Ustanak u Kninskoj Krajini

Tijekom postojanja socijalističke Jugoslavije, na području Socijalističke Republike Hrvatske 27. srpanj je obilježavan kao "Dan ustanka naroda Hrvatske". Istoga dana u drugoj je jugoslavenskoj republici, Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, obilježavan "Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine". Oba ova republička događaja, kao što se može zaključiti na datum njihovog obilježavanja, odnosila su se na isti događaj – srpski ustanak na jedinstvenom području Bosanske krajine, Like i Kninske krajine.

Administrativnim utvrđivanjem granica između navedene dvije jugoslavenske republike i određivanjem njezinog službenog ustaničkog praznika došlo je do toga da su službeno obilježavana samo dva od tri ustanka. Dok je ustanak u Bosanskoj krajini obilježavan kao početak ustanka u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj obilježavan je ustanak samo na jednom od dva spomenuta područja (kninskom i ličkom) koji su nakon rata ušli u sastav Socijalističke Republike Hrvatske. S obzirom na to da se vlast odlučila da ustanak u Lici obilježava kao republički, ustanak u Kninskoj krajini je s vremenom zaboravljen, jer je u službenoj interpretaciji dugo vremena bio zanemaren. Međutim, ustanak u Kninskoj krajini po svom intenzitetu nije bio ništa drugačiji od druga dva ustanka koja su, odlukom vlasti nakon rata, dobila službeni karakter.

Sukladno političkom ustrojstvu poslijeratne socijalističke Jugoslavije, prvi detaljniji podaci o ustanku u Kninskoj krajini potekli su iz redova same vlasti. Slično kao i s opisom ustanka u Bosanskoj krajini i Lici, i u slučaju ustanka u Kninskoj krajini jugoslavenska historiografija je pokušala dokazati kako je ustanak vodila KPJ.

Međutim, dok se u slučaju partijske organizacije u Lici radilo o političkoj strukturi koja je sudjelovala u ustanku, ali djelujući autonomno, zbog čega PlencaKninOpisujući ustanak u Kninskoj krajini, jugoslavenski povjesničar i ratni član KPJ, Dušan Plenča, naveo je kako ustanak na tom području nije bio vođen od lokalne partijske organizacije. Svoj zaključak Plenča je, sukladno tradicionalnoj interpretaciji službene jugoslavenske historiografije, pokušao relativizirati, ali je, usprkos tome, ipak priznao ključnu činjenicu – da ustanak u Kninskoj krajini nije vodila lokalna partijska organizacija.su je više partijska tijela i kritizirala,[1] glede ustanka u Kninskoj krajini stvarnost je bila bitno drugačija, te ju ni službena jugoslavenska historiografija nije mogla u potpunosti pogrešno prikazati.

Opisujući ustanak u Kninskoj krajini, jugoslavenski povjesničar i ratni član KPJ, Dušan Plenča, naveo je kako ustanak na tom području nije bio vođen od lokalne partijske organizacije. Svoj zaključak Plenča je, sukladno tradicionalnoj interpretaciji službene jugoslavenske historiografije, pokušao relativizirati, ali je, usprkos tome, ipak priznao ključnu činjenicu – da ustanak u Kninskoj krajini nije vodila lokalna partijska organizacija. Svoju interpretaciju Plenča je opisao ovim riječima: "Već prvih dana borbe, oružani pokret na Tromeđi je izrastao u jedinstveni narodni ustanak, kojim je rukovodio vojno-politički centar u Drvaru koji je formirao sreski komitet KPJ za Bosansko Grahovo. Ličani, Bosanci i Dalmatinci ujedinili su se ne toliko zbog geografsko-topografske i demografske upućenosti jedni na druge, koliko stvarnom, egzistencijalnom nužnošću borbe za opstanak, idejnom, organizacionom i rukovodećom usmjerenošću Partije. Prema tome od sporednog je značenja da li je u svakom selu postojala partijska jedinica i da li je rukovodstvo gerilskih (ustaničkih) snaga nekog sela bilo izravno imenovano od partijske organizacije ili neposredno birano od narodnih masa. Jer, ustanak je pokrenula, usmjerila i s njim rukovodila Partija podjednako na bosansko-grahovskom i kninskom kotaru. S obzirom da druge političke snage (osobito velikosrpski elementi) nisu pokrenule ni jedno selo Kninske krajine na ustanak, nije od bitne važnosti ni činjenica da Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju i njegove lokalne organizacije (Okružni komitet KPH za sjevernu Dalmaciju, partijske ćelije u Drnišu i Kninu) nisu se stavile na čelo ustanka, jer te okolnosti ne mijenjaju karakter, a niti dovodi u sumnju rukovodeću ulogu Partije u pokretanju i organiziranju narodnih masa u prvoj etapi oružane borbe protiv okupatora i njegovih kvislinga. Jednostavno, ustanak u Kninskoj bio je integralni dio ustanka u Bosanskoj krajini."[2]

