Konstrukcija, značenje i protagonisti parole o "nužnosti individualizacije krivnje"

Paralelno s presudom haškog suda dvojici hrvatskih generala; Anti Gotovini i Mladenu Markaču, u hrvatskom je medijskom prostoru plasirana teza prema kojoj "suđenje Tuđmanovoj političkoj ostavštini nije, međutim, suđenje Hrvatskoj".[1] Premda se ta teza doima krajnje čudno, prvenstveno ako se čuje iz medijskog prostora s teritorija Republike Hrvatske, ona – suprotno tvrdnjama onih koji su njome prividno "neugodno iznenađeni" – suštinski je tek razrađeni oblik propagande parole o "nužnosti individualizacije krivnje", parole prisutne u hrvatskom medijskom prostoru već punih deset ("boljih") godina. Jedan od vodećih političara koji je neprestano ponavljao parolu o "individualizaciji krivnje" bio je bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, koji je nakon što je izabran na spomenutu funkciju u pisanom obliku izložio dio svog političkog programa: "Etikete izdajstva hrvatskih nacionalnih interesa pratile su moje napore da se individualizira zločin, kao jedini i nezaobilazni način da se skine krimen s lica cjelokupne nacija. Vrijeme je potvrdilo ispravnost te "izdajničke" misije pred Tribunalom u Haagu."[2]

Mesićevo prebacivanje odgovornosti

Spomenuti Mesićev zapis važan je iz tri razloga. Prvo, Mesić je sam naglasio kako su njegovi napori unutar hrvatske javnosti doživljeni kao izdajstvo hrvatskih nacionalnih interesa. Drugo, Mesić je svoju politiku definirao kao misiju pred Tribunalom u Haagu. Treće i za spomenuti problem ključno, Mesić je naglasio kako alternative njegovim naporima za individualizaciju zločina jednostavno nije bilo, jer u slučaju da su njegovi napori izostali ne bi bio skinut krimen s lica cjelokupne nacije.

Kako proizlazi iz svega navedenog, Mesić priznaje da je njegova misija pred Tribunalom u Haagu u hrvatskoj javnosti bila izuzetno nepopularna, djelomično i zbog same činjenice, barem kako ju on vidi, da joj nije bilo alternative. Upravo zbog teze da nije bilo alternative njegovoj misiji, Mesić svoju politiku nije predstavljao kao svoj vlastit program s jasnim ciljem, već ga je pred hrvatskom javnošću definirao kao nužnost nametnutu od "stranih centara moći". Na taj način, možebitne štetne posljedice njegove politike bile su unaprijed definirane kao svojevrsna kolateralna šteta unutar procesa na koji ni on sam nije mogao u potpunosti utjecati. Drugim riječima, tezom o nužnosti takve politike pokušalo se s Mesića skinuti svu odgovornost te ju prebaciti na nedefinirane strane faktore obuhvaćene sintagmom "međunarodna zajednica".

Premda je sam pojam "međunarodne zajednice" ne samo krajnje neprecizan nego i logično potpuno netočan – iz razloga što vanjski faktori (tj. suverene države) nikada nisu bile jedinstvene u svojim interesima – Mesić je tim pojmom želio poručiti hrvatskoj javnosti kako njegova politika ima podršku stranih država, štoviše čak i da je krojena prema njihovom "diktatu". Dakako, navedena teza u krugu suverenih država bila je shvaćena tek kao unutarnji problem hrvatske politike. Drugim riječima, među predstavnicima stranih država Mesićeva poruka hrvatskoj javnosti prema kojoj je njegova politika "jedina moguća", shvaćena je tek kao način samolegitimacije. (U svijetu suverenih – poglavito anglosaksonskih – država, pompozan politički stil dio je svakodnevnog političkog govora te, kao takav, nešto posve uobičajeno.)

Ne pretjerano uspješna politika

Bit Mesićeve poruke o nepostojanju alternative njegovoj politici temeljila se na tezi kako će njegova politika, za razliku od politike njegovog prethodnika Tuđmana, Hrvatsku "izvući iz izolacije" i "približiti svijetu". Pod tom retorikom Mesić je podrazumijevao ulazak u Europsku uniju i NATO. S obzirom na činjenicu da ni nakon njegovog desetogodišnjeg predsjedničkog mandata Hrvatska nije postala članica Europske unije, može se zaključiti kako u toj domeni njegova politika i nije bila pretjerano uspješna. Također, primanje Hrvatske u NATO rezultat je vanjskopolitičkih ciljeva vodeće članice tog saveza – Sjedinjenih Američkih Država – a ne Mesićeve diplomatske vještine. Naime, Mesićeva kritika američke vanjske politike u pogledu napada na Irak te njegov posjet američkom dugogodišnjem političkom protivniku Fidelu Castru zasigurno nisu bili primljeni u Washingtonu kao znak političkog prijateljstva. Na osnovu toga, može se zaključiti kako je Hrvatska primljena u NATO usprkos a ne zbog Mesićeve vanjske – ili unutarnje – politike.

