Utjecaj globalne ekonomske krize na zaposlenike

U povijesti čovječanstva zauvijek su upamćena neka prijelomna vremena, nakon kojih se svijet izmijenio na bolje ili gore. Definitivno jedan od takovih trenutaka bio je i kraj XX. st. s kojim su nestale i totalitarne ideologije nacionalsocijalizma i komunizma, popraćeno raspadima državnih zajednica uz rađanja novih, nacionalnih država. No „neprimjetno", cijeli svijet zadesilo je i stvaranje globalističkog ekonomskog modela. Utjecaj te faze transformacije kapitalizma, koji teži maksimalnoj racionalizaciji proizvodnje roba i efikasnosti pružanja usluga na zaposlenike (radnu snagu) je golem, u cijelom svijetu. Ekonomisti će se složiti kako se „sva proizvodna" industrija preselila u zemlje s najmanje plaćenom radnom snagom, koje istovremeno imaju „fleksibilno" zakonodavstvo glede utjecaja proizvodnje na okoliš, a što u konačnici rezultira najjeftinijom proizvodnjom neke robe i konkurentnom prednosti na tržištu. Više nije dovoljno proizvoditi za svoju sredinu ili državu, tržište je svijet, a na tom globalnom tržištu jedino najniža cijena uz istu kvalitetu jamči opstanak. Ta utrka za primjenom najnovije tehnologije u proizvodnji, što je u sve većoj mjeri potpuno automatizirana, time i neovisna o ljudskom faktoru (cijena rada) uvelike je utjecala i na živote svih nas.

Hrvatska je bila zahvaćena transformacijom sustava proizvodnje, ratnim zbivanjima, „divljim vremenom prvobitne akumulacije kapitala", pa konačno i pripadajućom regulativom što se nameće radi jedinstvenog EU tržišta. Porast nezaposlenosti, male plaće, od poslodavaca zahtijevana gotovo bezuvjetno, „fleksibilnost zaposlenika" u odnosu na radno vrijeme, mjesto rada, godišnji odmor, dobna granica za odlazak u mirovinu, sve to nisu samo posebnosti Hrvatske. Opisani se proces događa „svugdje", a potvrđuje ga najnovije ispitivanje velike multinacionalne konzultantske kompanije Towers Watson. Ova kompanija, koja ima u brojnim zemljama svoje podružnice i upošljava 14.000 zaposlenika, pruža usluge poboljšanja efikasnosti poslovanja kompanija kroz bolje upravljanje zaposlenicima, rizicima i uopće financijama. Izvješće pod nazivom „Globalna studija radne snage 2010.", iskazuje rezultate istraživanja provedenih u studenom i prosincu 2009., u kojem je sudjelovalo 22.000 zaposlenika iz 22 zemlje, a cilj je bio saznati pogled zaposlenika na posao, ali i njihova očekivanja. Recesija koja je zahvatila svijet iskazuje se jasno i u zaključcima istraživanja, a sažeti se može u riječima voditelja istraživanja Max Caldwela: „Ljudi sve više žele stvari koje će sve teže dobiti. Žele se skrasiti u jednoj ili dvije kompanije za cijeli život. Ono što žele je sigurnost, stabilnost i dugotrajni radni odnos, koji se sve učestalije teško dobiva"!.

I u Hrvatskoj, očito je kako većina ljudi kao posljedicu ekonomske krize i opće nesigurnosti ima otpor spram bilo kakvim osobnim inicijativama, koje zapravo predstavljaju rizike, pa od tuda i žal za „stabilnim vremenima", možda „malih plaća, ali sigurnih radnih mjesta". Zabrinjavajući trendovi potvrđuju se i kroz činjenicu o sklapanju, od ono malo novih upošljavanja u Hrvatskoj, samo 15% ugovora na neodređeno vrijeme. Ne treba biti posebno lucidan i zaključiti kako su tih 15% ugovora o radu, zapravo radna mjesta u sustavu „državnog budžeta", dok istinski privatni poslodavci gotovo uvijek upošljavaju na određeno vrijeme. U svemu najgore prolaze mladi i nezaposleni koji u Hrvatskoj „ne vide perspektivu" i osobnu šansu za život, te u sve većoj mjeri odlaze iz Hrvatske.

Dok nam vodeći ekonomisti govore kako Hrvatska još nije dotakla „dno krize" što možemo „prevesti" kao očekivanje daljnjeg „propadanja firmi" i rasta nezaposlenosti, uz izvjestan ulazak u EU i nesmiljenu konkurenciju što će zadesiti sve, od poljoprivrede do industrije i usluga, svima nam je, zaposlenima i nezaposlenima, izgleda izvjesna samo neizvjesnost! Posebno jer političke snage koje upravljaju ovom zemljom posljednjih desetak godina, pozicije i opozicije, ne nude niti nadu da vidimo „svijetlo na kraju tunela". Tek obećanje o „zacrvenjenoj Hrvatskoj" i ideološke floskule o „boljoj budućnosti", koje smo već odslušali u desetljećima pred 90-im. Utjecaj globalne recesijske krize iza koje se skrivaju političke elite ove zemlje, bježeći od osobnih i „partijskih" odgovornosti pred vlastitim narodom za učinjeno proteklih godina, hrvatskom je čovjeku poznat i jasno lučen od „gospodarskih trendova" u Hrvatskoj! Ako se na upliv svjetskog gospodarstva i nije moglo utjecati, na lopovluk, nekompetentnost i nesposobnost odgovornih u Hrvatskoj trebalo se „utjecati". No, birati na odgovorna mjesta sposobne i stručne značilo bi i obračun s „repovima prošlosti", s „duhovima u boci" i „kosturima u ormarima". Budimo jasni, znači to lustracijsku dezinfekciju sfere odlučivanja. A to „partijski interesi danas ne dozvoljavaju".