Dva „ustanička" dana

Od uspostavljanja socijalističke Jugoslavije u svakoj od njezinih šest republika obilježavan je Dan ustanka. Dan ustanka bio je datum kojeg je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) navodila kao početak ustanka pod njezinim vodstvom. Već samo navođenje kako je službeni ustanak predstavljao početak ustanka pod vodstvom KPJ, ukazivao je na okolnost kako je bilo ustanka i mimo nadzora KPJ.

Pitanje karaktera ustanka, koji su nakon što je KPJ preuzela vlast, proglašeni "republičkim" (odnosno, službenim), nije se detaljnije propitivalo do sloma socijalističke Jugoslavije. Tijekom cijelog razdoblja postojanja socijalističke Jugoslavije tek se usputno i vrlo rijetko navodilo kako je bilo ustanaka koji su organizirani i vođeni ne samo bez nadzora, nego i bez sudjelovanja članova KPJ. No, s obzirom da ustanci te vrste nisu bili obilježavani, oni su s protekom vremena i dugotrajnost službene slike o "ustanku kojeg je protiv okupatora i njegovih pomagača povela KPJ" uglavnom postali zaboravljeni.

Na taj način, u kolektivnom sjećanju ostali su tek obilježeni ustanci koji su se u uvjetima sloma socijalističke Jugoslavije počeli tumačiti na različite načine, a u određenim uvjetima, i dovoditi u pitanje. Jedan od republičkih ustanaka koji je ne samo doveden u pitanje, nego i službeno ukinut kao državni praznik, bio je Ustanak naroda Hrvatske, odnosno praznik koji se obilježavao kao službeni datum ustanka u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Do sloma socijalističke Jugoslavije, datum Ustanak naroda Hrvatske bio je 27. srpanj, a kao njegovo mjesto BalenUnatoč službenoj promjeni i datuma i naziva praznika, politička skupina na području Republike Hrvatske (RH) koja se profilirala kao predstavnik autentične ustaničke (odnosno, antifašističke) baštine i dalje se pozitivno izražavala o ustanku u Srbu 27. srpnja. Jedan od najpoznatijih primjera te vrste bio je Šime Balen, koji je u izjavi povodom obilježavanja novog datuma ustanka, 22. lipnja, naglasio važnost ustanka od 27. srpnja.navođen je Srb. Promjenom vlasti, ustanak se u tom mjestu prestao obilježavati, a novi službeni praznik te vrste preimenovan je u Dan antifašističke borbe, te je kao njegov datum uzet 22. lipanj, u kojem se službeno obilježavalo ustrojavanje partizanskog odreda u okolici Siska.[1]

Unatoč službenoj promjeni i datuma i naziva praznika, politička skupina na području Republike Hrvatske (RH) koja se profilirala kao predstavnik autentične ustaničke (odnosno, antifašističke) baštine i dalje se pozitivno izražavala o ustanku u Srbu 27. srpnja. Jedan od najpoznatijih primjera te vrste bio je Šime Balen, koji je u izjavi povodom obilježavanja novog datuma ustanka, 22. lipnja, naglasio važnost ustanka od 27. srpnja. Umjesto da, s obzirom na značaj i simboliku novog datuma i službenog naziva, govori o ustanku od 22. lipnja, Balen je istaknuo 27. srpanj. Na novinarsko pitanje "Kako ocjenjujete činjenicu da se danas kao početak antifašističke borbe umjesto nekadašnjeg 27. srpnja slavi 22. lipnja?", Balen je odgovorio: "Prema datumu 22. lipnja kao početku antifašističke borbe neki i danas imaju rezerve, jer da nije odmah bilo pucnjave i borbi. No, ja mislim kako je posve u redu da slavi taj datum. Ali reći ću vam i nešto što će mnogima zvučati heretično. Ja sam za to da se slavi i 27. srpnja! Jer 22. lipnja je bio ustanak hrvatskih, a 27. srpnja ustank srpskih partizana u Hrvatskoj, a ne četnika kako neki danas govore. Bio je to ustanak komunista a ne velikosrpskih elemenata. Pripisivati 27. srpnja četnicima nije ništa drugo do ordinarno krivotvorenje povijesti."[2]

Nejasno što se slavi

Podatak kojeg je naveo Balen, kao osvjedočeni i samopriznati branitelj 22. lipnja, da toga datuma "nije odmah bilo pucnjave i borbi", ukazuje kako ni nakon početka službenog obilježavanja ovog datuma nije bilo do kraja jasno, čak ni među njegovim zagovornicima, koji se događaj tada zapravo slavi.[3] Jer, ako sisački partizanski odred kao vojna postrojba nije krenuo u ratne akcije, onda koji je njegov smisao? Ukoliko je riječ o ilegalcima koji su se umjesto u gradu nalazili u šumi ili u okolici sela, onda su to seoski ili šumski a ne gradski ilegalci, a ne ustanici (u vojničkom smislu te riječi). Međutim, neovisno o tvrdnjama glede 22. lipnja, Balenova izjava važna je upravo zbog njegovog odnosa prema 27. srpnju.

