Ustanak u Srbu nije organizirala KPJ

U socijalističkoj Jugoslaviji 27. srpanj (odnosno, 27. jul) obilježavan je kao praznik dviju jugoslavenskih republika – Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine te Socijalističke Republike Hrvatske. Praznik je obilježavan u sjećanje na ustanak koji je vođen na jedinstvenom (krajiškom) području koje je administrativnom podjelom nakon rata podijeljeno na spomenute dvije republike.

Službena verzija događaja, koncipirana i popularizirana od strane Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), sugerirala je kako je 27. srpnja na tom području došlo do "ustanka naoružanog naroda pod vodstvom KPJ". Bila je to interpretacija u skladu s tadašnjom ideologijom, no sa samim događajem od 27. srpnja nije imala previše veze.

Ono što je KPJ desetljećima pogrešno predstavljala, bila je tvrdnja kako je ustanak od 27. srpnja bio ideološki motiviran, odnosno da je bio "antifašistički". Međutim, takva tvrdnja, (kao uostalom i tvrdnja da je KPJ bila glavna politička snaga u ustanku) bila je posve pogrešna, jer onodobni ustanak nije bio ideološki motiviran.

Ustanak je zapravo bio posve ne-ideološki ali zato krajnje nacionalno, odnosno etno-konfesionalno obilježen. Drugim riječima, bio je to UstanakUstanak je zapravo bio posve ne-ideološki ali zato krajnje nacionalno, odnosno etno-konfesionalno obilježen. Drugim riječima, bio je to srpski ustanak uperen protiv Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u kojem su participirali srpski borci s tog područja posve različitog ideološkog opredjeljenja. Ovu činjenicu koja je zabilježena u onodobnim zapisima, ne potvrđuju samo hrvatski, nego i talijanski izvori.srpski ustanak uperen protiv Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u kojem su participirali srpski borci s tog područja posve različitog ideološkog opredjeljenja. Ovu činjenicu koja je zabilježena u onodobnim zapisima, ne potvrđuju samo hrvatski, nego i talijanski izvori.

U izvješću talijanskog generala Renza Dalmazza, zapovjednika 6. armijskog korpusa čije su se postrojbe nalazile na području izbijanja ustanka, ova činjenica jasno je vidljiva. Opisujući stanje u svom tekstu od 29. srpnja (dakle, dva dana nakon početka ustanka), Dalmazzo jasno navodi: "Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve. Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana - i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. - i žele da naše trupe budu po garnizonima. I ove elemente, koji nemaju nikakvih komunističkih težnji, mogu pridobiti vođe, koji hoće pošto-poto da dižu pobunu ili seju nemir da bi odvratili naše snage i sprečili konsolidaciju hrvatske države, da bi održali duh ustanka i vrenja na Balkanu."[1]

Dobrovoljačke antikomunističke milicije

Dalmazzov tekst, upućen zapovjednicima postrojbi koje su se nalazile u sastavu korpusa kojim je zapovijedao, bio je osnova za kasnije bliže kontakte između talijanske vojske i ustaničkih predstavnika. Spomenuti citat je važan, jer se radilo o tekstu zapovjednika korpusa, a ne o zapovjedniku manje vojne formacije; divizije, pukovnije ili bojne. U tom slučaju, radilo bi se o kontaktu lokalnog značenja koji je (teoretski promatrano) mogao biti skrivan od višeg vojnog zapovjedništva.

Međutim, u konkretnom slučaju susret između talijanskih i ustaničkih predstavnika imao je dublje političko značenje, o čemu svjedoče i kasniji događaji. Sa svoje strane, talijansko vojno vodstvo nije imalo interes za konfrontaciju s ustanicima. Talijanski cilj jedino je bio osigurati se da ih ustanici neće napadati. Ukoliko su ustanici (odnosno, dijelovi ustanika) bili spremni to ispuniti, talijansko predstavništvo im je zauzvrat nudilo pomoć pri ostvarivanju njihovih političkih ciljeva. Najjasniji primjer takvog odnosa bilo je stvaranje "Dobrovoljačke KapaNajpoznatiji primjer takvog odnosa prema komunističkoj simbolici manifestirao je ustanik od 27. srpnja i kasnije najpoznatiji četnički vojvoda s tog područja, pop Momčilo Đujić. Naglašavajući svoje svesrpsko opredjeljenje i političku širinu koja je trebala okupiti sve Srbe s tog područja u borbi protiv NDH, Đujić je na početku ustanka na svojoj kapi imao komunistički simbol – crvenu petokraku zvijezdu. Osim kao komunistički simbol, crvena petokraka zvijezda bila je i državni simbol Sovjetskog Saveza, te je trebala značiti kako su srpski ustanici iz NDH dio jedinstvene vojne koalicije na čelu sa Sovjetskim Savezom.antikomunističke milicije", sastavljene od bivših ustaničkih postrojbi s područja NDH, čime su te postrojbe od intervencije vojnih postrojbi NDH, zaštićene ne samo u vojnom smislu (njihovim operativnim podređivanjem talijanskoj vojsci), nego i u političkom smislu – jer je njihov naziv ("antikomunistička milicija")negirao optužbe upućene od hrvatske strane da se u njihovom slučaju radi o "komunistima" i "pobunjenicima". Dakle, termin "antikomunist" u tadašnjim je uvjetima označavao mjeru zaštite koju je talijanska vojska jamčila srpskim ustanicima.

