Mesić i "antifašizam"

Bivši predsjednik Republike Hrvatske (RH) i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA) Stjepan Mesić održao je govor u Kumrovcu u subotu, 23. svibnja 2015., u povodu obilježavanja službenog rođendana Josipa Broza Tita, odnosno datuma koji se među Titovim sljedbenicima naziva "Dan mladosti".

Zbog uvjeta u kojima je govor održan i aktualnosti tema koje su u govoru spomenute, Mesićev govor, neovisno o točnosti opisa određenih događaja, ima značaj važnog govora iz kojeg se može iščitati trenutni stav utjecajne društvene skupine kojoj Mesić predstavlja svojevrsnog glasnogovornika. Hrvatska javnost upravo je na taj način doživjela Mesićev govor, dajući mu veliki prostor u dnevnim listovima i portalima, od kojih su neki, neovisno slagali se s izrečenim ili ne, govor prenijeli u cijelosti.[1]

Važnost Mesićevog govora očitovala se u tome što u njemu nisu izneseni samo stavovi o RevizionizamVeć sam termin "revizionizam", navođen u pejorativnom kontekstu, jasno ukazuje na Mesićeve stavove o slobodi javne riječi i mogućnosti otvorene izmjene različitih stavova o društveno važnim temama. Revizija pogleda na određenu temu prisutna je bila u svim društvima, pa tako i u onima koja su sebe smatrala "komunističkima".prošlosti, nego i o sadašnjosti, na koju će Mesić, kako je to sam jasno naglasio, pokušati utjecati preko svojih veza izgrađenih u vrijeme kada je obavljao dužnost predsjednika RH.

Svoj govor Mesić je započeo i završio s frazeologijom tipičnom za govore održavane u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Govor je započeo, između ostalog, s riječima "drugarice i drugovi" a završio s pozdravom "Smrt fašizmu – sloboda narodu!". Glavninu govora Mesić je usmjerio na polemiku s osobama koje, neovisno o tome jesu li članovi ili simpatizeri određene političke stranke, imaju različit pogled na prošlost od njega. Njih je u skladu s klasičnom komunističkom terminologijom, prisutnom i u socijalističkoj Jugoslaviji, prozvao "revizionistima".

Već sam termin "revizionizam", navođen u pejorativnom kontekstu, jasno ukazuje na Mesićeve stavove o slobodi javne riječi i mogućnosti otvorene izmjene različitih stavova o društveno važnim temama. Revizija pogleda na određenu temu prisutna je bila u svim društvima, pa tako i u onima koja su sebe smatrala "komunističkima". Razlog za to je sama logika društvenog razvoja i ljudske egzistencije, odnosno činjenica da je nemoguće o određenoj političkoj pojavi, u kontekstu spoznaje novih činjenica, o njoj ne promijeniti stav.

U konkretnom smislu, Mesićeva osuda "revizionizma" odnosila se na nov vrijednosni sustav koji je na području bivše Jugoslavije uspostavljen nakon sloma komunističkih režima u Europi i posljedičnog raspada jugoslavenske države. To je Mesić jasno naglasio ovim riječima: "Trend revizije povijesti i protagonista povijesti Drugoga svjetskog rata prisutan je praktično od trenutka osamostaljivanja pojedinih federalnih jedinica. Naime, put u budućnost tražio se i trasirao se na negiranju svega što je bilo. Ali i na veličanju svega što je do tada potpadalo pod osudu, bilo sudsku, bilo društvenu."[2]

S obzirom na činjenicu da je u komunističkim režimima prisutan bio verbalni delikt, odnosno zabrana izražavanja različitog mišljenja, u obliku vica, kratke pjesme ili komentara određenog aktualnog događaja, nije ni čudno da je novi politički poredak nastao na području bivše Jugoslavije raspadom komunističkih režima u Europi moramo uspostaviti novi vrijednosni sustav, odnosno provesti vrijednosnu "reviziju". U suprotnome, države nastale raspadom bivše Jugoslavije našle bi se u potpunoj međunarodnoj izolaciji, jer je sloboda izražavanja, odnosno slobodni protok misli, ideja, ljudi i roba bio osnovni preduvjet zapadnjačkoga parlamentarnog sustava kojeg su bivše komunističke (socijalističke) države prihvatile. Drugim riječima, bivši dužnosnici komunističkih službi sigurnosti u uvjetima rušenja komunističkih režima u Europi trebali su, u cilju vlastitog opstanka, čak i ako se s zapadnjačkim parlamentarnim sustavom vrijednosno nisu slagali, glumiti da su se promijenili. Iz tog razloga, i oni su sudjelovali u "reviziji" povijesti. U ostalom, i sam Mesić je sudjelovao u tome, time što je nekoliko godina nakon raspada komunističkih režima u Europi pjevao ustaške pjesme, odnosno provodio glazbenu "reviziju".

