Naš "tihi" EU susjed, "Dežela", Hrvatskoj je početkom 90ih predstavljala nadu i oslonac za put osamostaljenja, u teškim vremenima izvjesne agresije s istoka. Do današnjeg dana, sve hrvatske vlade i utjecajni političari, naivno vjerujući i osobnim poznanstvima i prijateljstvima s slovenskim političarima, nadali su se "brzom i pravednom" rješenju svih sporova i otvorenih pitanja sa Slovenijom. Ispalo je da, Slovenija ostaje "najtvrđi" orah u rješavanju otvorenih pitanja, pa kako stvari stoje vjerojatnije je da će se prije riješiti sporna pitanja sa Srbijom. U listi problema prioritet je, dakako, definirana granica, ali ne na način kako je "internacionalista" Račan i njegov SDP zamislio: Hrvatskim uzmakom i prepuštanjem teritorija, te zauzvrat dobivanjem "podrške" u integracijskim EU procesima. Hrvatsko MVP godinama, sustavno, zanemaruje ovaj problem, podcjenjivački prilazeći ozbiljnosti ovih pitanja, te ih pokušava pokrenuti isključivo u predizbornim vremenima, bez ozbiljne namjere djelovanja, a što Slovenci jasno vide i koriste, djelujući politikom "malih koraka". Ovih dana na ruku im ide i "novi slučaj" pomicanja granične crte, za oko 150 m, na štetu Hrvatske, na području Buzeta (Mlini), kao rezultat rada ili možda "šlamperaja", Državne geodetske uprave (Hrvatska).

Prisjećanje na Hrvatsko-Slovenske odnose

Slovenija se, od početka osamostaljenja, kada je i bio jasan scenarij događanja u "bivšoj državi", ponašala prema Hrvatskoj, s "figom u džepu". Svima je bilo jasno da će se Slovenija "odcijepiti" bez većih problema (srpski stav je oduvijek bio :"... idite bre što pre !"), no u Hrvatskoj smo gajili iluzije, kako će nam Slovenija "nesebično" pomagati u putu osamostaljenja. Kako je povijest pokazala, Slovenija je svoj "privilegirani", EU stabilni položaj, isključivo, svih 15 godina, koristila za "ucjenjivanje" Hrvatske pri rješavanju "otvorenih" pitanja, ne bi li ostvarila dugoročne ciljeve, teritorijalnog proširenja, hineći pri tome "prijateljstvo i potporu"!

Naivni hrvatski političari to još i danas ne shvaćaju, te se nadaju "razumnom" stavu slovenske strane, pripisujući "njihove" stavove njihovim predizbornim ili unutrašnjopolitičkim međustranačkim "igrama". Takvo lakonsko razmišljanje Hrvatskih političara je na žalost, potpuno pogrešno i predstavlja dugoročnu opasnost po Hrvatske nacionalne interese. Nabrojimo samo neke, nikad razriješene teme, po "pravdi", kako bi ih mi u Hrvatskoj (naivno) željeli riješiti u korist iznesenih Hrvatskih stavova:

- Ljubljanska Banka,
- Nuklearka Krsko,
- Hrvatska manjina (prava) i Hrvatski zaposlenici u Sloveniji s "dozvolama" boravka,
- cjelokupna "granična crta", od Mađarske do morske granice!

Lako je zaključiti, da i nakon gotovo 17 godina, niti jedno od ovih poglavlja u međusobnom sporenju nije zatvoreno. Slovenija je do krajnosti iskoristila svoj status članice EU, u pritiscima spram Hrvatske, glede definiranja mogućih rješenja svih navedenih sporova, ali istovremeno i "potajno, polujavno, službeno i neslužbeno" podupirući razne ekscesne pojedince i naizgled, marginalne Slovenske prijedloge rješavanja sporova. Sjetimo se samo provokacija zastavom i natpisima, iskorištenog klauna Joška Jorasa, pa "delegacije" slovenskih političara što su mu davale potporu, u ilegalnom prelasku Hrvatske granice! Da li smo zaboravili, u Slovenskom parlamentu izrečene pretenzije za pomicanje granične linije na rijeku Mirnu, izjave da Istra "nikada nije bila legitimni dio neke Hrvatske države", nekih slovenskih političara, kojima su reagirali na hrvatski stav oko granične crte u Piranskom zaljevu? Da li smo zaboravili nedavnu reakciju slovenske službene politike, kroz institucije EU, na prijedlog hrvatske strane o arbitražnom rješenju spora? Da li smo zaboravili na sve provokacije Slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrije Rupela, koji uvijek iskazuje maksimalističke zahtjeve, te vrlo uspješno lobira u EU institucijama u ostvarivanju slovenskih interesa? Konačno, da li samo povjesničari znaju kako su se kroz prošlo stoljeće slovenski političari, od stvaranja Jugo neprirodne tvorevine, ponašali prema Hrvatskoj, odnosno kako su, u sprezi sa srpskim političarima, oduvijek ostvarivali "prednost" u rješavanjima sporova s Hrvatskom? Da li smo zaboravili kako slovenska politika, namjerno, desetljećima ne želi graditi auto cestu od Austrije preko Maribora prema Macelju, isključivo zato jer je to Hrvatski interes? Koliko je javnosti poznato, Hrvatska nikada nije u međusobnoj, državnoj, komunikaciji koristila slične "argumente", da bi ostvarila neki politički cilj! I to javnosti govori o Slovenskoj "iskrenosti", u iskazivanju prijateljstva i potpore Hrvatskoj!

