Hrvatska raste

Vesna je Pusić riješila, u svom prepoznat(ljiv)om nadmoćnom stilu, još jedan problem. Naime, nije riješila doslovce ništa, ali je ponudila svoje znanje, vještinu, uvid. U nešto, tj. ništa. Izrekla je sudbonosnu rečenicu: ''problem se rješava u Turskoj i Grčkoj'', misleći, naravno, na ''problem'', tzv. ''izbjeglica'', odnosno migranata. Kandidatkinja za generalnu sekretaricu Ujedinjenih naroda, tj. za šetkanje sa šetuckanjem svud po svijetu pa okolo naokolo, time je naznačila dubinu svoje politike, koja se svodi na – malo, premalo, pa ništa. Ili konzistentno ništa, matematički egzaktno.

Zoran je Milanović pak, na domaćoj bojišnici, i njega bi radovalo kad bi dobio izbore i generalnu sekretaricu u New Yorku. HDZ po njemu priželjkuje kaos, ali on pledira na narod, koji naravno zna kako treba ''spriječiti povratak kriminalaca na vlast''. Mudro, jer mudar je narod, pogotovo kad treba glasovati – za nekoga poput njega. Iako nitko živ ne može zamisliti kako bi izgledale još četiri godine pod takvim premijerom. Po anketama, ''oni su u prednosti''. Kako i ne bi bili? Po naručenim anketama oni su sve, svi drugi su – ništa. A HDZ, to su ''kriminalci'' koji bi, po povratku na vlast, dobili priliku, naime uvesti kaos. U Hrvatsku koja raste. Eto, to je presjek i pregled razmišljanja Zorana Milanovića, koji je istovremeno analitičar, sudac, lider, znalac, i još mnogo štošta, svašta nešto, ali nije baš sve za taj narod, odnosno javnost. Ima puno toga što znaju on i drugovi, narod nešto manje.

Recimo izvoz. Izvozom pameti već se naš predsjednik vlade u odlasku proslavio, odavno. Izbori su pred vratima, migranti su posvuda, a politička jesen vruća je od ljeta. Hrvatski je rast u međuvremenu nadmašio sam sebe, tj. zapravo nikoga i ništa, jer je s lakoćom ponovno porasla nezaposlenost, dug neprekidno raste, deficit RH također, broj uhljeba više nitko i ne može pobrojati, korupcija je u društvu kroz četiri godine dostigla dobre, stare, komunističke proporcije koje ne može nadmašiti nitko i nigdje. Ah da, raste izvoz, zahvaljujući bananama i sličnim artiklima, koje od nekog časa proizvodimo, pa zašto ih onda ne bismo i izvozili? Mora da su te količine neslućene, baš kao i potencijali poljoprivrede kojoj je na čelu ministar Jakovina. I on se oslanja na Rotterdam, bar na onaj, što je nekad bio.

U istom danu, Milanović najavljuje biranje predsjednika kroz parlament. To je već arhitektura, remek-djelo političke misli. I da nije od Milanovića, bilo bi previše, a podozrivost glede ionako krhke demokratske kulture, staklenih nogu i mršavoga učinka, premrežene koruptivnošću ravnoj samo komunističko-kmerskom sustavu koji ostade negdje daleko usred mračnog tunela na pruzi prema svijetloj budućnosti, narasla je nevjerojatnom, relativističkom brzinom do mase ravne gluposti bez granica, koja ju je i proizvela. Zaista, koliko čekova bez pokrića bi mogla izdati ova vlada? Budućnost ne da nema obrisa, čak bi i prošlost ove vlade trebalo obrisati, jer od loših bi se sjećanja moglo pola nacije polako početi trovati. I otići, s ovoga svijeta. Polako, ima vremena.

Junckerov „plan“

Slaboumni Juncker konačno je izmislio plan kojem ravna nema. Po njemu, države bi trebale prestati slati ljude drugim državama, ili bar ne tako brzo. Srbija, koja nije članica EU-a, uopće nije u njihovim planovima, pa se ni ne spominje. Iako je jasno kako ljudi u Hrvatsku dolaze ne uglavnom, nego samo iz Srbije, EU to uopće ne komentira. Naravno, kada znaju kako je Zoran Milanović odavno najavio kako želi primati koga god i koliko god ih dođe, uđe, pa ode. Problem je, po Junckerovom planu oni ne bi smjeli odlaziti kako hoće Milanović, nego ponešto sporije. To znači da če početi ostajati. Koliko netko drugi, recimo Juncker, hoće. Proizlazi da Juncker baš i nije toliko slabouman koliko se čini. Možda je netko drugi?