S obzirom na utvrđenu netočnost Mesićevih teza, nužno je razjasniti kakav je Mesićev politički program – čiji je nezaobilazni dio i njegova misija pred Tribunalom u Haagu. Citirani zapis u kojem Mesić progovara o svojoj misiji objavljen je kao predgovor u knjizi Cirila Ribičiča, autora "ekspertize o formiranju i djelovanju Hrvatske Zajednice (Republike) Herceg Bosne".[3] Ribičič koji se još u proljeće 1991. zalagao "za obnovljenu jugoslavensku zajednicu naroda, koja bi bila asimetrična konfederacija sa Sarajevom kao glavnim gradom",[4] hrvatskoj javnosti je poznat kao koautor tri knjige napisane zajedno s dr. Zdravkom Tomcem, profesorom Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.[5] Vjerojatno iz razloga njegove suradnje s dr. Tomcem, Tomčeva knjiga Zločin bez kazne (objavljena u Zagrebu 1999.) Ribičiču je glavni izvor za tezu da su "HDZ i dr. Tuđman na nastojanja za stvaranjem Velike Srbije odgovorili nastojanjem za stvaranjem Velike Hrvatske."[6] Glede pozicije samog Tomca, vrijedi navesti da je svoju tezu iz 1999. ponovio i 2004.: "Mi u Vladi demokratskog jedinstva bilo smo u dosta teškom položaju jer nismo znali što se tajno dogovara u vrhu HDZ-a Hrvatske i u vrhu HDZ-a Bosne i Hercegovine, ali smo znali da postoji dvostruka tajna linija provođenja paralelne politike s kojom se nismo slagali."[7]

Slovenski pravnik i intelektualc

Iz spomenutih zapisa moguće je pokušati rekonstruirati skupinu zagovornika "individualizacije krivnje". Radi se o Cirilu Ribičiču, slovenskom pravniku i intelektualcu koji je (neuspješno) pokušao rekonstruirati Jugoslaviju, odnosno suprotstaviti svoju verziju Jugoslavije Miloševićevoj, zatim o Zdravku Tomcu, članu ratne hrvatske vlade koji je (neuspješno) pokušao identificirati dvostruku tajnu liniju, te o Stjepanu Mesiću, drugom predsjedniku Republike Hrvatske koji je (neuspješne) pokušaje Ribičiča i (nedorečene) zaključke Tomca objedinio u svoj politički program temeljeći ga, među ostalim, i na svojoj misiji na Tribunalu u Haagu.

Mesić je svoj politički program, kako sam navodi, pokušao legitimirati stavom Haškog tužiteljstva (temeljenom na Tomčevoj analizi Tuđmanove politike): "I knjiga Cirila Ribičiča sjajan je prilog turbulentnim zbivanjima jednoga burnog desetljeća na ovim prostorima, čije su crne stranice i njihovi protagonisti, vjerujemo, definitivno iza nas. I izvan političke scene u budućnosti koju valja očekivati boljom, pravednijom, civiliziranijom, europskijom. Da bismo i stvarno svi s ovih prostora postali dio svijeta kome tako dugo i željno težimo."[8]

Mesić nije sastavni dio hrvatskoga naroda

Promatrajući politička kretanja slično Ribičiču, Mesić desetljeće u kojem je samostalna Republika Hrvatska izborila međunarodno priznanje i teritorijalnu cjelokupnost smatra crnim razdobljem a njezine protagoniste osuđuje i pokušava isključiti iz političkog života. Dosljedno tome, Mesić se zalaže da stvarno svi s ovih prostora – pod čime očito podrazumijeva prostor Ribičičeve asimetrične konfederacije – postanu dio svijeta kome teže (nejasno je misli li pri tome na povezivanje s "bratskim zemljama" Kubom i Libijom).

U tom kontekstu, vojno-redarstvena operacija Oluja doista jest "udruženi zločinački pothvat" a njezini protagonisti jesu zločinci. Vezano uz to, vrijedi navesti Mesićevu interpretaciju vlastite uloge tijekom tog crnog razdoblja: "Nije bilo jednostavno ni lako suprotstaviti se zahuktalom planu uspostavljanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i svim posljedicama koje je taj plan nosio. Osobito to nije bilo lako na početku devedesetih godina s obzirom na opću političku klimu, na jake nacionalne pa i nacionalističke tenzije unutar cjelokupnoga hrvatskoga korpusa, uključivši i snažan utjecaj hrvatske dijaspore."[9] Osim implikacije vezane uz povezanost uspješne provedbe Oluje sa prisutnošću hrvatskih oružanih snaga na teritoriju BiH, Mesićeva kritika nacionalnih tenzija unutar cjelokupnoga hrvatskoga korpusa mogla bi se shvatiti kao priznanje da se on ne osjeća njegovim sastavnim dijelom (što se ako se promatraju njegove ostale izjave i postupci čini sasvim logičnim).