I sam Balen, kao visokopozicionirani predstavnik političkog vodstva socijalističke Jugoslavije, točno je znao što se (ni)je dogodilo i 22. lipnja i 27. srpnja. Također, svjestan je bio i važnosti zašto se mijenjao spomenuti datum. No, unatoč tome, on je, upravo na datum kada je trebao govoriti o važnosti 22. lipnja i onome što se na taj datum (navodno) dogodilo, govorio o važnosti 27. srpnja.

Premda se izrazio u prilog 22. lipnja, Balen je naglasio kako njegovo neobilježavanje tijekom socijalističke Jugoslavije nije imalo dublji politički značaj. Na novinarsko pitanje "Da li je višegodišnje prešućivanje 22. lipnja i sisačkih partizana bio zapravo pokušaj da se umanji hrvatski antifašistički udio, da se Hrvatima trajno utisne fašistički biljeg?", Balen je rezolutno odogovorio: "Koliko sam ja poznavao rukovodstvo Jugoslavije – a poznavao sam ga – mislim da tako otvorene namjere nije bilo. Možda je moglo biti nečega u pojedinaca, da su zbog odgoja i školskog sustava u Srbiji, koji je bio velikosrpski, koji se temeljio »na nauci Vuka Karadžića« »Srbi svi i svuda«, ti ljudi jednostavno takav nauk upili još kao djeca i poslije ga nosili u srbi misleći da je doista tako."[4]

Balenovo navođenje neimenovanih pojedinaca u vodstvu socijalističke Jugoslavije koji su bili velikosrpski orijentirani bilo je svjesno izbjegavanje konkretnog pitanja koje se, s obzirom na strukturu vodstva socijalističke Jugoslavije, prvenstveno odnosilo na Josipa Broza Tita. Pitanje je bilo vrlo jasno te je i odgovor glede povezanosti datuma 22. lipnja i 27. srpnja jedino i mogao biti precizan. Ukoliko se ustanak 22. lipnja doista dogodio ali je, zbog određenog političkog razloga, zaobiđen u korist kasnijeg ustanka, "ustanka srpskih partizana u Hrvatskoj", kako ustanak 27. srpnja naziva Balen, onda je riječ o prešućivanju. Odnosno, u prvom redu o prešućivanju samoga Tita. No, ukoliko se ustanak od 22. lipnja nije dogodio, jer u njemu, između ostalog, "nije odmah bilo pucnjave i borbi", onda se postavlja pitanje zašto se taj (stvarni ili navodni) ustanak od 22. lipnja uopće počeo obilježavati. Ovo pitanje posebno je indikativno, jer su i sami predstavnici organizacije koja je trebala obilježavati ustanak od 22. lipnja naglašavali važnost ustanka od 27. srpnja, odnosno datuma kojeg se putem 22. lipnja i pokušalo ukinuti.

Simbolika nije ispunila svoju funkciju

Navođenje važnosti 27. srpnja upravo na 22. lipanj ukazuje kako simbolika 22. lipnja ni na minimalnoj razini nije ispunila svoju funkciju. Na činjeničnoj razini 22. lipanj je, čak i od njegovih zagovaratelja, ostao stanovita nepoznanica glede koje je nejasno zbog čega ju se obilježava. S druge strane, na simboličnoj razini, 22. lipanj nije uspio po važnosti zamijeniti 27. srpanj, kojeg su njegovi zagovaratelji nazivali "ustankom srpskih partizana u Hrvatskoj", dok ga se u hrvatskoj javnosti, kako je naveo Balen, percipiralo kao "ustanak četnika".

U skladu s tim, može se zaključiti kako između ova dva datuma zapravo i nema, čak ni minimalnog, sukoba. U krugu njihovih zagovornika, proizašlih iz struktura KPJ, oba se ustanka obilježavaju, dok su za veći dio javnosti, oba događaja suštinski krajnje sporedna. Iz činjeničnog kuta gledanja, 22. lipanj nije označavao početak ustanka u Hrvatskoj, niti hrvatskog niti srpskog, dok je 27. srpanj, i za njegove štovatelje i za njegove kritičare, predstavljao prvenstveno i isključivo srpski događaj. No, ukoliko je srpski prefiks 27. srpnja, kao neupitnog povijesnog događaja s jasnim karakteristikama ustanka, nesporan, ostaje pitanje je li ustanak od 27. srpnja bio predvođen od strane KPJ ili ga je KPJ prisvojila nakon što je uspostavila svoju vlast nakon završetka Drugog svjetskog rata.

