Besplodne rasprave na relaciji Vlada - Pantovčak

Rusija je ogromna zemlja. Velika zemlja za velike ljude, širokih pogleda i slobodna duha. Od dugotrajnoga feudalnog carstva preko kratkoročne kapitalističke avanture do silovitog razvitka socijalističkoga višenarodnoga konglomerata predvođenog Majkom Rusijom, RSFSR. Ali SSSR se raspao, propao uslijed mnogobrojnih problema koje su nametali jednoumna komunistička ideologija i neinventivna proizvodna praksa, nemoćna stizati i dostići Zapad unutar polariziranog ozračja hladnoratovske konfrontacije, kontraproduktivnog nadmetanja u kojemu ni znanost ni gospodarstvo nisu mogli donositi prevagu, unatoč relativnom blagostanju koje su oduvijek osiguravali praktično neiscrpni prirodni resursi i težak samopožrtvovni rad naroda uronjenog u dosadnu svakodnevicu i nadolazeću svijetlu budućnost.

Ali Vladimir Vladimirovič odlučio se za povijesni obrat; sav moralni kapital akumuliran kroz dekade odupiranja agresivnim osvajačima, domaćim izdajnicima i bezbrojnim špijunima te kolaboracionistima raznorodnih provenijencija, nagomilan pobjedonosnim učincima sovjetsko-ruske bespoštedne borbe u ime ideala čovječnosti i ljubavi prema bližnjemu svome, preko noći je potrošio. Pakleni plan udara na izmišljeni fašizam koji se razrastao u bivšoj sovjetskoj republici Ukrajini, tobože rezanja krila poodmaklom nacizmu izraslom iz ljubavi prema jednom drukčijem društvenom poretku, takozvanom demokratskom uređenju gdje nema više oslonca na marksizam i lenjinizam nego se gradi nešto novo i ispočetka, otpočet je korak po korak, oduzimanjem Krima pa otvorenom agresijom. Ruska razorna ratna mašina obrušila se na povampirenu Ukrajinu, ne bi li skršila nepoćudno, vratila darovano, stvorila novonastalu perspektivu, riješila ruski narod tmurne sadašnjosti te pružila cijelome svijetu jednu novu priliku za divljenje. Suluda agresija poduprta od mnogih tirana, diktatora, kriminalaca.

Naravno da Rusi imaju nebrojeno prijatelja. Od turskog prodavača Zeptera koji presreće ljude po Zagrebu u svom bijelom automobilu, koji tvrdi kako ''Putin to dobro radi'', pa širom Globusa, sve do Pyongyanga gdje Kim Jong Un, od kraja 2011., predvodi sjevernokorejski narod u pravednom bijesu protiv svojih rođaka s juga poluotoka, podijeljenoga od 1950-e. Lider nacije poslao je svoje trupe u pomoć onemoćalom ruskom savezniku, prijatelju čija podrška ni u budućnosti posve sigurno nikada ne će izostati. DNR Koreja prava je oaza demokratskog ozračja u društvu a i šire. Od prilike, klica društveno-političkih odnosa koji će pobjedonosno prožeti stvarnost, neminovno globalno, jer to je samo pitanje dana. Ili dana, ali dani kratko traju a još brže prolaze. Fantazijama nikad kraja, međutim.

Aleksandar Vučić, vječni ruski saveznik, koji prodaje oružje Ukrajini i ima svoj pogled na bližu, a posve jasno i na dalju prošlost na ovim pa i na svim prostorima, srdačno je razgovarao s Putinom vrlo nedavno, što je naša elegantna saborska zastupnica Orešković prokomentirala na HRT-u izjavom kako se on ''sastao'' s Vladimirom Vladimirovičem, iako se njih dvojica nisu ni čuli, navodno, više od 2 godine. Ali Dalija Orešković je očigledno jako dobro informirana; osim pitanja slanja hrvatskih časnika u Wiesbaden, ona je zabrinuta za sigurnost naše države po svim pitanjima, uključujući ona vanjskopolitička. Iako je nekad davno bila zaogrnuta hrvatskom zastavom, i dalje ne sluša Thompsona: ta joj vrst glazbe zapravo ne odgovara. Ne vjerujemo da i Vučiću odgovara taj pjevač ili njegova glazba. Znači, prema nepobitnoj logici koju rabi naša politička oporba, Orešković i Vučić imaju nešto zajedničko, možda glazbeni ukus. Zaista, prilika za raspravu, tko je tko i tko što voli. Naš predsjednik očito voli nesvrstanost, žal za prošlim prilično ga prožima.

Činjenica je, koliko god velika bila Rusija, ili koliko god nam bila blizu, potpuno je sumanuta i sama pomisao o ugroženosti Hrvatske. Činjenica je, NATO se ne boji Rusije, a kako smo tamo gdje i pripadamo, članica NATO saveza, svaka briga o eventualnoj ugrozi velike i moćne Rusije ipak se da delegirati. Zapovjedniku hrvatskih oružanih snaga to bi ipak trebalo biti savršeno jasno, a sve političke akrobacije koje privržena mu lijeva oporba izvodi proteklih dana imaju za cilj jedino unutarnju političku destabilizaciju, odnosno pomicanje nekakvog virtualnog jezičca na lijevu stranu vage. Radi se o osiguranju intelektualne i moralne nadmoći nad nemezom zvanom predsjednik hrvatske Vlade. Kako je sva lijeva oporba u stanju radosnog iščekivanja dolazećih predsjedničkih izbora, uvjerena u konačno jednu političku pobjedu, odnosno zadržavanje vlasti putem sasvim beskorisne predsjedničke funkcije, to Hrvatskoj prijeti daljnje zaoštravanje besplodnih rasprava osnovanih na permanentnim disonancama na relaciji Vlada – Pantovčak. Prilično je jasno kako je to konstanta trenutne političke situacije u RH.

