Duhovi prošlosti – Katyn

U tjednu pred Uskrs ove 2010.g. jedna malena „vanjskopolitička" vijest zaokupila je pažnju tek ponekog čitatelja dnevnog tiska. Naime ruski premijer Vladimir Putin, bivši operativac zloglasne KGB, smogao je snage da zajedno s poljskim premijerom Donaldom Tuskom u blizini Smolenska obilježe komemorativni skup - obljetnicu jednog od najvećih zločina sovjetske ere. Upravo kroz sudbinu demokratske Poljske u II. svjetskom ratu, koja je nestala „gentelmentskim" sporazumom dvoje najvećih diktatora suvremen civilizacije (pakt Hitler-Staljin) ogleda se sva surovost politike u kojoj vlada „pravo jačeg". Sam zločin u Katynskoj šumi desetljećima je bio prešućivan u „sovjetskom lageru", ali i u bivšoj nam komunističkoj Jugoslaviji, sve do pada komunizma 1990. Upravo zato i generacije Hrvata do danas „pojma nemaju" ili vrlo površno znaju što se to dogodilo o Katynu. Standardni obrazac ponašanja komunista, svugdje u svijetu, spram činjenica koje teško diskreditiraju ideju ili praktičnu provedbu ustroja komunizma, ili tzv. „soft verziju" ideologije – socijalizam, primijenjen je i u slučaju Katynskog zločina.

Negiranje do „posljednjeg daha" (rušenja Berlinskog zida), zatvorenost arhiva za povjesničare, minimiziranje značaja i veličine zločina kada negiranje više nije bilo moguće, pa eto do posljednje instance – priznanja samog zločina i isprike žrtvama (kao da to njima ili nasljednicima išta znači), no uz daljnji „oprez priznanja zbog pravno mogućih implikacija". Vladimiru Putinu, neovisno o tome što je zločin priznao već Jeljcin, pripasti će zasluga priznanja, suočenja sa razmjerima počinjenog zločina i neke vrste kajanja, a što bi trebalo doprinijeti potpunoj normalizaciji odnosa sa Poljskom. Taj „duh prošlosti", te besmislene žrtve nekoliko desetaka tisuća poljske inteligencije, postrijeljane u šumi Katyn 1940g., isključivo zbog „moguće virtualne prijetnje" nakon II svjetskog rata da se uspostavi „sovjetska Poljska", sustigao je Vladimira Putina, koji ga je konačno, u ime cijelog propalog sustava i krivnje „kolektiviteta" ruskih komunista morao prihvatiti. To je podrazumijevalo prezentirati svojim građanima, javno i bez skrivanja, kako su, u ime ideje, komunisti bivše države činili grozote! Dakako, Rusija jako pazi da se sama ne okrivi za genocid pa je arhivska građa još nepotpuno dostupna, istraga službeno nije nikada pokrenuta, a žrtvama nije pružena formalno-pravna rehabilitacija.

Ovaj zločin, proveden direktnom Staljinovom naredbom i supotpisan od cijelog sovjetskog vladajućeg vrha, otkriven je tek 1943, kada su njemačke trupe okupirale okolicu Smolenska. Nacistička propaganda je, potpuno razumljivo, u potpunosti iskoristila ovaj zločin, te ga u cijeloj okupiranoj Europi efikasno iskoristila u osudi ideje komunizma. Formirana je istinska, stručna međunarodna forenzičarska komisija što je objelodanila razmjere zločina, a u kojoj je sudjelovao i vrhunski svjetski autoritet, patolog iz Zagreba. Nakon „oslobođenja" Zagreba, nesretni je doktor, svoj supotpis na rezultat istrage međunarodnog tima u Katynu, odmah platio svojom glavom. No, ta je „mala" žrtva jednog zagrebačkog „doktora", logično obrascu ponašanja svih, pa i „naših" komunista, potpuno „nevažna" nekakve osobne rehabilitacije, istrage tog pojedinačnog zločina, ili možebitne isprike. O kajanju komunističkih protagonista tih zbivanja u tim vremenima, ne treba niti sanjati, pa ime „njihovog vođe" i dalje sjaji na najljepšem zagrebačkom trgu.

Njemački propagandni plakat o zločinu, spomenik žrtvama, „naredba Staljina" za strijeljanje

Ono što je manje poznato, usudio bih se reći i gotovo nepoznato u Hrvatskoj, vezano uz zločin nad poljacima u Katynu jest perfidnost NKVD poslušnika komunističke oligarhije SSSR-a, kojom su kreirali, u manirama najboljih obavještajnih uspješnica, zabunu sa zločinom u Khatynu! Naime, to malo bjelorusko selo, u Lahojskoj općini, Minska oblast, 22. ožujka 1943 je bilo masakrirano od njemačkih SS jedinica i kolaboracionista bjelorusa i ukrajinaca. Iako je bilo i niz drugih „malih sela" sa sličnom sudbinom, NKVD je odabrao upravo OVO selo, zbog sličnosti s imenom Katyn pored Smolenska! Suptilnom propagandom, kada se govorilo o zločinu Katyn, neupućeni su bili „usmjereni" na Khatyn, dakako, gdje je „krivnja" zločina bila na Nijemcima!

Otrcana je fraza kako je „zločin" jednostavno zločin, no kada se zločin instrumentalizira u ime jedne totalitarne ideje, kao što je to u slučaju Khatyn, onda je to posebno opasan zločin. Nemoguće je, na ovim našim prostorima ne povući paralele s ponašanjima komunista i današnjih neokomunista, kako hrvatskih, ali, što je za nas još opasnije, i onih u istočnim nam susjedstvima. Suočavanje s vlastitim ideološkim zabludama, a posebno zločinima počinjenim u ime tih zabluda, čak i današnjim mladim generacijama, sljedbenicima ideje komunizma, ide uistinu teško. Srebrenica i odnos „srpskog parlamenta i Predsjednika Tadića", spram nevinim žrtvama hladnokrvno smaknutim, uz „blagoslov mnogih upletenih slijedio je opisani obrazac: negiranje, nevoljko priznanje i besmislena isprika, uz veliku „figu" u džepu idejnih kreatora „suočenja sa zločinom". O suočenju sa ostalim zločinima srpskog nacionalnog korpusa, u nekim bližim ili daljnjim vremenima prošlog stoljeća i dalje se može samo „sanjati". Desetljećima, velikosrpstvom uobličen mentalni sklop srpskog kolektiviteta, jednostavno nema racionalni odnos spram činjenicama, a još manje snage odustajanja od mitova kojim se to velikosrpstvo kreiralo. Oni su još uvijek u fazi „srpskih Khatyna" i pred njima je dugačak put do „srpskog, Putinovog Katyna", uz tko zna koliko budućih desetljeća koja bi tek mogla dovesti do objektivnog sagledavanja crnih strana njihove vlastite prošlosti.

Nama je ipak veća briga hrvatska politička scena i nesposobnost protagonista da se oslobode okova propale ideologije i nametnutih okvira novog, globalnog, svjetskog poretka.

Damir Tučkar, dipl.ing.