KarakteristikaBalen, koji se izričito izjasnio za obilježavanje 27. srpnja, nije negirao kako su na tom području srpski ustanici nad tamošnjim Hrvatima izvršili pokolj. Balen je tek svojom (suštinski neprovjerljivom) pričom želio uvjeriti javnost kako se nakon njegovog istupa takve stvari više nisu ponavljale. Dakle, i prema Balenovoj interpretaciji, događaji na području Like i zapadne Bosne imali su jasnu četničku karakteristiku, ali ih je KPJ nakon dolaska na vlast u naknadnoj interpretaciji događaja pogrešno predstavila kao ustanak pod svojim vodstvom.Na ovu tek prividno nejasnu dilemu u spomenutom intervjuu odgovorio je sam Balen. Opisujući kako se na početku ustanka našao u Drvaru, Balen je izjavio koliko je među još politički neprofiliranim srpskim ustanicima bila jaka mržnja prema Hrvatima: "Ispričat ću vam što mi se u početku rata dogodilo u Drvaru. U jednom trenutku na improviziranu pozornicu, pošto se izredalo nekoliko govornika, iskoči golem čovjek, sav krvav od zgrušane krvi, i počne: »Braćo Srbi, gledajte me! Zaklao sam 47 Kranjaca!« (U zapadnoj Bosni Hrvate zovu Kranjci.) »Bio sam«, reče, »pedeset i neki u žici, ali kako sam jak, otrgnuo sam se i pobjegao, dok su druge poklali. Uzeo sam nož, derao se, i zaredao od kranjske kuće do kuće dok ih nisam 47 zaklao!« Sekretar komiteta skoči k meni i poviče: »Šime, govori kao Hrvat!« Skočim na binu i počnem: »Braćo, ja sam Hrvat iz Zagreba!«. Nastao je tajac. Šok. Nastavio sam: »Šalje me Komunistička partija iz Zagreba, mene i mnoge druge Hrvate da pomognemo vama, braćo Srbi!«. Ne umišljam si, ali da to nisam učinio (odnosno da nije učinila KP), od deset tisuća okupljenih sigurno bi u četnike otišlo njih 90 posto."[5]

Balenova izjava, pod uvjetom da ju se prihvati kao točnu, važna je jer ukazuje da su do njegovog dolaska u Drvar, koji je bio središnje područje krajiškog ustanka odakle su se koordinirale akcije i u zapadnoj Bosni i u Lici (te, time, i u Srbu), budući četnici i budući partizani zajedno ratovali, te su se njihove međusobne razlike tek kasnije, odnosno u vremenu nakon zauzimanja Drvara i Srba 27. srpnja, počele osjećati. Dakle, čak i da se Balenova izjava prema kojoj je srpska publika promijenila stav o Hrvatima nakon njegovog istupa prihvati kao točna, ona bi tek ukazivala kako su do tada (dakle, u razdoblju zauzimanja ovih mjesta počevši od 27. srpnja) lokalni ustanici imali jasnu velikosrpsku karakteristiku, neovisno o tome je li se ona (u gerilskim uvjetima) službeno nazivala četničkom ili ne.

Drugim riječima, Balen, koji se izričito izjasnio za obilježavanje 27. srpnja, nije negirao kako su na tom području srpski ustanici nad tamošnjim Hrvatima izvršili pokolj. Balen je tek svojom (suštinski neprovjerljivom) pričom želio uvjeriti javnost kako se nakon njegovog istupa takve stvari više nisu ponavljale. Dakle, i prema Balenovoj interpretaciji, događaji na području Like i zapadne Bosne imali su jasnu četničku karakteristiku, ali ih je KPJ nakon dolaska na vlast u naknadnoj interpretaciji događaja pogrešno predstavila kao ustanak pod svojim vodstvom.

Vladimir Šumanović
Hrvatski tjednik

________________________________________
[1]Nikola Anić, Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske 1941.-1945., Multigraf Marketing / Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., str. 34.-35.
[2]Milan Jajčinović, Razgovor sa Šimom Balenom, Večernji list, 21. i 22. lipnja 1993., br. 10.712., str. 5.
[3]http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=14888:to-slavimo-je-li-sisaki-partizanski-odred-uope-postojao&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112
[4]M. Jajčinović, nav. razgovor s Š. Balenom, str. 5.
[5]Isto, str. 5.