Još je jasnije kako to Hrvatskoj ne može donijeti nešto dobroga. Više je nego jasno tko stalno inicira probleme, stvara ih gdje ih nema, priopćenjima i uvredama diskreditira po volji svakoga tko mu padne na pamet, provodeći neku svoju pravednost koja potječe čisto iz vlastitih stavova i uvjerenja, stečenih bogatom političkom praksom. Legitimno. Naravno, potpuno je razvidno kako bi bilo vrlo korisno dokinuti filipike kakve svakodnevno slušamo i preslušavamo, zahvaljujući našim neumornim medijima. Informacije i dezinformacije sad su već paralelizirane u našem ''političkom prostoru''. Diskreditacije i dekredibilizacije protječu javnim prostorom poput poplava kakvih smo se ove godine nagledali. Izvor im je, redovno, prepoznatljiv. Jer demokracija nije, kao što to misli dr.sc. Kolarić, predsjednik lokalnih zagrebačkih SDP-ovaca, suprotstavljati se ''Hodu za život'' aktivnošću koja ide protiv, već nečim smislenim što bi nešto ponudilo, bez osvrta na političke protivnike. Samo se moroni, poput ruskih vlastodržaca, angažiraju stvaranjem ratnoga raspoloženja i antagonizama koji dosežu sve do ratnih polja. Gdje je tu nestala svemoćna diplomacija, prikladno se zapitati.

Uopće, čitav je komunistički projekt, koji je sadržavao i održava borbu protiv trulog (?) Zapada i njegove demokracije, nevjerojatno dosadan i pogrešan, u cjelini i po svim svojim dijelovima. Učiniti svoju zemlju boljom, provođenjem politike koja ne će antagonizirati susjede ili okruženje, nego koncentrirati se na poboljšavanje vlastitoga položaja i pozitivne pomake kojima se, u dogledno vrijeme, situacija mijenja ne samo u vlastitu korist, nego i šire u društvu, priznajući razlike i apsorbirajući negativne efekte i kritike transformirajući ih prema pozitivnoj skali, u smjeru općeljudskih vrijednosti i postupnog napretka, uvjet je sine qua non koji svaka demokratska vlada mora imati pred očima. Uporaba negativne retorike, beskonačnih kritika koje nikome ne donose ništa dobroga, nego ukazuju na vlastite projekcije i viđenja u kojima se crno-bijela stvarnost razotkriva kao opsesivna vizija prilično bolesnih umova s malo toga dobroga u svom arsenalu, bez ikakve poluge kojom bi se ta retorika pretočila u pozitivnu aktivnost u smjeru napretka ili razvitka, svakako je bolest našeg doba.

Svi kojima se ne sviđa protivna politička opcija, a takvih može biti i više, čak i jako puno, u Hrvatskoj posežu za stvaranjem neke nove stranke, ili pogleda na svijet koji ne uvažava suprotna mišljenja, u svojoj biti. Zalažemo li se za pluralizam, demokraciju, toleranciju, ne možemo se složiti s retorikom koja dominira hrvatskim političkim prostorom. Bespotrebno. Laura Kövesi, glavna europska tužiteljica, posjetila je Hrvatsku, i pozitivno se izrazila o procesima unutar lokalnoga hrvatskog okružja, kao i suradnjom koju RH pruža na razini EU-a. Začudno, oporba još nije reagirala, niti kritizirala gospođu iz Rumunjske.

Mnogi argumenti kojima barataju poneki ugledni hrvatski oporbeni zastupnici, iskazuju se potpuno deplasiranima i tendencioznima. Daleko smo od Leibniza i njegovog ''najboljeg svijeta od svih mogućih svjetova'', ali konstantnom negativnošću ne ćemo ništa razriješiti. Naprotiv. Suživot i razumijevanje, prožimanje raznoraznog u interesu kristalizacije pravog ili pozitivnog, rad i to teški rad na poboljšanju gdje god za to ima uvjeta, razmjena stavova i mišljenja. Bez dvojbi i bez kompromisa. Sa svrhom. Ali bez uvreda i bez insinuacija. Bez verbalne agresije i etiketiranja. Propitivanje bez dezavuiranja, neargumentiranog i agresivnog. Pozitivan pristup. Plov uz tok, ne uzvodno. Makar se našli i na istom mjestu. Jer, u istu rijeku se dvaput ne može.

Međutim, proglašavanje političkih protivnika prljavim ljudima, kontraproduktivno je i primitivno. Na razini najvišega predstavničkog tijela u Hrvatskoj, Sabora, to zvuči pomalo i zastrašujuće. Priziva stil poznat kao partizanština, onečišćavanje ne samo političkog već i fizičkog prostora, životne sredine koju svi dijelimo. Dovodi birače na razmak i odmak, ili pak izaziva neko neobuzdano i nepodijeljeno oduševljenje. Ali primitivizam nikad nije bio rješenje, već povratak u prošlost. Agresivnost se svakako čini funkcionalnom, čak i potrebnim oruđem, u svijetu prepunom suprotnosti. No danas, bez produhovljenosti i odmaka od primitivizma teško se da krenuti naprijed. Pogotovo ne laganim korakom, jer takvom pristupu svakako nedostaje poneka dimenzija. A one su tu i postoje, matematički i fizički.

Slaven Šuba