Ustanak nije uspio zbog nedostatka pravoslavnog elementa

Plenčina tvrdnja o slabosti lokalne partijske organizacije, koja se sukladno tadašnjem partijskom teritorijalnom ustroju nalazila u sastavu Pokrajinskog komiteta Komunističke DrvarNeovisno o naknadnim interpretacijama jugoslavenske historiografije, činjenica jest da je jedina veza Kninske krajine s Drvarom (i njegovom krajnje upitnom partijskom organizacijom) bila na vojnoj a ne na političkoj razini. Naime, najkasnije tri tjedna nakon početka ustanka od 27. srpnja, odnosno početkom druge polovice kolovoza, ustrojena je lokalna ustanička postrojba, definirana kao brigada. Zbog mjesta u kojem je nastala, u jugoslavenskoj historiografiji je nazvana "Drvarskom brigadom". Cilj Drvarske brigade svodio se na vojnu koordinaciju ustaničkih postrojbi na jedinstvenom području Bosanske krajine, Like i Kninske krajine. U skladu s tim, postrojbe iz Kninske krajine, s kojima su predstavnici Drvarske brigade uspostavili komunikaciju, nazvane su Petim bataljonom Drvarske brigade.partije Hrvatske za Dalmaciju (PK KPH), potvrđena je i u onodobnom službenom izvješću PK KPH za Dalmaciju. Odgovarajući na kritiku Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (CK KPH), vodstvo PK KPH za Dalmaciju navelo je u svom tekstu od 20. prosinca 1941. godine kako na svom operativnom području nije bilo moguće podići masovni ustanak, jer se "mi u Dalmaciji ne nalazimo u istoj situaciji kao i ostali dijelovi naše zemlje", s obzirom da je "kod nas bila taktika talijanskih okupatora ne zaoštriti odnose s narodom, tj. taktika laviranja i popuštanja". U detaljnijem objašnjenju spomenute fraze, navedeno je da na njihovom operativnom području ustanak nije uspio, jer "kod nas ne živi pravoslavni element". Iznimka su tek područja oko Livna i Knina, a tamo su "naše partijske organizacije slabe ili ih uopće nema".[3]

Spomenuto izvješće PK-a KPH za Dalmaciju, neovisno o činjenici što je ono prvenstveno predstavljalo pokušaj opravdavanja vlastitih neuspjeha, važno je jer ukazuje da PK KPH za Dalmaciju na svom operativnom području, koje je osim cijele Dalmacije obuhvaćalo i dio bosanskog područja, nije uspjelo u dizanju ustanka. Još važnije od toga, ustanak nije bilo moguće navesti ni u onim područjima, u kojima su postojale jake ustaničke snage, kao što je bio slučaj oko Knina, jer su tamo "naše partijske organizacije slabe ili ih uopće nema". Ova tvrdnja još je značajnija, ako se uzme u obzir da ju je, barem prešutno, prihvatila i službena jugoslavenska historiografija.Međutim, kako se može zaključiti iz citiranog dijela Plenčinog teksta, jugoslavenska historiografija je slabost partijskih organizacija oko Knina objasnila (odnosno, opravdala) time što je, navodno, ustanak oko Knina vodila partijska organizacija iz Bosanske krajine ("vojno-politički centar u Drvaru koji je formirao sreski komitet KPJ za Bosansko Grahovo").

Neovisno o naknadnim interpretacijama jugoslavenske historiografije, činjenica jest da je jedina veza Kninske krajine s Drvarom (i njegovom krajnje upitnom partijskom organizacijom) bila na vojnoj a ne na političkoj razini. Naime, najkasnije tri tjedna nakon početka ustanka od 27. srpnja, odnosno početkom druge polovice kolovoza, ustrojena je lokalna ustanička postrojba, definirana kao brigada. Zbog mjesta u kojem je nastala, u jugoslavenskoj historiografiji je nazvana "Drvarskom brigadom". Cilj Drvarske brigade svodio se na vojnu koordinaciju ustaničkih postrojbi na jedinstvenom području Bosanske krajine, Like i Kninske krajine. U skladu s tim, postrojbe iz Kninske krajine, s kojima su predstavnici Drvarske brigade uspostavili komunikaciju, nazvane su Petim bataljonom Drvarske brigade.[4]

„Komunističke tendencije"

No, iako su na formalnoj razini ustanici iz Kninske krajine postali jedinstvenim dijelom ustanka sa središtem u Drvaru, oni su u svojim akcijama ostali prilično samostalni. Spomenuti stav zauzeli su i predstavnici talijanske divizije Sassari, kada su se 2. rujna u Pađenima sastali s izaslanicima iz Kninske krajine na čelu s dr. Nikom Novakovićem Longom. Nakon sastanka, u službenom izvješću zapovjedništvu 6. korpusa zapovjednik divizije Sassari, general Furio Monticelli, je napisao: "Situacija u ovoj zoni još nije jasno određena; detaljno ću je opisati čim budem imao tačne podatke. Reklo bi se, međutim, da su u Drvaru izražene komunističke tendencije, jer izgleda da se starešine iz Drvara nikako ne slažu sa starešinama koje se danas nalaze u Pađenima."[5]