Nadalje, s obzirom na Mesićevu izjavu da je njegova politika "jedina moguća" i da kao takva "nema alternative", potrebno je razjasniti na koji je način provođena. Drugim riječima, nužno je definirati značenje fraze misija pred Tribunalom u Haagu. Fraza o misiji pred Tribunalom u Haagu svjesno je poopćena semantička konstrukcija koja je trebala (barem kratkoročno) što više prikriti činjenicu da je pred Tribunal u Haagu išao kao svjedok optužbe, odnosno kao svjedok na strani Haškog tužiteljstva. Činjenica da je Mesić svjedočio na strani Haškog tužiteljstva dijametralno je suprotna njegovoj tvrdnji prema kojoj je "svatko dužan svjedočiti pred Tribunalom u Haagu".

Tvrdnja o "dužnosti svjedočenja u Haagu", među ostalim, i logički je besmislena jer da je doista "svatko dužan svjedočiti", tada bi uistinu "svatko", a ne samo Mesić, mogao biti u misiji pred Tribunalom u Haagu. Drugim riječima, tada bi se radilo o obvezi a ne o misiji. Nasuprot Mesićevim tvrdnjama, činjenice glede svjedočenja u Haagu su vrlo jasne: "Ni Haaško tužiteljstvo ni obrana ne mogu nikoga prisiliti da svjedoči pred Haaškim sudom. Potencijalni svjedoci moraju se odazvati jedino pozivu samoga Suda i tada svjedoče kao svjedoci Suda. No, i tu je praksa neujednačena. Neke su zemlje svojim dužnosnicima ili časnicima zabranile svjedočiti na Haaškome sudu. Druge su, pak, dopustile svjedočiti samo o točno određenim pitanjima, poput zadnjeg američkog veleposlanika u SFRJ Warrena Zimmermanna."[10] Razlika između Haškog suda i Haškog tužiteljstva očitovala se na ovom primjeru: "Kada je 1997. Haaško tužiteljstvo od Hrvatske zatražilo stotinjak dokumenata, Republika Hrvatska išla je u spor s Tužiteljstvom jer je Tužiteljstvo samo jedna od strana u pravnome sporu, te je tražila od Haaškoga suda da presudi može li Tužiteljstvo tražiti tako velik broj dokumenata? Hrvatska je spor dobila."[11]

Dakle, Mesićeva izjava o njegovoj misiji pred Tribunalom u Haagu ukazuje da je on svojevoljno izabrao jednu od strana u postupku pred Tribunalom u Haagu. Prema tome, Mesićeva spomenuta misija prije nego što je postao predsjednik Republike Hrvatske sastojala se upravo u svjedočenju (tj. iznošenju podataka) protiv Republike Hrvatske i njezinog vojno-političkog vrha. Zaključno rečeno, u slučaju Mesićevog svjedočenja nije se radilo ni o kakvoj obvezi, nego o misiji, odnosno o sastavnom dijelu cjelovite strategije za uklanjanje protagonista crnog razdoblja iz javnog života. "Individualizacija krivnje" bila je i ostala smišljena neistina formulirana kako bi se prikrila njezina bit: kriminalizacija Domovinskog rata i dovođenje u pitanje hrvatske nacionalne države.

Vladimir Šumanović
Hrvatski list

LITERATURA

[1] Davor Butković, »Nije riječ o presudi Hrvatskoj, nego o presudi Tuđmanu«, Jutarnji list, 16. 4. 2011., br. 4588., str. 5.

[2] Stjepan Mesić, Individualizacija zločina u hrvatskom je interesu, tekst objavljen 20. srpnja 2000. kao predgovor u: Prof. dr. Ciril Ribičič, Geneza jedne zablude: Ustavnopravna analiza formiranja i djelovanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Jesenski i Turk – Zagreb, Sejtarija – Sarajevo, Založba Bogataj – Idrija, 2000., str. 7.

[3] C. Ribičič, Geneza, str. 29.-30.

[4] C. Ribičič, Geneza, str. 23.

[5] C. Ribičič, Geneza, str. 29.

[6] C. Ribičič, Geneza, str. 25.

[7] Zdravko Tomac, Predsjednik: Protiv krivotvorina i zaborava, Slovo M (ur. Maja Freundlich), Zagreb, 2004., str. 207.

[8] S. Mesić, Individualizacija krivnje u: C. Ribičič, Geneza, str. 9.

[9] S. Mesić, Individualizacija krivnje u: C. Ribičič, Geneza, str. 9.

[10] Miroslav Tuđman, Vrijeme krivokletnika, Detecta, Zagreb, 2006., str. 57.

Tuđmanova knjiga posebno je zanimljiva ako se uzme u obzir da mu je recenzent uz prof. dr. sc. Josipa Jurčevića bio spomenuti Tomac. Ribičičevu knjigu recenzirali su prof. dr. Slaven Letica i prof. dr. Kasim Trnka.

[11] M. Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 66.-67.