se uvijek vraća tamo odakle je istjeran jer je neuništiv po svojoj vječnoj paradigmi „ja jesam“. Ništa nema veličanstvenije i čudesnije, pa i moćnije od samoga – „biti“. Život nosi u sebi puninu smisla upravo kao stvaranje iz ljubavi, kao ispunjenje vlastitoga bitka u svome izvorištu. Život kao stvaranje je ispunjen život.
Mi smo u kaplji u kojoj se očituje veličanstveni poredak dinamike života
Čovjek nije stvoren da bi bio puki konzument. Sposobnost za stvaralački čin je božanski aspekt u čovjeku. I taj čin je identičan punini bitka – stvaram jer jesam, mislim, ljubim i JedinstvoNišta ne bi moglo postojati bez božanske volje – bez onoga „neka bude“ i „jest“! „Ja jesam“ kao punina duhovnoga identiteta dolazi iz onoga „Otac i ja jedno smo“. Stvorenje poistovjećeno sa Stvoriteljem spoznaje puninu vlastitoga „ja jesam“ jer ono dolazi iz Isusova aksioma kojeg je izrekao kao identifikaciju stvaralačkoga čina. On nas upućuje na jedinstvo s Bogom, na jedinstvo koje je ostvareno u njemu, Bogočovjeku.djelujem jer mi jer dano biti, postojati kao biće ljubavi i stvaralaštva.
„Sav je svijet pred tobom kao zrnce praha na tezulji, i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju. A ti si milostiv svemu, jer možeš sve, i kroz prste gledaš na grijehe ljudima, da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh u svemu. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospode!“ (Mudr 11,22-12,2)
Ovaj divan odlomak iz Knjige Mudrosti je čista poezija i duboka, jednostavna filozofija spasenja. Nije lako razumjeti tajnu zašto neki učeni nevjernik u ovim riječima ne nalazi nikakvog nadahnuća i poticaja za vjeru. Ljudsko srce mora biti doista zaključano sa sedam katanaca a da ga Božja Riječ nimalo ne dirne.
Zemlja je u Svemiru jedno zrnce praha na tezulji, pa je tako zamišljamo i pred licem Stvoritelja – cijeli naš svijet pred njim je „kaplja jutarnje rose“. Ali u toj kaplji je čudo života, čitav jedan otajstveni kozmos. Mi smo u kaplji u kojoj se očituje veličanstveni poredak dinamike života. Biblijski pisac Stvoritelja naziva „ljubiteljem života“, što je odraz božanske stvaralačke volje. Svi smo mi plodovi njegova stvaralaštva, volje i čina koji proizlazi iz ljubavi Boga prema onome što je stvorio. Ljubitelj života – kako divni atribut božanskoga bitka! Iz mržnje se ne stvara, poručuje nam Knjiga Mudrosti. Iz mržnje ne nastaje ništa, a najmanje život. I ništa ne bi moglo postojati bez božanske volje – bez onoga „neka bude“ i „jest“! „Ja jesam“ kao punina duhovnoga identiteta dolazi iz onoga „Otac i ja jedno smo“. Stvorenje poistovjećeno sa Stvoriteljem spoznaje puninu vlastitoga „ja jesam“ jer ono dolazi iz Isusova aksioma kojeg je izrekao kao identifikaciju stvaralačkoga čina. On nas upućuje na jedinstvo s Bogom, na jedinstvo koje je ostvareno u njemu, Bogočovjeku.
Bog nam je dao da sami radimo na sebi
Bog nam je dao da sami radimo na sebi, da se izgrađujemo upravo u tom duhu „ja jesam“ – dao nam je neshvatljivo povjerenje kao slabim stvorenjima, da nadopunjujemo vlastiti život, postojanje i živote drugih – da budemo bića koja razvijaju vlastiti stvaralački čin, da budemo sustvaratelji svoje sudbine. Ništa što živi ne živi bez Božje volje. Sve što se održava, održava se jer je dozvano u život od Boga. Umetati ovdje nekakav slučaj, nevjerojatna je – zapravo – iracionalnost! Život koji bi nastao iz slučaja, kad bi to uopće bilo moguće, bio bi lakrdija od života, kaos koji ne bi ni zaživio, primordijalna „juha“ koja bi krčkala cijelu vječnost a da iz nje ne iziđe ništa što bi hodalo i mislilo.
Bog je milostiv, strpljiv, čeka da se ostavimo svoje zloće, svojih grijeha jer u tom „ja jesam“, grijeh je anomalija koja nagrđuje puninu postojanja, grijeh je zatamnjenje, nesavršenost, mrlja na slici, neki nedostatak koji narušava estetiku božanskoga stvaralačkoga djela. Čudesno je to da smo mi kao božansko djelo sami predodređeni da budemo stvaratelji, da otkrivamo ljepotu i zakonitosti Božjega poretka. Čovjek odvojen ili odmetnut od Boga, tom poretku nastoji dati neko drugo ime, zamesti trag podrijetla bitka koji je u svemu stvorenomu, odnosno tragično previđa „besmrtni duh koji je u svemu“.
Kad to spoznamo, onda nam postane jasno da nikakvo zlo nema zbiljski primat i da je zlo nemoć da se nadvlada sve ono što teži vječnosti i punini u čovjeku.
Zoran Vukman
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.