Amnezija drugarice Milke

Jutarnji list od 1. kolovoza 2007. donosi intervju s Milkom Planinc, bivšom višegodišnjom predsjednicom CK SKH, te premijerkom Jugoslavije s početka 80ih. Zapamćena je po mjerama što su rezultirale nestašicama osnovnih životnih potrepština, benzinskim bonovima, redovima pred dućanima, „švercanju špeceraja“ iz Trsta i Leibnitza. Razlog davanja, doziranog publiciteta, ovoj danas 83 godišnjoj umirovljenici, jest prilika da objasni i odbaci optužbe na svoj račun vezane uz Bleiburška poslijeratna zbivanja 1945 godine. Naime, pod pritiskom istraga u Sloveniji i otkopavanja provedenih na Kočevskom rogu, desetljećima sakrivana najveća „tajna“ jugoslavenskog komunističkog poretka, napokon je izašla na vidjelo. Masovna ubojstva više se ne mogu negirati, proglašavati „državnom tajnom“, iako je u Hrvatskoj još uvijek na djelu politika umanjivanje zločina, u značaju i broju.

Milka PlanincNaravno, desetine tisuća hrvatskih obitelji, znale su za ubojstva, no velikosrpsko-komunistička strahovlada „izbrisala“ je ova zbivanja iz knjiga, a ljudi koji bi o njima progovorili riskirali su da ih „proguta noć“, da obitelj izvrgnu pogibelji. Stoga su šutjeli i umirali noseći sjećanja sa sobom, a mlađim hrvatskim generacijama ovi su zločini ostajali nepoznanica, uz stalnu propagandu nametanja osjećaja krivnje, deseterostruko uvećavanim zločinima NDH, posebno Jasenovca. Raspadom YU i osamostaljenjem Hrvatske, zbog djelovanja „biološkog sata“ na još živuće sudionike II svijetskog rata, u posljednjem trenutku omogućeno je javno iskazivanje svjedočanstava, a mediji su diskretno i dozirano počeli pisati o stratištima pripadnika poražene NDH u Hrvatskoj, no nikada nije bila pokrenuta službena istraga protiv ijednog pripadnika komunističke oligarhije. Kako je ovih dana na portalu DORHa osvanula informacija o službeno dostavljenim podacima Vrhovnog državnog tužiteljstva Slovenije o rezultatima istraga zločina s kraja II svjetskog rata na tlu Slovenije, za očekivati je da će DORH službeno i pokrenuti istragu, protiv konkretnih osoba.

DORH i zločini komunizma

Vijeće Europe donijelo je Rezoluciju kojom je osuđena ideologija komunizma. Njezino postojanje i obaveza predočenja javnosti, u Hrvatskoj je primljeno nevoljko i formalno, uz fantastično vještu metamorfozu dojučerašnjih komunista u antifašiste. Javnosti je nametnuta teza o nepotrebnosti, čak štetnosti, provođenja lustracije. Tako „bivši“ nesmetano zauzimaju najznačajnije funkcije u svim porama hrvatskog društva, te, kako bi to sami izrekli, „vješto čuvaju tekovine revolucije“.

Iako DORH godinama provodi istragu o zločinima ratnog i poratnog doba komunizma, te redovno svake godine izvještava Sabor, tek je 20. 8. 2007. „zatražilo Izvješće o provedenim ekshumacijama i istraživanjima“ u Sloveniji. Naravno, do toga je došlo isključivo pod pritiskom slovenske javnosti glede nalaženja rješenja o dostojnom POKAPANJU posmrtnih ostataka svih žrtava iz jama, tenkovskih rovova i drugih mjesta planski provedenih masovnih zločina.

Trenutno se spominje stvaranje nekoliko timova iz raznih hrvatskih institucija radi „sustavnog istraživanja zločina“, spominju se arhivi Beograda, Londona… Kako je malo vjerojatno da će spomenuti arhivi biti dostupni hrvatskim „istraživačima“, očito je da je i dalje na djelu „razvodnjavanje“, odugovlačenje i čekanje da konačno „biološki sat“ odradi svoje, kako za još živuće svjedoke tako i za potencijalne krivce. Na žalost baštinika komunističkog ideološkog nasljedstva, koji su uspješno dugo ignorirali kosti žrtava Jazovke i Macelja, Slovenija je „pritišće“ s postupkom za „preuzimanje“ posmrtnih ostataka, tko zna koliko desetina tisuća pobijenih, koji jasno svjedoče kako je komunistička Jugoslavija utemeljena na zločinu. Ove pritiske DORH nije mogao u potpunosti ignorirati. Bit će vrlo zanimljivo dočekati rezultat „istrage“ i možebitna imena „okrivljenih“. Da li će i ime, do sada nedodirljivog, „velikog vođe“ biti naznačeno? Može li ta eventualnost, konačno, dovesti do preimenovanja najljepšeg zagrebačkog trga?