Međutim, Mesić se nakon preuzimanja dužnosti predsjednika RH distancirao od svoje uloge iz 90-ih godina, pogrešno opravdavajući svoju novu poziciju međunarodnim pritiskom.[3] Nakon dolaska u poziciji kreiranja društvenih procesa, Mesić je aktivno provodio obnovu društvenih vrijednosti iz razdoblja socijalističke Jugoslavije. Tu praksu iz razdoblja svog predsjedničkog mandata, potvrdio je i u svom govoru u Kumrovcu, kada je države nastale raspadom socijalističke Jugoslavije nazvao u skladu s komunističkom terminologijom ("federalne jedinice"). Iz tog razloga, može se smatrati točnom Mesićeva izjava, izrečena u istom govoru u Kumrovcu, u kojoj je naglasio kako on, kao ni njegovi suradnici, nije jugonostalgičar. Nostalgičar znači biti emocionalno vezan uz određeno prošlo razdoblje, što Mesić zasigurno nije, jer je on to prošlo razdoblje, uz pomoć bivših dužnosnika komunističkih službi sigurnosti s područja bivše Jugoslavije i ostalih komunističkih (socijalističkih) država, pokušao reafirmirati.

Tu činjenicu i sam je jasno naglasio: "Mi nismo, kako će neki tvrditi, jugonostalgičari koji TvrdnjeTvrdnja o "podilaženju naci-fašizmu" u Hrvatskoj, time što se počelo govoriti o zločinima komunističkog režima, značila bi da je aktualna politička situacija u RH takva da je u njoj moguće s utjecajnog mjesta artikulirati "naci-fašističke" stavove. Međutim, takva mogućnost jest vrlo malo vjerojatna, jer je RH zbog svog članstva u Europskoj uniji (EU) i Sjevero-atlantskom savezu (NATO-u) dužna poštivati vrijednosni sustav tih međunarodnih organizacija, odnosno sustav zapadnjačkog parlamentarizmaovim okupljanjem iskazuju svoje neprihvaćanje realnosti u kojoj živimo. Ne, mi smo itekako svjesni realnosti, svjesni smo svijeta u kojemu živimo – bez obzira na to pripadamo li mojoj generaciji, ili onima mlađima, bez obzira na to dolazimo li iz Hrvatske, ili Slovenije, Srbije ili Bosne i Hercegovine, ili bilo koje od novih država nastalih na ruševinama jugoslavenske federacije. Ponavljam: svjesni smo te realnosti, što znači da smo itekako svjesni agresije povijesnih revizionista, provlačenja kroz blato narodno-oslobodilačke borbe i – osobito – čovjeka koji joj je stajao na čelu, maršala Josipa Broza Tita. I baš zato što smo svega toga svjesni, zato smo danas ovdje. Da kažemo, jasno, glasno i odlučno: ne! Ovako dalje ne može!"[4]

Smisao suprotstavljanja aktualnim društvenim kretanjima, Mesić je objasnio u daljnjem dijelu svog govora u kojem je pojasnio čemu se on konkretno suprotstavlja: "To vrijedi za Hrvatsku koja i na političkoj razini sve više podilazi naci-fašizmu, odnosno prihvaća apsolutno neprihvatljivo izjednačavanje – kao jednakih zala – fašizma i antifašizma, pri čemu se osuđivanje antifašizma vrlo prozirno nastoji maskirati osudom komunizma i tzv. komunističkih zločina."[5]

Tvrdnja o "podilaženju naci-fašizmu" u Hrvatskoj, time što se počelo govoriti o zločinima komunističkog režima, značila bi da je aktualna politička situacija u RH takva da je u njoj moguće s utjecajnog mjesta artikulirati "naci-fašističke" stavove. Međutim, takva mogućnost jest vrlo malo vjerojatna, jer je RH zbog svog članstva u Europskoj uniji (EU) i Sjevero-atlantskom savezu (NATO-u) dužna poštivati vrijednosni sustav tih međunarodnih organizacija, odnosno sustav zapadnjačkog parlamentarizma. Da je Mesićeva izjava o "podilaženju naci-fašizmu" u Hrvatskoj doista točna, to bi značilo da "naci-fašizam" podupiru i EU i NATO.

S tim u vezi, postavilo bi se pitanje je li "naci-fašizam" zapravo sustav zapadnjačkog parlamentarizma. Također, iz takvog bi objašnjenja (post) modernih političkih kretanja, nužno bilo postaviti pitanje: koji politički sustav, ukoliko je "naci-fašizam" zapravo sustav zapadnjačkog parlamentarizma, Mesić smatra "antifašističkim", odnosno društveno prihvatljivim?