Međutim, takva terminologija kao i operativno podređivanje ustaničkih postrojbi talijanskoj vojsci na području NDH uslijedio je tek nekoliko mjeseci nakon početka ustanka od 27. srpnja. Do tada su ustaničke postrojbe, upravo zbog toga kako bi izrazile svoje neideološko i sve-nacionalno opredijeljenje, isticale i komunističku simboliku, čak i ako u svojim redovima nisu imale niti jednog komunista (odnosno, niti jednog člana Partije).

Najpoznatiji primjer takvog odnosa prema komunističkoj simbolici manifestirao je ustanik od 27. srpnja i kasnije najpoznatiji četnički vojvoda s tog područja, pop Momčilo Đujić. Naglašavajući svoje svesrpsko opredjeljenje i političku širinu koja je trebala okupiti sve Srbe s tog područja u borbi protiv NDH, Đujić je na početku ustanka na svojoj kapi imao komunistički simbol – crvenu petokraku zvijezdu. Osim kao komunistički simbol, crvena petokraka zvijezda bila je i državni simbol Sovjetskog Saveza, te je trebala značiti kako su srpski ustanici iz NDH dio jedinstvene vojne koalicije na čelu sa Sovjetskim Savezom. Zapis o tadašnjem Đujićevom izgledu ostavio je Gojko Polovina, sekretar Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske (KK KPH) za Gračac.

Pop s petokrakom

Opisujući konferenciju ustaničkih vođa u Drvaru, održanu 29. i 30. kolovoza, Polovina navodi kako je na njoj bio prisutan i Đujić, koji je na konferenciju stigao kao vojni predstavnik svoga kraja, odnosno šireg kninskog područja. Susret s Đujićev i njegov tadašnji izgled Polovina opisuje ovim riječima: "Ovde vredi zabeležiti da sam na ovoj konferenciji u Drvaru prvi i jedini put u životu sreo popa Momčila Đujića, tada komandanta Četničko-gerilskog štaba za Knin i okolinu i u tom svojstvu delegata na konferenciji. Bio je obučen u odelo kakvo su obično nosili sveštenici pre rata, na glavi je imao kapu kakvu su nosili pravoslavni sveštenici, koja nije podsećala na četničku „šubaru". Na kapi, koliko se sećam, imao je crvenu petokraku zvezdu i krst zlatno-žute boje."[2]

Đujić kao predstavnik kninskog područja, te Polovina kao predstavnik gračačkog kraja bili su one ličnosti na koje se odnosio spomenuti Dalmazzov zapis, u kojem je naglašeno kako ustanici s tog područja "nemaju nikakvih komunističkih težnji". Dalmazzov zapis, napisan dva tjedna prije nego što su talijanski i ustanički predstavnici potpisali sporazum u ličkom selu Otrić 11. kolovoza,[3] bio je važan, jer je ukazivao kako je talijanska strana zaključila da su ustanici s tog područja, usprkos svojoj komunističkoj simbolici, zapravo ideološki neopredijeljeni, odnosno kako je njihov jedini cilj – izboriti srpsku teritorijalnu autonomiju unutar područja koje je tada bilo dijelom NDH. S obzirom da se takav ustanički cilj podudarao s talijanskim interesima, došlo je do sporazuma koji je potpisan u Otriću.[4]

Sporazum u Otriću bio je posebno značajan za usporedbu dviju ustaničkih ličnosti, Đujića i Polovine. I Đujić i Polovina tada su isticali komunističku ZapisJovanićev zapis, ukoliko je točan, ukazivao bi na zaključak da lokalno partijsko članstvo u području zahvaćeno ustankom nije glede odnosa s talijanskom stranom vodilo različitu politiku od onih ustaničkih vođa koji nisu bili članovi Partije. Drugim riječima, i jedni i drugi bili su za sporazum s talijanskom vojskom, koji im je omogućio ostvarivanje njihovih ciljeva. S druge strane, ova činjenica ukazivala je na samostalnost Polovine u odlučivanju.simboliku, ali je, unatoč tome, samo Polovina bio član Partije. Međutim, ta činjenica nije se pretjerano odrazila na političke odluke na tom području. Naime, sporazum s talijanskom vojskom nije potpisan na području na kojem je glavni bio Đujić, nego na području kojim je zapovijedao Polovina. Preciznije rečeno, političko tijelo u ime kojeg su ustanički predstavnici potpisali sporazum s talijanskom vojskom u Otriću nazivalo se "Srpski narodni oslobodilački pokret za ličke srezove",[5] a jedan od njegovih potpisnika bio je i Đoko Jovanić. Jovanić je bio lokalni član Partije te je, prema ondašnjoj partijskoj hijerarhiji bio izravno podređen Polovini. Ovu činjenicu u svojim sjećanjima Jovanić potvrđuje, navodeći da se prije svoje odluke da ode u Otrić kao član ustaničke delegacije "konsultovao sa Gojkom Polovinom".[6]