Cinizam drugarice Milke

Hrvatski vojniciSvima je poznato da na ovim prostorima Drugi svjetski rat nije bio SAMO borba protiv nacizma i fašizma. U slučaju Hrvatske, radilo se o prijelomnom trenutku za kontinuitet Vesailleske Jugoslavije s velikosrpskom dominacijom. To je doba kada su se vodile „svjetske zakulisne igre“ podjele budućeg „hladnoratovskog“ svijeta, u kojem su se jugoslavenski komunisti, nekim drugačijim dogovorom na Jalti, odlukom Staljina, mogli naći razdijeljeni jednako kao i zemlja u kojoj su se željeli dokopati vlasti. Još uvijek su izostala potpuna objašnjenja povjesničara oko niza događaja tijekom razdoblja NDH, a koja su odredila sudbinu „crvene“ Hrvatske, na pr. „loše organiziranog“ bijega iz Kerestinca, uloge druga Kupinića, vjerojatnog NKVD agenta za NDH, „slučajnog“ stradanja braće Ribar, pa do skončanja Andrije Hebranga, a da bi imali punu sliku okolnosti nastanka „nove Jugoslavije“! Na žalost, mnoga zbivanja i interesi su se „poklopili“, što je rezultiralo genocidnim pokoljem poražene hrvatske vojske i civila, započeto u Sloveniji, nastavljeno represijom protiv svih Hrvata desetljećima u „novoj YU“.

Fizičke eliminacije svih antifašista drugačijih ideoloških opredjeljenja, u skladu s revolucionarnom teorijom nužnosti uništenja svih potencijalnih neprijatelja, po uzoru na ruska boljševička (ne)djela, u Hrvatskoj su „nadopunjena“ ubojstvima Hrvata, neovisno o ideološkoj pripadnosti, s pozicija velikosrpskog imperijalizma. U YU komunističkom pokretu finalna prevaga velikosrpske imperijalističke komponente postignuta je prelaskom četnika u partizane, u posljednjoj godini rata.

Odgovornost drugarice Milke Planinc, u kontekstu Bleiburških događanja, plasirana je iz usta Sime Dubajića, u maniri najboljih uradaka srpske „kuhinje laži i podmetanja“, s ciljem sakrivanja pred javnosti, stvarnih organizatora i izvršioca zločina. Kako je mlada drugarica Milka bila tada u svojim ranim dvadestim godinama, ograničenih ovlasti djelovanja u partizanskom pokretu, te je činjenice lako odmiču od možebitne direktne nalogodavne ili provedbene odgovornosti za zločine Bleiburga i Križnog puta. Stoga doista čudi njeno ustrajanje na minoriziranju istih, kao i posvemašnja amnezija i neinformiranost o tim zbivanjima. Čitajući njezin intervju u Jutarnjem listu, čitatelj stječe danas dojam da su, drugarica Milka i društvo, po slovenskim proplancima pjevali „Lijepu našu“, „Još Hrvatska ni propala“, uz druge budnice. Kasnije, tijekom 1974. „zdušno“ je navodno radila na Ustavu i podnosila amandmane kojima je, svjesno i nesvjesno, omogućila raspad jugoslavenske tvorevine i današnju samostalnost Hrvatske. Ispada, da joj danas moramo biti i te kako zahvalni što nas je „vodila u bolju budućnost“ i omogućila, ustavno-pravno, stvaranje neovisne Hrvatske. Stoga s punim pravom uživa mirovinu na zagrebačkom elitnom dijelu, Slavujevcu, doduše, nekako daleko od novozagrebačkih naselja radničke klase, u čije ime je cijeli život djelovala. Ali, to je potpuno u skladu sa životnim obrascem ponašanja svih važnijih komunističkih rukovodilaca, koji su sebi i „svojima“ osigurali 2bolju budućnost“ odmah, uz propagiranje, „širokim narodnim masama“, odricanja i malih plaća „zbog bolje budućnosti“ jednog dana. Vrijedi se još prisjetiti kako su stvarne školske spreme najistaknutijih komunističkih lidera, u principu, bile obrnuto razmjerne „počasnim titulama“ prestižnih sveučilišta, kojima su se tako rado kitili. Ovi „počasni doktori“, od Tita, Hochneckera do Chaucheskua, doista su obilježili svaku naciju kojom su upravljali.