Vlakovi su sve duži i sve češći, i mora da željeznica IzvozIzvozom pameti već se naš predsjednik vlade u odlasku proslavio, odavno. Izbori su pred vratima, migranti su posvuda, a politička jesen vruća je od ljeta. Hrvatski je rast u međuvremenu nadmašio sam sebe, tj. zapravo nikoga i ništa, jer je s lakoćom ponovno porasla nezaposlenost, dug neprekidno raste, deficit RH također, broj uhljeba više nitko i ne može pobrojati, korupcija je u društvu kroz četiri godine dostigla dobre, stare, komunističke proporcije koje ne može nadmašiti nitko i nigdje.zadovoljno trlja ruke? Možda su ovo zvjezdani trenutci našega željezničkog prometa, tko zna. Uvijek u utrci za pohvalama i tapšanjem po ramenu, svi su se hrvatski dužnosnici uvijek utrkivali tko će od njih više ugoditi. Kome? Nekome izvana, iz velikoga svijeta, EU-a, Europe, naravno i Ujedinjenoga kraljevstva, nebitno. Glavno da se može objaviti kako je ''Hrvatska'' pohvaljena. Narod od toga strahovito profitira, na ugledu, navodno. Ugled nam stalno raste, a nikako da poraste koliko treba, čini se. Jer nam stalno i iznova, ponovno trebaju nove i nove pohvale. Ne održimo li kontinuitet pozitivnih očitovanja o našem putu u budućnost, teško da ćemo tamo dospjeti. Možda opet negdje zapnemo, usred nekog novog tunela?

Hrvatski turizam i njegov rast protekloga nas je ljeta jednostavno bacio u trans. Zbrajanjem što noćenja što ljudstva koje je protutnjalo kroz Najljepšu našu, došlo se do zaključka, tj. CK je zaključio i proknjižio, kako je ovo bila ''najbolja moguća sezona od svih dosad mogućih''. Stoga su i prihodi narasli. Neslućeno. To je izvor našega nacionalnog ponosa, sreće, valjda i nabujaloga platnog i inog deficita i duga, pa tako i ponovnoga rasta nezaposlenosti. Ciklički je to fenomen. U nastavcima. Još 4 godine? Pa naravno, evo stiže studeni, i prilika za proslavu Rasta. Hrvatskoga? Ma ne, to je u biti šala....

Kad se (ako se) otrijeznimo u ponedjeljak devetoga studenoga, i shvatimo da će nas (pred)voditi još 4 godine Zoran Milanović, nema druge. Put pod noge, Europa je pred našim nogama. Otvorenih vrata i srca. Jedna od EUropskih stečevina, koju smo izborili politikom Vesne Pusić i Zorana Milanovića, naravno i stotina narodu odanih ''nevladinih'' udruga, otvorena su vrata. Svuda možemo. Jedino ne možemo u Madjarsku. Ta nam je zasad predaleko. Srbija? Širom. Tamo možemo i kad nigdje drugdje ne možemo. Ako nećemo, ne brinimo. Doći će ona k nama, zajedno s desetcima tisuća koji, onako u prolazu, već učiniše ''Schengen'' smiješnim, bespotrebnim, prolaznim, napuštenim. Ali stiže spas. Stiže Frontex, što neodoljivo podsjeća na – front. Naravno, biti će u Šidu, tamo u Srbiji, sigurno će se najbolje osjećati. Surađivati.

EU ili Balkan

Gdje zapravo pripadamo? U EU – baš i ne. Dobivamo packe zbog ponašanja, čak nas i Slovenci osuđuju, za promjenu, za neEUropsko ponašanje. Što god radili ili napravili. Na Balkan? Tamo ne želimo, ta naši su se predci stotinama godina odhrvavali kako bi se odhrvali, sve dok tamo neke 1919-e, Balkan nije došao k nama. U Hrvatsku? Svoji na svome? To su ''tempi passati'', jer suverenitet smo dvadesetak godina imali, pa ga – prodali, kako bismo mogli plačati danak, u gotovini, svake godine vozimo kamione novaca u – Bruxelles. Nakon Budimpešte, Beča, pa Beograda, došao je i četvrti B na red. Zapravo, dok Srbi imaju 4C ili 4S, kako već tko čita, Hrvatska bi u grb mogla utkati 4B. To je naša povijest.

Zato, možda ipak u Europi? Preko oceana? Naši mladi ljudi, pogotovo školovani i obrazovani, bježe glavom bez obzira. Pa i oni koji osvajaju nagrade na međunarodnim natjecanjima, i pogotovo oni. Hrvatska raste? To je to. Hrvatska (nam) bježi. Od kuće.

Inače, 'naši' su mediji na svojevrstan način doskočili nebuloznim anketama, angažiravši brojne analitičare, sve odreda komunikološke eksperte, ne bi li nam onako stručno, kvalificirano, objasnili tko kako komunicira. Jasno, radi se o Milanoviću i Karamarku. Skoro svi zaključuju kako su oni ''u biti slični'', te su poruke koje šalju ''zapravo slične'', iako običan Hrvat ne vidi baš ništa ni zajedničkoga ni sličnog. Kako jedan izmišlja i vrijeđa, a drugi pokušava govoriti argumentirano i na osnovi činjenica, kako jedan napada ''ad hominem'', a drugi govori o čitavom sustavu koji prop... pardon, raste, to je potpuno razvidno kako eksperti unaprijed ''znaju'' što govore, iako to nije ono što ih se pita. Njih se traži usporedba, što znači razlike, dok oni, po naručenom, prepoznatom obrascu, izjednačuju neusporedivo. O sveta znanosti.

dr. sc. Slaven Šuba

Ned, 8-12-2019, 09:48:19

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.