Jasan i precizan odgovor na ovo pitanje ukazao bi da Mesić nije ekscentrični komentator aktualne domaće i međunarodne političke scene, nego osoba koja se jasno zalaže za vrijednosni sustav kakav je u svom izvornom i autentičnom obliku postojao na području bivše Jugoslavije od 1944./1945. godine do svog krvavog sloma 90-tih godina.

Neizravni odgovor na ovo pitanje, Mesić je dao u dijelu spomenutog govora u Kumrovcu, u kojem je izjavio: "Mi smo danas izloženi teroru ljudi zaraženih mračnom i zločinačkom ideologijom naci-fašizma, teroru neznalica koji su spremni kao papige ponavljati svaku nebulozu što im se servira i – napokon – teroru zlonamjernih, revanšistički raspoloženih oportunista i karijerista koji povlađuju svakome tko je trenutno jači. Prekjučer su bili komunisti, jučer veliki nacionalisti, a danas se pretvaraju u jedna prikrivene fašiste. I nemaju problema sa svojom savješću; zato, što je nemaju. Ali, imaju problema s nama, ljudima koji znaju kako je bilo, koji ne pristaju zaboraviti, koji odbijaju pljunuti na svoje živote i živote svojih roditelja i koji se ne boje to javno izreći."[6]

Nakon nabrajanja tri trenutne skupine svojih neprijatelja,[7] Mesić je u zadnjoj rečenici citiranog dijela svoga govora objasnio vlastitu društvenu poziciju. Preciznije rečeno, u spomenutoj rečenici Mesić je svoju trenutnu društvenu ulogu definirao kroz položaj glasnogovornika "nas", odnosno predvodnika istaknutih dužosnika jugoslavenskog komunističkog sustava "koji odbijaju pljunuti na svoje živote i živote svojih roditelja i koji se ne boje to javno izreći". Pod frazom "odbijanja pljuvanja na svoje živote i živote svojih roditelja" Mesić je i ovoga puta, kao što je naglasio u svom intervjuu početkom 2014. godine, htio poručiti da se protivi "rasplamsavanju rasprava o zločinima jugoslavenskih tajnih službi",[8] odnosno o iznošenju u javnost onih podataka iz kojih se jasno može zaključiti kako je jugoslavenska komunistička vlast počinila čitav niz masovnih zločina.

U ovom kontektu, Mesićevo suprotstavljanje raspravi o razdoblju Drugoga svjetskog rata i socijalističke Jugoslavije (koju Mesić, u skladu s vlastitim shvaćanjem javne diskusije, definira kao "pljuvanje") ukazuje na okolnost da će se društvena skupina kojoj Mesić predstavlja glasnogovornika i dalje truditi da se onemogući kvalitetna i detaljna javna diskusija kojom bi hrvatska javnost, kao i javnost ostalih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, bila upoznata s karakterom jugoslavenskog komunističkog poretka.

Vladimir Šumanović

[1] Govor Stjepana Mesića objavljen je na slijedećim portalima u ovom obliku:

Poveznica

Poveznica

Poveznica

Poveznica

[2]Navedeni linkovi.

[3]Svjestan nepopularnosti vlastitih političkih odluka objedinjenih terminom "detuđmanizacija", Mesić ih je u razdoblju konsolidiranja svoje vlasti u prvim godinama svog predsjedničkog mandata opravdao pritiskom međunarodne zajednice. http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/umanovi-vladimir/8593-vladimir-umanovi-mesi-je-svoju-stranu-u-haakom-postupku-izabrao.html

[4]Navedeni linkovi u bilješci 1.

[5]Isto.

[6]Isto.

[7]Uz ideologe "naci-fašizma", Mesić je spomenuo "neznalice", odnosno osobe koje ne može optužiti da imaju ideoloških ili ekonomskih motiva da se zanimaju za zločine komunističkih režima, i, kao treću skipinu, "revanšistički raspoložene oportuniste i karijeriste koji povlađuju svakome tko je trenutno jači". Njih je Mesić opisao kao "osobe koje su prekjučer bili komunisti, jučer veliki nacionalisti, a danas se pretvaraju u jedva prikrivene fašiste". Za razliku od prve dvije navedene skupine (ideologa "naci-fašizma" i "neznalica"), treće skupine, odnosno, svojih bivših suradnika, Mesić se izuzetno plaši, jer oni, po logici svog bivšeg zanimanja i mentaliteta ("povlađuju svakome tko je trenutno jači"), mogu informirati javnost o mnogim stvarima u kojima je i on (Mesić) sudjelovao.

[8]Marko Biočina, Stjepan Mesić: »Karamarkov HDZ ide suprotno od Tuđmanova«, Večernji list, 9. veljače 2014., br. 17.992., str. 14.

Poveznica