Čudna je amnezija drugarice Milke, koja, dakako, tih bleiburških dana, ništa od zločina nije vidjela, koja tvrdi da drug Bakarić o zločinu Bleiburga i Križnog puta ništa nije znao, koja „misli“ da drug Tito takvo što nije nikada naredio. Smeta je što se stalno provlači teza da se sve “…želi svesti na to da partizani napadaju, a ustaše se brane. Kao da ničega drugog nije bilo, kao da smo mi napadali hrvatsku državu, a ustaše su je branili...” . Amnezija glede zbivanja tih dana ima, izgleda, epidemijski karakter, bar u Hrvatskoj. Drug Fumić je, primjerice, prije par mjeseci ustvrdio opisujući zbivanja u Bleiburgu da su tamo “ustaše radili samoubojstva”, da nikakvih zločina bilo nije. Predsjednik RH je u jednom trenutku izjavljivao da je razlika izmedju Jasenovca i Bleiburga u tome što su na Bleiburgu “ionako svi bili krivi”. Na tragediji Bleiburga drug Milan Basta je, još 80ih, “zgrnuo lovu” pišući knjigu o zbivanjima dva tjedna iza službenog završetka rata, naravno s pozicija opravdavanja i umanjivanja učinjenog. Drug Simo Dubajić, reformirani četnik, direktni provoditelj zločina oko Bleiburga, nakon olujnih dana 90-ih u Krajini s beogradske izbjegličke distance hvalisao se bleiburškim “pothvatom”. Nikada nije dočekao DORH-ov ekstardikcijski zahtjev. Mogao je biti barem formalno uložen, i pored toga što bi ga današnja Srbija sigurno odbila.

Trenutak za intervju nije slučajno odabran

Iako je drugarica Milka u poznim godinama i može se pravdati senilnošću, ipak, pretvaranje vlastite partizanštine u kontinuitet “partizanske” borbe za slobodnu Hrvatsku znači uvredu za zdrav razum hrvatskog puka. A možda je ovakav cinizam samo kontinuitet u očuvanju ideje “tanke crvene niti” druga Blaževića, koji je svoju odanost jugoslavenskoj ideji dokazao u “bivšem DORH-u” tijekom montiranog procesa i osude kardinala Stepinca.

U intervjuu Milke Planinc je izostao bilo kakav oblik samokritike ili, ne daj Bože priznanja, možebitne vlastite moralne odgovornosti za sudjelovanje u ORGANIZIRANOM ZLOČINAČKOM PODUHVATU s ciljem fizičke eliminacije vitalnog dijela hrvatskog bića, radi potpunog podjarmljivanja Hrvatske. Intervju u Jutarnjem listu nastavak je višedesetljetnog, organiziranog, prikrivanja počinjenih zločina. Promišljanja drugarice Milke plasirana su očigledno s ciljem “razvodnjavanja i ublažavanja” činjenica i neumoljivih materijalnih dokaza. Na taj način trebali bi se zaštiti od mogućih sudskih procesa i povijesne istine istinski ideolozi i počinitelji, ali i današnji “demokrati”, reformirani baštinici propale ideologije, a u stvari čuvari kontinuiteta uživanja materijalnih osobnih probitaka.

Krajnji cilj povijesno poraženih snaga komunizma jest spriječiti možebitno nastajanje mjesta hodočašća žrtvama Bleiburga i Križnog puta u Hrvatskoj, nakon preuzimanja posmrtnih ostataka iz Slovenije. Kako te žrtve traže imenovanje krivaca, poduzima se sve, uključujući i ovaj intervju, da se odgovornost za zločin relativizira. Upravo ovaj, do sada nekažnjeni zločin propale ideologije, koji je interesno isprepleten s propalim jugoslavenskim projektom, uzročnik je svih današnjih ozbiljnih hrvatskih podjela koji koče brži razvoj Republike Hrvatske. Stoga je i izuzetno važno kako će DORH-ova istraga i optužnice biti vođena. Potezi DORH-a po svakom, a posebno po ovom pitanju kažnjavanja za zločine u Drugom svjetskom ratu i u poraćju ne smiju imati predizborni karakter. Za žrtve i njihove obitelji, zbog proteka vremena, optužbe, procesi i eventualne presude ovih komunističkih zločina više nemaju značaja, no zbog povijesne istine i hrvatske budućnosti i prevladavanja nametnutih hrvatskih podjela, značaj je nemjerljiv!

Damir Tučkar, dipl.ing.

{mxc} 

Čet, 29-10-2020, 17:31:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.