Valjda je i "pticama na grani" jasno da Slovenija svoj "gubitak" teritorija na granici s Italijom i Austrijom (područja Slovenske nacionalne manjine) pokušava kompenzirati dobitkom na račun Hrvatske! Na žalost, to izgleda "nisu vidjele" sve hrvatske vlade i MVP!

Zaštita Hrvatskih nacionalnih interesa

Više je nego očito da spram Slovenije treba zauzeti puno čvršći stav, poduzeti inicijativu u rješavanju, već drugo desetljeće otvorenih sporova, te prvenstveno sačuvati nacionalni teritorij. Dakako, pri tome se ne smije dozvoliti gubitak niti centimetra teritorija, posebno onog na morskoj "međi", jer u pitanju nije samo ribarenje, već podmorski prirodni resursi, plin prvenstveno!

Ono što Hrvatsku javnost najviše boli jest okupacija Svete Gere i percepcija potpune hrvatske pasivnosti u razrješenju ove sporne točke. Zabrinjava što je Sv. Gera, obavještajni punkt s kojeg se "kontrolira" Zagreb (komunikacije), te što se u Hrvatskoj doista "ništa ne čini" da se Slovencima to onemogući! Ili možda, na Hrvatskoj strani, postoji nečije "zaduženje" da se status quo produži u nedogled? Hrvatsku javnost, doista, ništa više ne bi trebalo iznenaditi, s obzirom na premreženost Hrvatske raznim obavještajnim službama i interesima njihovih nalogodavaca.

Kako je inicijativa predsjednika Vlade, g. Sanadera, za arbitražnim rješenjem Hrvatsko - Slovenskog graničnog spora u Savudrijskoj vali, propala kontraofenzivom slovenske EU diplomacije, Hrvatskoj ne preostaje ništa drugo nego TUŽBA nadležnom međunarodnom sudu. Dakako, što prije to bolje, kada to već odavno nije pokrenuti mehanizam, jer svako odugovlačenje, osim što zadržava status quo, ide na ruku rješenja koje će odgovarati Sloveniji. Ne treba nasjesti "slatkorječiviom" savjetima EU dušebrižnika, raznih bjelosvjetskih hohštaplera, koji, do sada uspješno, nagovaraju Hrvatske političare da "čekaju" i ne poduzimaju ništa! Hrvatski političari, nakon 1995. i završetka ratnih operacija, permanentno, te kratkovidno su okupirani isključivo uskostranačkim izbornim ciljevima, pa se ponašaju prema graničnim pitanjima, kao najvažnijim Hrvatskim nacionalnim interesom, potpuno neodgovorno! Činjenica je da jedino sa Mađarskom imamo potpuno određenu granicu, a i to je iz vremena bana Jelačića, osim Međimurja što je razriješeno u prošlom stoljeću.

Ostala otvorena pitanja Slovenski političari vrlo uspješno guraju u proces "sukcesije", za kojeg je izvjesno da će trajati još desetljećima, te završiti, naravno, na štetu svih koji imaju potraživanja.

Za nadati se jest, da će Hrvatsko biračko tijelo, imati priliku odabrati nacionalno osviještene programe stranaka, pojedince koji će biti uvjerljivi u provedbi, te zaštititi Hrvatsku za naše buduće generacije. To je i naš dug prema svim našim precima, pa i onima iz "stoljeća sedmog".

Damir Tučkar, dipl ing. 

{mxc}