Jovanićev zapis, ukoliko je točan, ukazivao bi na zaključak da lokalno partijsko članstvo u području zahvaćeno ustankom nije glede odnosa s talijanskom stranom vodilo različitu politiku od onih ustaničkih vođa koji nisu bili članovi Partije. Drugim riječima, i jedni i drugi bili su za sporazum s talijanskom vojskom, koji im je omogućio ostvarivanje njihovih ciljeva. S druge strane, ova činjenica ukazivala je na samostalnost Polovine u odlučivanju. Naime, viša partijska tijela, čiji je predstavnik bio Marko Orešković Krntija koji je na ustaničko područje stigao tek nakon potpisivanja sporazuma u Otriću, bila su protiv suradnje s talijanskom vojskom. Unatoč tome, sporazum je potpisan.

Ustanak nije organizirala KPJ

Opisana Polovinina samostalnost, kao i simbolika koju je tada isticao Đujić, ukazivala je da ustanak od 27. srpnja nije organizirala KPJ (odnosno, KPH). Dakle, ustanički predstavnici čak i kada su isticali komunističku simboliku (poput Đujića) ili čak i ako su sami bili članovi KPJ (odnosno, KPH) poput Polovine i Jovanića, nisu vodili politiku u skladu s tadašnjim odlukama vodstva KPJ i KPH. Za to su postojala dva ključna razloga – prvi je bio nemogućnost komunikacije između ustaničkog područja i višeg partijskog članstva koje je djelovalo u najbližim gradovima (Zagrebu, Karlovcu i Banja Luci), a drugi je bio temeljna suprotstavljenost ustanika (neovisno jesu li bili članovi KPJ ili ne) s tadašnjom politikom KPJ. Ta suprotstavljenost došla je do izražaja u slučaju Marka Oreškovića, kojeg su ustanici ubili ubrzo nakon njegovog dolaska.

Kasniji splet povijesnih okolnosti, od Polovine je napravio visokopozicioniranog pripadnika nove vlasti, a Đujića je odveo u emigraciju. Iz tog razloga, Polovinin memoarski zapis u kojem je opisao svoj susret s Đujićem djelovao je nevjerojatno s obzirom na kontekst u kojem je objavljen. Međutim, njihov onodobni međusobni odnos bio je i više nego razumljiv. Niti Đuijć niti Polovina u ljeto 1941. godine nisu mogli znati što će se dogoditi u budućnosti. U donošenju svojih odluka nisu polazili od pretpostavke da će Italija 1943. godine kapitulirati, a da će 1945. godine Njemačka i NDH doživjeti slom. Djelujući u kontekstu ljeta 1941. godine, obojica su poveli ustanak – koji se simbolično obilježavao 27. srpnja – samo s jednim ciljem: ostvariti srpsku teritorijalnu autonomiju i što više oslabiti NDH. S obzirom na tadašnje odnose NDH i Italije, talijanska strana u tome im je bila faktični saveznik. A njihova komunistička simbolika, koju su isticali tijekom ustanika, nije tada pretjerano uznemiravala ni njihove sljedbenike ni njihove talijanske saveznike.

Vladimir Šumanović
Hrvatski tjednik

________________________________________
[1]Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, XIII./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1969., str. 214.-215.
[2]Gojko Polovina, Svedočenje: Sećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici, Rad, Beograd, 1988., str. 80.
[3]Đoko Jovanić, Ratna sjećanja, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988., str. 98.-101.
[4] Činjenice da je sporazum u Otriću odgovarao talijanskoj politici bila je svjesna i najviša partijska organizacija na ličkom području, Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske za Liku (OK KPH), koja je na svom sastanku 11. rujna (odnosno, mjesec dana nakon sporazuma potpisanoga u Otriću) navela kako je lokalna partijska organizacija posve zatajila, jer su njezini pripadnici, uz ostale propuste, "vodili pregovore sa talijanskim okupatorima po pitanju lojalnog držanja prema okupatorima, čime su nasjeli i upregli se u kola talijanskog fašizma". (ZNOR, V./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1952., str. 79.;
poveznica)
[5]ZNOR, IV./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1951., str. 39.; Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, Globus – Zagreb / Narodna knjiga – Beograd / Prosveta – Beograd, 1979., str. 207.
[6]Đ. Jovanić, Ratna sjećanja, str. 104.

Pet, 31-03-2017, 02:37:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0062_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).