Termin "komunističke tendencije" napisan u značenju političkog stava opasnog po talijanske interese ima slojevitije značenje od pripadnosti lokalnoj partijskoj organizaciji. Ova činjenica se može zaključiti iz toga što su u ličkom selu Otriću još 11. kolovoza predstavnici talijanske vojske potpisali sporazum s ustaničkim izaslanicima među kojima je bio i član lokalne partijske organizacije, Đoko Jovanić.[6] Prema tome, termin "komunističke tendencije" za kojeg ni sam Monticelli nije bio potpuno uvjeren da točno opisuje ustanike u Drvaru i njegovoj okolici, jer se glede takve ocjene izrazio prilično neodređeno ("reklo bi se"), najvjerojatnije je bio naziv za sve ustanike na talijanskom operativnom području čija je aktivnost postala izražena nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez. S obzirom da je nakon napada na Sovjetski Savez, njemačka propaganda vrlo često sve ustanike pojednostavljeno u javnom diskursu nazivala "komunistima", moguće je da je i u spomenutom talijanskom izvješću spomenuti termin korišten u istom značenju.

U svakom slučaju, činjenica jest kako se termin "komunističke tendencije", neovisno o njegovom stvarnom značenju, nije odnosio na predstavnike ustanika iz Kninske krajine. Spomenuta ocjena talijanskog generala Monticellija, koja je u vrijeme kada je napisana bila još prilično nedefinirana, potvrdila se osam dana kasnije, odnosno 10. rujna. Tada su pripadnici zapovjedništva Petog bataljona Drvarske brigade na čelu s Živkom Brkovićem, zapovjednikom bataljona, i popom Momčilom Đujićem sačekali talijansku vojsku na mjestu zvanom Stožišta i potvrdili da se neće boriti "protiv prijatelja srpskog naroda".[7]

Opisanim susretom ustanak u Kninskoj krajini, koji je trajao točno pet tjedana, i službeno je završio. Tada je započelo novo razdoblje suradnje talijanske vojske i ustaničkih skupina, koje su se s vremenom sve otvorenije nazivale četnicima. Do tada je suradnja bila manje očita i odvijala se sastancima u manjim selima, poput onih u Otriću i Pađenima. Razvojem događaja koji su na simboličkoj razini započeli 27. srpnja, četničke skupine iz Kninske krajine jasno su definirale svoje ciljeve, naglasivši da se neće sukobljavati s talijanskom vojskom kao "prijateljem srpskog naroda". S druge strane, politika lokalne partijske organizacije, ali i PK-a KPH za Dalmaciju u cijelosti, doživjela je težak udarac. Iz tog razloga, pitanje ustanka u Kninskoj krajini u jugoslavenskoj historiografiji uglavnom je zaobilaženo, a kao glavna snaga ustanka na tom području netočno je definiran "vojno-politički centar u Drvaru".

Vladimir Šumanović
Hrvatski tjednik

[1]Zbog toga što je s ovlaštenjem sekretara Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Gračac (KK KPH) Gojka Polovine u ličkom selu Otrić 11. kolovoza potpisan sporazum s predstavnicima talijanske vojske, najviša partijska organizacija na ličkom području, Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske za Liku (OK KPH), je na svojoj sjednici od 11. rujna zaključila kako je lokalna partijska organizacija posve zatajila, jer su njezini pripadnici, uz ostale propuste, "vodili pregovore sa talijanskim okupatorima po pitanju lojalnog držanja prema okupatorima, čime su nasjeli i upregli se u kola talijanskog fašizma". (Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, V./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1952., str. 79.)

[2]Dušan Plenča, Kninska ratna vremena: 1850 – 1946, Globus, Zagreb, 1986., str. 257.-258.

Spomenuti Plenčin zaključak posebno je značajan ako se uzme u obzir da je i on u spomenutoj knjizi na str. 249. naveo citiranu kritiku OK KPH za Liku od 11. rujna. Preciznije rečeno, Plenča hvali ustanak u Bosanskoj krajini, istovremeno kritizirajući ustanak u Lici. Iz tog razloga, Plenčina knjiga može se shvatiti kao pokušaj promjene mjesta obilježavana "Dana ustanka naroda Hrvatske", u kojem bi Lika bila zamijenjena Kninskom krajinom.

[3]ZNOR, V./2., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1952., str. 214.

[4]D. Plenča, Kninska ratna vremena, str. 244.

[5]ZNOR, XIII./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1969., str. 373.

[6]Đoko Jovanić, Ratna sjećanja, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988., str. 98.-101., 104.

[7]D. Plenča, Kninska ratna vremena, str. 251.
Hrvatski tjednik

 

Čet, 25-05-2017, 03:06:50

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0051_Srednji_Jadran.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).